Goebbels i operacija svećenici-pedofili Massimo Introvigne, Avvenire od 16. travnja 2010.

Godine 1937. ministar nacističke propagande organizirao
je kampanju s namjerom da diskreditira
Katoličku crkvu, kao odgovor na encikliku „Mit
brennender Sorge”. Šef njemačke kontraobavještajne vojne
službe Wilhelm Canaris dao je poslati dokumente o tom
planu Piju XII.

„Postoje slučajevi seksualnih zlostavljanja od strane članova
katoličkog klera koji svaki dan izlaze na vidjelo. Nažalost, ne
može se više govoriti o pojedinim slučajevima nego o kolektivnoj
moralnoj krizi, kakvu ljudska povijest možda nikada
do sada nije susrela u toliko stravičnoj i zabrinjavajućoj mjeri.
Brojni svećenici i redovnici su priznali krivicu. Nema sumnje
da tisuće otkrivenih slučajeva predstavljaju samo mali dio
zbiljskog broja, jer je mnoge zlostavljače zataškala i prikrila
hijerarhija.”

Je li to uvodnik nekog velikog dnevnog lista iz 2010? Ne: to je
govor Josepha Goebbelsa (1897.-1945.), ministra promidžbe
Trećeg Reicha, održan 28. svibnja 1937. Ovaj govor, koji je
izazvao veliki međunarodni odjek, nalazi se na vrhuncu kampanje
koju je nacistički režim započeo da bi diskreditirao
Katoličku crkvu gurajući je u skandal pedofilskih svećenika.
Uhićeno je 276 redovnika i 49 svećenika godine 1937. Uhićenja
se nastavljaju u svim njemačkim biskupijama, a skandali
uvijek dolaze na prve stranice dnevnih listova.
Desetoga ožujka 1937. enciklikom Mit brennender Sorge papa
Pio XI. (1857.-1939.) osuđuje nacističku ideologiju. Krajem
toga mjeseca Ministarstvo Propagande predvođeno Goebbelsom
započinje kampanju protiv seksualnih zloporaba svećenika.
Organizacija i vodstvo propagande poznati su nam
zahvaljujući dokumentima čiji je sadržaj na razini najboljih
špijunskih romana.
Šef njemačke vojne kontraobavještajne službe 1937. je admiral
Wilhelm Canaris (1887.-1945.). Postupno je postao protivnik
nacizma te su u njemu dozrijevala uvjerenja koja će ga dovesti
do organiziranja neuspjelog atentata na Hitlera 1944., nakon
čega je 1945. osuđen na smrt vješanjem. Canaris se ne slaže
s Goebbelsovom akcijom protiv Crkve te je povjerio katoličkom
odvjetniku Josefu Mülleru (1878.-1979.) da odnese u Rim
čitav niz vrlo tajnih dokumente o toj temi.
U više je navrata Müller nosio tajne dokumente Piju XII.
(1876.-1958.) koji je zamolio isusovce da ih prouče. Sam
Müller će kasnije biti uhićen i odveden u logor Dachau, gdje
će uspjeti preživjeti te će potom nakon rata postati ministar
pravosuđa u Bavarskoj.
Odobrenjem Državnog tajništva istraga o nacističkoj propagandi
protiv Crkve povjerena je njemačkom isusovcu Walteru
Mariauxu (1894.-1963.), koji je, nakon pokretanja protunacističke
organizacije „Pauluskreis”, vrlo razborito poslan kao
misionar u Brazil i u Argentinu. Tamo kao voditelj Marijanske
kongregacije utječe na generacije katoličkih laika, među
kojima se ističe brazilski katolički mislilac Plinio Corrêa de
Oliveira (1908.-1995.), koji je bio član njegove grupe u San
Paolo. Mariaux izdaje 1940. u Londonu na engleskom i 1941.
u Buenos Airesu na španjolskom jeziku, pod pseudonimom
‘Testis Fidelis’, dva sveska o protukatoličkom progonu Trećeg
Reicha: više od 700 stranica komentiranih dokumenata
koji pobuđuju snažne emocije širom svijeta.
Izraz ‘moralna panika’ skovali su sociolozi 1970-ih da bi
izrazili socijalni alarm umjetno stvoren, i to upotrebljavajući
stvarne činjenice te uvećavajući njihov broj folkloričkim statistikama,
te ‘otkrivajući’ i predstavljajući kao ‘nove’ one događaje
koji su u stvarnosti već bili poznati te stvar daleke prošlosti.
U osnovi riječ je o zbiljskim događajima, ali je njihov broj
sustavno iskrivljavan.
Premda Goebbels nije raspolagao spoznajama moderne sociologije,
ipak je u maniri lekcije iz nekog školskog udžbenika
godine 1937. odgovorio na encikliku Mit brennender Sorge
stvaranjem moralne panike.
Kao i uvijek u moralnoj panici, činjenice nisu potpuno izmišljene.
Prije enciklike u Njemačkoj su u javnost izišli neki
slučajevi zlostavljanja maloljetnika. Sam Mariaux smatrao je
krivim jednoga redovnika iz škole Bad Reichenall, jednoga
profesora laika, jednoga vrtlara i jednoga čistača, koji su osuđeni
1936. godine, ukazujući ipak na to da je sankcija Ministarstva
školstva Bavarske – oduzimanje dozvole vođenja
školskih institucija četiriju crkvenih redova – potpuno nesrazmjerna,
te se povezuje sa željom vlasti da uništi katoličke
škole. Također je i u slučaju nekih franjevaca u Walddbreitbachu,
u Rheinlandu, Mariaux ostao otvorenim hipotezi krivice
optuženih, premda kasniji povjesničari nisu isključili mogućnost
nacističke montiranosti.
Slučajevi – malobrojni ali istiniti – izazvali su snažne reakcije
episkopata. 2. lipnja 1936. münsterski biskup, blaženi
Clemens August von Galen (1878.-1946.) – duša katoličkog
otpora nacizmu, godine 2005. proglasio ga je blaženim Benedikt
XVI. – naredio je da se za vrijeme nedjeljnih misa čita
izjava kojom se izražava „bol i žalost” zbog „strašnih nedjela”
koja „osramoćuju našu Svetu Crkvu”. Dvadestoga kolovoza
1936. nakon slučajeva iz Waldbreitbacha njemački episkopat
izdaje zajedničko pastoralno pismo u kojemu se „oštro
osuđuju” odgovorni te se ističe da Crkva mora surađivati s
državnim sudovima.
Krajem 1936. oštre mjere – prema vrlo malom broju slučajeva,
a neki od njih bili su i dvojbeni – koje su poduzeli njemački
biskupi, činile su se kao da su riješile stvarne probleme.
Biskupi su također mirno ukazivali da su među učiteljima
državnih škola i u samoj omladinskoj režimskoj organizaciji
„Hitlerjugend” slučajevi osuda zbog seksualnih zlostavljanja
mnogo brojniji nego među katoličkim klerom.
Enciklika Pije XI. protiv nacizma bila je 1937. razlog tako
velike kampanje. Mariaux to dokazuje objavljujući vrlo
detaljne dokumente koje je Goebbels poslao Gestapu (politička
policija Trećega Reicha) nekoliko dana nakon objavljivanja
Mit brennender Sorge, a također i novinarima zaduženima
da „ponovno otkriju” slučajeve koji su bili procesuirani 1936.
godine, pa i mnogo starije epizode, uvijek ih iznova predočujući
javnom mnijenju. Goebbels nalaže Gestapu da svakako
pronađu neke svjedoke koji će optužiti određen broj svećenika,
prijeteći im trenutnim uhićenjem ako ne budu surađivali,
pa i kad su u pitanju djeca.
Poslovični izraz ‘sudac se nalazi u Berlinu’, koji u njemačkoj
tradiciji ukazuje na povjerenje u neovisnost sudstva od vladajućih
moćnika koji se mijenjaju, vrijedi dakako – unutar
određenih okvira – čak i u Trećem Reichu! Od 325 uhićenih
svećenika i redovnika nakon enciklike samo ih je 21 bio
osuđen. Zasigurno je i među njima bilo nevino optuženih.
Gotovo će svi završiti u koncentracijskim logorima, gdje će
mnogi i umrijeti.
No pokušaj da se na međunarodnoj razini diskvalificira Crkvu
optužbama za nemoralnost i pedofiliju svećenika, neće
uspjeti.
Zahvaljujući hrabrosti Canarisa i njegovih prijatelja te ustrajnosti
detektiva isusovca Mariauxa istina će izići na vidjelo još
za vrijeme rata. Perfidnost Goebbelsove kampanje pobudit
će veće zgražanje nego sama eventualna krivnja nekoliko
crkvenih ljudi. Otac svih moralnih panika po pitanju svećenika
pedofila otkrit će se u samim redovima nacističkih propagatora,
koji su tu paniku nastojali i organizirati.
Massimo Introvigne je talijanski sociolog religije. Osnivač je
i upravitelj „Centar for Studies on New Religions”.
Ivan Šestak

Facebook - krivac za sve?

Facebook kao oruđe nasilja: Internet kriv za nasilje; Zlostavljali pa objavili na Youtube; E-nasilje – Sve češće među djecom; Brutalan napad: Batine joj smjestila Facebook prijateljica. Ovo su samo su neki od naslova koje skoro redovito viđamo u novinama ili čujemo na vijestima.


Najnoviji broj Glasnika Sv. Leopolda Mandića - Ljudima prijeatelj, br1/2010, st. 43.


Saznajemo da je internet postao strašno mjesto na kojem se djeca bez znanja roditelja iživljavaju, vrijeđaju, ogovaraju,dogovoraju napade jednih na druge, organiziraju skupine u koje neki imaju pristupa, a drugi ne. Objavljuju se tekstovi, slike i snimke na kojima se vidi izrugivanje, ismijavanje pa čak i fizičko obračunavanje. Ponekad se snimaju i odrasli, ili lude vožnje motorima, automobilima. A onda, tu je i opasnost da dječje stranice posjete razni nastrani tipovi, pedofili, manijaci, da zavedu našu djecu i to može svakako završiti – od silovanja, odvođenja, otmica, do prodaje u roblje i tko zna što sve ne. Pa kad sve to čujemo najlakše je zaključiti da sva ova nova tehnika zapravo donosi samo štetu i da je svijet bio bolje mjesto dok toga nije bilo.

No, je li zaista tako?
Sudeći po ovome tehnika je kriva za sve, ne djeca koja to rade. Pa ispada da su djeca nekada bila divna i dobrodušna, ali su zbog mogućnosti koje im je otvorio internet najednom postala zla, pokvarena i grozna jedna prema drugima. Ali ako se malo prisjetimo, kad smo mi bili mladi postojali su neki drugi stariji koji su za kvarenje mladih krivili glazbu, filmove, video-igrice, modu, neke štetne utjecaje sa zapada, istoka ili neke druge strane svijeta.

Roditelji savršeno odgajaju djecu, ali ih svijet pokvari. No tu se javlja nelogičnost: i gledanje filmova i slušanje glazbe i komuniciranje internetom ne događa se negdje na pustom otoku, nego baš najviše u roditeljskom domu. A tko je tu zadužen za odgoj? I tko treba imati najveći utjecaj? Ili odgajamo djecu tako da su pred nama mila i draga, a u svojoj se sobi prepuštaju zlim utjecajima? Istina je negdje drugdje. Prije svega nasilje se događa u stvarnom svijetu, ne virtualnom. Svakodnevno. 

Nisu svi nasilni, ali se o onima koji jesu, redovito piše i priča. A oni koji su nasilni u životu, nasilni su i u komunikaciji internetom. Srećom, nisu u većini. Kao što nije ni većina komunikacije internetom prepuna vrijeđanja, ogovaranja, prijetnji. Baš suprotno. Trenutno najpopularniji Facebook, prije toga Myspace, još prije chat rooms – sve je to zamišljeno kao mjesto međusobnog druženja, razmjene informacija, dijeljenje interesa. Nalaze se prijatelji koje se davno nije vidjelo, upoznaju ljudi koje možda nikada ni nećemo sresti u životu, brzo saznaje što se događa na drugom kraju svijeta ili gdje naći potrebne informacije. Rade se zajednički projekti, raspituje o zadaćama, obavještava da se ima novi ljubimac, da se zaljubilo ili odljubilo, da je danas dobar ili loš dan. I dobiva utjeha, potpora, savjet. Isto kao i u stvarnom svijetu. Još prije nekoliko godina roditelji su plaćali ogromne telefonske račune za beskrajne sate koje su pubertetlije trošile za iste ove stvari. Samo sad malo manje pričaju, a više pišu. Je li to lošije ili bolje? Vrlo vjerojatno će za pet ili manje godina biti nešto novo i drugačije, što ćemo moći okriviti za loše ponašanje neke djece. No to nije spas od osobne odgovornosti, dječje i roditeljske.

Odgoj će se i dalje odvijati u domu. Vrijednosti, stavove, norme ponašanja, sve to djeca dobivaju u najranijoj dobi od vlastitih roditelja. U one prve tri godine. Kasnije malo dorađujemo, proširujemo, usmjeravamo. Ali u skladu s vlastitim vjerovanjima i ponašanjima. Odgajamo vlastitim postupcima, ne riječima. 

 Roditelj koji je sklon agresivnim ispadima, poručuje djetetu da se problem rješava agresijom. Ne treba to izreći, dijete oponaša svoj uzor – roditelja. Kada ogovaramo prijatelje, susjede, obitelj, možemo samo očekivati i da će naša djeca ogovarati svoje prijatelje, obitelj, kolege u razredu. Naravno da manja djeca lakše popuste svojim potrebama i svoje želje pokušaju ostvariti bilo kojim načinom, od plača, scena do fizičkog napada. No opet tu roditelj treba reagirati, naučiti dijeljenju s drugima, uvažavanju potreba ostalih, dobivanju željenog bez nasilja. Kada smo otpočetka prisutni u svemu čime se dijete bavi i što ga zanima, onda usputnim komentarima o vrsti igre (uživo ili na internetu), analizom programa na televiziji, knjiga koje čita ili glazbe koje sluša,  odgajamo dijete za buduće odnose u životu. Roditelji koji to dobro urade u ranom djetinjstvu, ne moraju se brinuti da će ima djeca kasnije potpasti pod loše utjecaje i na nagovor televizije ili interneta postati bešćutna i okrutna.
 Željka Čalović Rodik

10. OBLJETNICA SMRTI VELIKOG HRVATSKOG TEOLOGA - TOMISLAVA ŠAGI-BUNIĆA

Šagi-Bunić, teolog civilizacije ljubavi

Kardinal Bozanić istaknuo je kako poruka franjevca kapucina Tomislava Janka Šagi-Bunića predstavlja polazište za novo promišljanje evangelizacije u trećem tisućljeću.

Teologu je potrebna usidrenost u vjerničku zajednicu, kao što je vjerskoj zajednici potrebna služba teologa – rekao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić koji je u subotu 12. prosinca predvodio misno slavlje u zagrebačkoj crkvi sv. Mihaela, u Dubravi, prigodom 10. obljetnice smrti velikog hrvatskog teologa prof. dr. Tomislava Janka Šagi-Bunića.

Kardinal Bozanić podsjetio je kako je Šagi-Bunić bio jedan od onih teologa čije su pouke i propovijedi bile dobro razumljive i djeci i starijima. “Čitavim tijelom, držanjem, gestama, riječima i naglascima posredovao je dostojanstvo i svetost čina, ali i toplinu srca, te prije svega duboku vjeru“, dodao je kardinal. Život tog hrvatskog teologa bio je obilježen promicanjem ostvarenja civilizacije ljubavi. Kardinal Bozanić stoga je citirao riječi Šagi-Bunića: “Uzajamna ljubav među vjernicima u Crkvi ostaje za nas same vjernike jamstvo da mi imamo Boga, da je on u nama, a to je onda i znak svijetu da ima Boga i da on ljubi ljude. Nedvojbeno je, dakle, da civilizacija ljubavi mora početi iz Crkve, od nas vjernika“. Kardinal Bozanić istaknuo je kako poruka franjevca kapucina Tomislava Janka Šagi-Bunića predstavlja polazište za novo promišljanje evangelizacije u trećem tisućljeću. “On proročki poručuje da stojimo ili pred zatorom svijeta ili pred novom budućnošću svijeta, a po srijedi je samo jedan put – civilizacija ljubavi“, rekao je kardinal Bozanić. “Teolog Šagi nam je danas i izrazit primjer želje da se ne stoji, nego da se kreće naprijed, prema onome što smo po savjesti, u svjetlu Božje riječi, spoznali da je potrebno i korisno odgovorno činiti, tamo gdje smo postavljeni“, naglasio je zagrebački nadbiskup i zahvalio Bogu za velika djela koja je ostavio po vjernom i samozatajnom služenju teologa Šagi-Bunića. Istog dana, u sklopu obilježavanja 10. obljetnice smrti Šagi-Bunića, održan je na zagrebačkom Kaptolu znanstveni simpozij "Vizionar i učitelj" na kojem su sudjelovali brojni teolozi iz Hrvatske. Tijekom simpozija predstavljena je i knjiga pokojnog Šagi-Bunića: Kristologija Prokla Carigradskog. (Križ Života)

Fotografije

12.12.2009

tekst i fotografije: Hrvoje Cirkvenec

400 GODINA KAPUCINA U HRVATSKIM KRAJEVIMA

Na blagdan Bezgrešne, 08. prosinca, u Rijeci, prvom kapucinskom samostanu u našoj domovini, započinje obilježavanje velikog jubileja 400 godina dolaska prvih kapucina u hrvatske krajeve.

Tek što je jubilarna godina 100-godišnjice djelovanja kapucina u Splitu, na Pojišanu, 15. studenog ove godine završila, eto nam novog jubileja: na današnji dan prvi kapucini su prije 400 godina kročili po prvi puta na hrvatsko tlo i tada, 1609. godine osnovali prvi svoj samostan u Rijeci. Obilježavanje ovog jubileja, koje će se kroz narednu godinu odvijati u svim kapucinskim samostanima u Hrvatskoj (Osijek, Varaždin, Zagreb, Rijeka, Karlobag, Split i Dubrovnik) započinje danas u Rijeci, u prvom kapucinskom samostanu i danas svetištu Gospe Lurdske kojeg je izgradio prvi hrvatski provincijal fra Bernardin Škrivanić, svečanom sv. misom u 19,oo sati.

Pojedinosti od danas pratite na www.kapucini.hr, a nešto više o dolasku prvih kapucina u Hrvatsku saznajte pod dolazak kapucina u hrvatske krajeve. a o aktivnostma vezanim uz ovaj jubilej saznajte više ovdje.

IMA LI ISUS MOBITEL?

Bila je nedjelja, i evanđelje u kojem Isus svoje učenike poziva na odmor, na osamu, na samotno mjesto (Mk 6,30-34). Naš župnik je imao i opet prekrasnu propovijed; tumačio nam je kako je potrebno ponekad povući se u osamu, gdje ćemo imati više sluha i vremena za Boga i ono što nam On želi reći. Spomenuo je današnju naprednu tehnologiju, pa i to kako „moramo“ uvijek biti na raspolaganju i kako mobitel „mora“ uvijek biti pri ruci. Želio nam je dati do znanja da nismo roboti koji uvijek moraju biti dostupni za sve i svakoga, a na sebe zaboravljamo. Tako, u jednom trenutku reče: „Pitam se, bi li Isus da je danas ovdje, tjelesno prisutan, imao mobitel?“ Naravno, mnogima je tim pitanjem izmamio osmijeh. A mene ponukao na razmišljanje.

Svi mi mislimo da poznajemo Isusa, kao „On je i tak uvijek tu i znamo sve o Njemu“. No, to nije baš točno; uvjereni smo da znamo sve o Isusu i uzimamo Ga 'zdravo za gotovo'. I ja mislim da poznajem Isusa; no zaključujem da ću Ga tek nakon ovoga života (naravno, ako to zaslužim) do kraja upoznati. Sada znam samo onoliko koliko mi vjera nalaže, a meni to nije dovoljno. Za mene je Isus živ, i mogu reći da je to mali napredak jer nije bitno samo znanje, potrebna je i ljubav i poniznost i otvorenost srca da bi mogla reći da poznajem Isusa. Još uvijek (unatoč tome što sam završila svoje školovanje) učim, slušam, čitam i naslućujem o Njemu. Stoga, nisam mogla odmah odgovoriti na to, bi li Isus danas imao mobitel. Srce mi govori da, jer je u svoje vrijeme kada je tjelesno bio prisutan u našem svijetu, živio kao i svi ljudi ondašnjeg vremena, da bi i danas vjerojatno imao mobitel. Ne da se „pravi faca“ već da onima koji su i opet zaboravili na Njega, pošalje sms i malo ih priupita kako su, gdje su...

No zapravo, kao što reče netko mudar; Isus je dovoljno blizu onima koji Ga traže i dovoljno dalek onima koji Ga ne žele naći. Naš Isus sve zna i može. Za ono što čini u našim životima ne treba čak ni mobitel, ni laptop itd. Da, sve je to nama danas potrebno, ali treba znati sve ravnomjerno rasporediti. Važno je imati ravnotežu i granicu u svemu. A sad vas pozivam da i vi sebi odgovorite na pitanje bi li Isus imao mobitel. Ne treba brzati sa odgovorom, pitanje je mudro postavljeno i iziskuje malo razmišljanja. Ali, slušajte srce, ono je rijetko kad u krivu. Sa bukom mobitela ili bez njega, pozdravljam vas ovim mislima:“Kad se umoriš trčeći za zvijezdama da ljudima u noći doneseš malo svjetla, spusti se tiho na zemlju i osluškuj izvor. Prodreš li dovoljno duboko u srž stvari, dobit ćeš oči za gledanje i uši za slušanje nevidljivih stvari.“ P. Bosmans

Anika Sačić

Mesić razgovarao s Papom

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić stigao je u službeni posjet Vatikanu gdje ga je u privatnu audijenciju primio papa Benedikt XVI. Mesić je Papu obavijestio o stanju u Hrvatskoji i regiji te ga pozvao dao posjeti Hrvatsku. Benedikt XVI. izrazio je zadovoljstvo ulaskom Hrvatske u Europsku uniju.

I Thompson kod Pape
Nakon susreta s Papom Mesić se sastao i s državnim tajnikom Svete Stolice kardinalom Tarcisiom Bertoneom. Posjetit će i grob pape Ivana Pavla II., s kojim se više puta susretao za njegova pontifikata, i u Vatikanu i u Hrvatskoj.

Rasprava o križevima u javnim ustanovama
Trenutačno se u Italiji raspravlja o uklanjanju križeva iz svih državnih ustanova. To je pitanje pokrenuto nakon preporuke Suda za ljudska prava iz Strasbourga. Mesić je sličnu inicijativu preporučio i za Hrvatsku.

Bez raspela u talijanskim učionicama
Papa je od Mesića dobio dva dara - bareljef religijskog motiva koji predstavlja Mariju i Isusa (djelo mladog umjetnika Tomislava Buntaka, koji je dobitnik nagrade Vladimir Nazor za najbolju izložbu 2008.) i CD s uskrsnim napjevima s Hvara, koji su prošli mjesec upisani na UNESCO-ov popis nematerijalne baštine.

Anglikanski biskupi odbili Vatikan

Tristotinjak anglikanskih biskupa i nadbiskupa koji se protive ređenju homoseksualaca u svojoj Crkvi odbili su ponudu Svete Stolice da prijeđu na katoličanstvo. Ocijenili su kako nije trenutak da napuste svoju vjeru.

Nigerijski nadbiskup Peter Abuja, predsjednik Gafcona (Konferencije za budućnost anglikanaca u svijetu) u priopćenju objavljenom na mrežnoj stranici tog pokreta navodi da su anglikanci duboko zahvalni Papi na njegovoj ponudi. No duboko smo ožalošćeni što je sadašnja kriza u našoj dragoj anglikanskoj zajednici učinila nužnom takvu dosad neviđenu ponudu, dodao je Abuja.

Gafcon koji je utemeljen na summitu koji se od 22. do 29. lipnja 2008. održavao u Jeruzalemu ne priznaje vlast canterburyjskog nadbiskupa Rowana Williamsa.

Ti disidenti, koji tvrde da predstavljaju 35 milijuna vjernika, ili gotovo polovicu anglikanaca u svijetu i osuđuju ređenje homoseksualaca i duhovno propadanje Zapada, ističu da njihova inicijativa ne znači raskol, već osnutak Crkve u Crkvi, koji bi trebao potaknuti unutarnju reformu, prenosi Hina.

Anglikanska crkva se duboko podijelila kada je 2003. Američka episkopalna crkva za biskupa New Hampshirea zaredila Genea Robinsona, Amerikanca koji je javno priznao svoju sklonost istomu spolu i kada je 1989. za biskupa Anglikanske crkve prvi put zaređena jedna žena, Barbara Harris.