Prikazani su postovi s oznakom naše teme. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom naše teme. Prikaži sve postove

21 ožujka 2010

Facebook - krivac za sve?

Facebook kao oruđe nasilja: Internet kriv za nasilje; Zlostavljali pa objavili na Youtube; E-nasilje – Sve češće među djecom; Brutalan napad: Batine joj smjestila Facebook prijateljica. Ovo su samo su neki od naslova koje skoro redovito viđamo u novinama ili čujemo na vijestima.


Najnoviji broj Glasnika Sv. Leopolda Mandića - Ljudima prijeatelj, br1/2010, st. 43.


Saznajemo da je internet postao strašno mjesto na kojem se djeca bez znanja roditelja iživljavaju, vrijeđaju, ogovaraju,dogovoraju napade jednih na druge, organiziraju skupine u koje neki imaju pristupa, a drugi ne. Objavljuju se tekstovi, slike i snimke na kojima se vidi izrugivanje, ismijavanje pa čak i fizičko obračunavanje. Ponekad se snimaju i odrasli, ili lude vožnje motorima, automobilima. A onda, tu je i opasnost da dječje stranice posjete razni nastrani tipovi, pedofili, manijaci, da zavedu našu djecu i to može svakako završiti – od silovanja, odvođenja, otmica, do prodaje u roblje i tko zna što sve ne. Pa kad sve to čujemo najlakše je zaključiti da sva ova nova tehnika zapravo donosi samo štetu i da je svijet bio bolje mjesto dok toga nije bilo.

No, je li zaista tako?
Sudeći po ovome tehnika je kriva za sve, ne djeca koja to rade. Pa ispada da su djeca nekada bila divna i dobrodušna, ali su zbog mogućnosti koje im je otvorio internet najednom postala zla, pokvarena i grozna jedna prema drugima. Ali ako se malo prisjetimo, kad smo mi bili mladi postojali su neki drugi stariji koji su za kvarenje mladih krivili glazbu, filmove, video-igrice, modu, neke štetne utjecaje sa zapada, istoka ili neke druge strane svijeta.
Roditelji savršeno odgajaju djecu, ali ih svijet pokvari. No tu se javlja nelogičnost: i gledanje filmova i slušanje glazbe i komuniciranje internetom ne događa se negdje na pustom otoku, nego baš najviše u roditeljskom domu. A tko je tu zadužen za odgoj? I tko treba imati najveći utjecaj? Ili odgajamo djecu tako da su pred nama mila i draga, a u svojoj se sobi prepuštaju zlim utjecajima? Istina je negdje drugdje. Prije svega nasilje se događa u stvarnom svijetu, ne virtualnom. Svakodnevno. 
Nisu svi nasilni, ali se o onima koji jesu, redovito piše i priča. A oni koji su nasilni u životu, nasilni su i u komunikaciji internetom. Srećom, nisu u većini. Kao što nije ni većina komunikacije internetom prepuna vrijeđanja, ogovaranja, prijetnji. Baš suprotno. Trenutno najpopularniji Facebook, prije toga Myspace, još prije chat rooms – sve je to zamišljeno kao mjesto međusobnog druženja, razmjene informacija, dijeljenje interesa. Nalaze se prijatelji koje se davno nije vidjelo, upoznaju ljudi koje možda nikada ni nećemo sresti u životu, brzo saznaje što se događa na drugom kraju svijeta ili gdje naći potrebne informacije. Rade se zajednički projekti, raspituje o zadaćama, obavještava da se ima novi ljubimac, da se zaljubilo ili odljubilo, da je danas dobar ili loš dan. I dobiva utjeha, potpora, savjet. Isto kao i u stvarnom svijetu. Još prije nekoliko godina roditelji su plaćali ogromne telefonske račune za beskrajne sate koje su pubertetlije trošile za iste ove stvari. Samo sad malo manje pričaju, a više pišu. Je li to lošije ili bolje? Vrlo vjerojatno će za pet ili manje godina biti nešto novo i drugačije, što ćemo moći okriviti za loše ponašanje neke djece. No to nije spas od osobne odgovornosti, dječje i roditeljske.

Odgoj će se i dalje odvijati u domu. Vrijednosti, stavove, norme ponašanja, sve to djeca dobivaju u najranijoj dobi od vlastitih roditelja. U one prve tri godine. Kasnije malo dorađujemo, proširujemo, usmjeravamo. Ali u skladu s vlastitim vjerovanjima i ponašanjima. Odgajamo vlastitim postupcima, ne riječima. 
 Roditelj koji je sklon agresivnim ispadima, poručuje djetetu da se problem rješava agresijom. Ne treba to izreći, dijete oponaša svoj uzor – roditelja. Kada ogovaramo prijatelje, susjede, obitelj, možemo samo očekivati i da će naša djeca ogovarati svoje prijatelje, obitelj, kolege u razredu. Naravno da manja djeca lakše popuste svojim potrebama i svoje želje pokušaju ostvariti bilo kojim načinom, od plača, scena do fizičkog napada. No opet tu roditelj treba reagirati, naučiti dijeljenju s drugima, uvažavanju potreba ostalih, dobivanju željenog bez nasilja. Kada smo otpočetka prisutni u svemu čime se dijete bavi i što ga zanima, onda usputnim komentarima o vrsti igre (uživo ili na internetu), analizom programa na televiziji, knjiga koje čita ili glazbe koje sluša,  odgajamo dijete za buduće odnose u životu. Roditelji koji to dobro urade u ranom djetinjstvu, ne moraju se brinuti da će ima djeca kasnije potpasti pod loše utjecaje i na nagovor televizije ili interneta postati bešćutna i okrutna.
 Željka Čalović Rodik

08 prosinca 2009

400 GODINA KAPUCINA U HRVATSKIM KRAJEVIMA

Na blagdan Bezgrešne, 08. prosinca, u Rijeci, prvom kapucinskom samostanu u našoj domovini, započinje obilježavanje velikog jubileja 400 godina dolaska prvih kapucina u hrvatske krajeve.

Tek što je jubilarna godina 100-godišnjice djelovanja kapucina u Splitu, na Pojišanu, 15. studenog ove godine završila, eto nam novog jubileja: na današnji dan prvi kapucini su prije 400 godina kročili po prvi puta na hrvatsko tlo i tada, 1609. godine osnovali prvi svoj samostan u Rijeci. Obilježavanje ovog jubileja, koje će se kroz narednu godinu odvijati u svim kapucinskim samostanima u Hrvatskoj (Osijek, Varaždin, Zagreb, Rijeka, Karlobag, Split i Dubrovnik) započinje danas u Rijeci, u prvom kapucinskom samostanu i danas svetištu Gospe Lurdske kojeg je izgradio prvi hrvatski provincijal fra Bernardin Škrivanić, svečanom sv. misom u 19,oo sati.

Pojedinosti od danas pratite na www.kapucini.hr, a nešto više o dolasku prvih kapucina u Hrvatsku saznajte pod dolazak kapucina u hrvatske krajeve. a o aktivnostma vezanim uz ovaj jubilej saznajte više ovdje.

12 studenoga 2009

Tko smije postati katolički svećenik?

Prije nekoliko mjeseci u Italiji se vodila rasprava u slučaju jednoga para koji se htio vjenčati u Crkvi, ali im je to bilo onemogućeno zbog toga što Zakonik kanonskog prava, kanon 1084. u paragrafima 1, 2 i 3 ženidbu proglašava nevaljanom po samoj svojoj naravi. Moje pitanje ne odnosi se na sakrament ženidbe, nego na sakrament svetog reda. Je li valjano zaređena osoba kakvu u ženidbenom pravu opisuje kanon 1084, tj. osoba kod koje je prisutna prethodna i trajna spolna nemoć (impotencija)? Ako takve osobe ne mogu sklopiti sakrament ženidbe, mogu li primiti valjano svete redove?
Čitatelj Branko L.

Vrlo je intrigantna »dvojba« Vašega pitanja, pa bi se iz »pučke mudrosti« moglo reći: tko nije za brak, nije ni za svećeništvo. Međutim, odgovor na Vaše pitanje ipak nije tako jednostavan, a nadamo se da nećemo dati previše »složen« odgovor na njega, premda je nužno reći da pojednostavljeni odgovor ne bi ničemu služio, posebno zato što će ga čitati i drugi vjernici, čitatelji našega tjednika.

Ponajprije, valja reći da ređenje u Katoličkoj Crkvi valjano prima samo kršteni muškarac (Zakonik kanonskog prava, kan. 1024), da nitko nema pravo na primanje sakramenta reda, te da se »svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi - izuzevši stalne đakone - izabiru redovito među neoženjenim muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga'« (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1579). Dakle, svećenički se kandidat odlučuje za drukčije življenje spolnosti od one koju se živi u braku, to jest svećenik se odlučuje za život u uzdržljivosti. Osim toga, da bi netko primio sveti red prezbiterata ili đakonata, traži se da kandidat (kad dovrši kušnju prema odredbi prava), po sudu svojega biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara ima potrebne osobine, da ga ne priječi nikakva nepravilnost ni ikakva druga smetnja te da ispunja preduvjete prema odredbi kann. 1033-1039; da se provjeri ima li isprave o kojima je riječ u kan. 1050, te se mora obaviti provjera o kojoj se govori u kan. 1051. Preporučujemo da sami pročitate te kanone, ali i kanone od 1008. do 1054, kako ih sada ne bismo sve ovdje ponavljali, a govore o sakramentu svetoga reda.

Ono što je ipak važno istaknuti navodi se u kan. 1029: »Neka se rede samo oni koji, pošto se sve razmotri, prema razboritom sudu vlastita biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara, imaju cjelovitu vjeru, koji, vođeni ispravnom nakanom, imaju potrebno znanje, uživaju dobar glas, besprijekorna su ponašanja i prokušanih vrlina te imaju druge tjelesne i duševne osobine primjerene redu koji treba da prime.« Od primanja redova isključuju se oni koje priječi bilo kakva smetnja, bilo trajna (koju ZKP naziva »nepravilnost«), bilo jednostavna; a nikakvu smetnju ne uzrokuje ono što nije sadržano u kanonima koji slijede nakon kan. 1040. Tako se u kan. 1041. jasno navodi da su »nepravilni za primanje redova: 1. onaj koji boluje od bilo kojeg oblika ludila ili druge duševne bolesti zbog koje se prosuđuje, nakon savjetovanja sa stručnjacima, da je neprikladan za pravilno vršenje službe; 2. onaj koji je počinio kažnjivo djelo otpada, krivovjerja ili raskola; 3. onaj koji je pokušao sklopiti makar i samo svjetovnu ženidbu, bilo da je sam ženidbenom vezom ili svetim redom ili javnim doživotnim zavjetom čistoće spriječen sklopiti ženidbu, bilo da je pokuša sa ženom koja je u valjanoj ženidbi ili je vezana istim zavjetom; 4. onaj koji je počinio hotimično ubojstvo ili obavljao pobačaj, ako je došlo do učinka, i svi koji su u tome djelatno surađivali; 5. onaj koji je teško i namjerno osakatio samog sebe ili drugoga ili je pokušao sebi oduzeti život; 6. onaj koji je izvršio čin reda pridržan onima koji su u redu episkopata ili prezbiterata, bilo da toga reda nema bilo da mu je njegovo vršenje zabranjeno nekom proglašenom ili izrečenom kanonskom kaznom.«

U sljedećem kanonu, 1042, nabrajaju se oni koji su jednostavno spriječeni za primanje redova: »1. onaj koji je oženjen, osim ako je zakonito određen za trajni đakonat; 2. onaj koji vrši službu ili upravu zabranjenu klericima prema odredbi kann. 285. i 286. o kojoj mora polagati račun sve dok, pošto napusti službu i upravu i položi račune, ne postane slobodan; 3. novokrštenik, osim ako je prema ordinarijevu sudu dovoljno prokušan«, dok se u sljedećem kanonu, 1043, određuje da su »vjernici obvezni smetnje za svete redove, ako koje znaju, otkriti prije ređenja ordinariju ili župniku«.

Iz svega rečenoga, jasno je da svećenički kandidat može biti samo duševno, psihički i fizički zdrava osoba (što ne znači da osobe koje imaju neki fizički nedostatak ne mogu biti svećenici), a Zakonik kanonskoga prava u smislu Vašega pitanja, vezano uz sakrament svetoga reda ne očituje se na taj način kao što to čini za sakrament ženidbe, te valja voditi točno računa o onome što o sakramentu ženidbe navodi kanon 1084, koji spominjete. Jednako tako, kao što valja znati da celibat nije tek »nemogućnost ostvarivanja spolnih odnosa«, to jest da nije samo »izostanak«, »odricanje«, »nemoć« - premda je željena i slobodno odabrana. Kod svećeničkoga poziva dva su aspekta koja se ne mogu odvojiti: besplatni Božji dar i slobodan čovjekov odgovor na njega. No, sama želja da se postane svećenik nije dovoljna i ne postoji pravo na primanje svetoga reda. Crkvi pripada - u njezinoj odgovornosti da definira potrebne uvjete za primanje sakramenata što ih je Krist ustanovio - razlučivanje prikladnosti onoga tko želi ući u sjemenište, da ga prati tijekom godina formacije i da ga pozove u svete redove, ako je procijenjeno da ima tražene kvalitete (usp. Pastores dabo vobis, 35-36). Razlučivanje ima li kandidat zvanja i je li zreo za njega teška je zadaća za rektore sjemeništa i druge odgojitelje, no velika se odgovornost očekuje i od kandidata za svećeništvo i bilo bi teško neodgovorno ako bi primio sveti red tajeći nedostatak nekoga od uvjeta koji se za svećeništvo postavljaju.

Glas Koncila, broj 46 (1847), 15.11.2009.

05 studenoga 2009

Vatikan s čuđenjem o presudi kojom se traži uklanjanje raspela iz talijanskih škola


slika Papin državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone je, na rubu tiskovne konferencije održane u rimskoj dječjoj bolnici Bambino Gesù, kritizirao nepravomoćnu presudu Europskoga suda za ljudska prava, kojom se od talijanske države traži uklanjanje raspela iz škola i drugih javnih ustanova.
Kardinal Bertone je pritom izrazio zadovoljstvo namjerom talijanske vlade da se žali na tu odluku kojom se talijansku državu osuđuje za navodno narušavanje sekularizma.
Kako je rekao ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice o. Federico Lombardi, riječ je o odluci koja je u Vatikanu primljena s čuđenjem i žaljenjem.
Raspelo je uvijek bilo znak dara Božje ljubavi te jedinstva i prihvaćanja za cijelo čovječanstvo, napomenuo je Lombardi. Žalosti nas to što ga se smatra znakom podjele, isključivanja ili ograničavanja slobode. Raspelo to nije, a nije to ni u općem osjećaju našega naroda.
"Na poseban način zabrinjava to što se iz svijeta odgoja želi isključiti bitni znak važnosti vjerskih vrednota u talijanskoj povijesti i kulturi. Religija daje dragocjeni doprinos u odgoju i moralnome razvoju ljudi, i bitna je sastavnica naše civilizacije. Pogrešno je i nesmotreno isključiti ju iz odgojne stvarnosti", rekao je Lombardi.
Osim toga, rekao je nadalje Lombardi, čudi što jedan europski sud oštro intervenira u predmetu koji je duboko vezan uz povijesni, kulturni, i duhovni identitet talijanskoga naroda. Taj put neće privući na ljubav i veće sudjelovanje u europskoj ideji, koju smo kao talijanski katolici snažno poduprli od samoga početka. Čini se kao da se ne želi priznati uloga kršćanstva u oblikovanju europskoga identiteta, koje je, naprotiv, bilo i ostaje bitno, naglasio je ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice. (ika / gk)
5.11.2009.

27 kolovoza 2009

KAKO IZGLEDA SAVRŠENI SVEĆENIK?

Uz svećeničku godinu...

Iza ovog naslova skriva se moja težnja da se malo zamislimo nad time kako se odnosimo prema svojim svećenicima; prema onima koji djeluju na našoj župi ali i onima koje susrećemo na svom životnom putu.

Previše prigovaramo a pri tome nismo ni svjesni težine svojih riječi. I ne samo to, zaboravljamo da svojim riječima i djelima, utječemo i na naše malene i mlade. Njihova srca još nisu iskvarena u tolikoj mjeri i lako padaju pod utjecaj naših riječi. Morali bismo paziti na to da njihove ranjive duše ne odvučemo u propast. Potrudimo se biti blaži u svojim oštrim primjedbama. Nekako se u narodu uvriježilo mišljenje da su svećenici ozbiljne osobe, bez bliskih prijatelja i bez smisla za humor. Imala sam tu milost upoznati nekoliko svećenika i svaki je poseban na svoj način. I budite sigurni, i oni su ljudi poput nas, osjetljivi i ranjivi. Znaju se naši svećenici itekako i smijati i šaliti, a naravno da imaju i svoje prijatelje.

I sama imam tu sreću da mi je jedan dragi svećenik, prijatelj. Unatoč višegodišnjoj svećeničkoj službi još je uvijek jako zaljubljen u Isusa i velika mu je želja da Isus Što više raste u nama. Ponizno je naviještao Isusa 'svojim' crncima u Beninu; i to neumorno i živo skoro 20godina! Nakratko je djelovao u svojoj matičnoj biskupiji a sada pak, za Isusa oduševljava mlade u susjednoj biskupiji. Unatoč tome što zna puno važnih ljudi, često visokoobrazovanih, ipak želi biti prijatelj i sa mnom, koja se ni po čemu ne ističem i nisam bolja od većine prosječnih ljudi. Moram reći hvala dragom Bogu i dobrom vlč. Toniju Štefanu na ovom prijateljstvu koje obogaćuje, a tu je i dragocjena, obostrana molitvena potpora.

Svakako, zahvalna sam Isusu i na svom, sada pok. župniku, mons. Valentu Bogadiju. Znam da mu nije bilo lako sa nama. Prečesto se prigovaralo i tražilo od njega savršenstvo. Umjesto da ga prihvatimo, mi smo (većina, ne baš svi) rade isticali samo ono čime nismo bili zadovoljni. A on se doista trudio približiti nas Isusu. I sad kad ga više nema kao da smo progledali od kolike je važnosti svećenik za župu. Sada smo doista poput ovaca bez pastira. Kada se osvrnem na ljude koji čine moju župnu tj. filijarnu zajednicu, mogu reći da mije po jednoj strani drago stoje sada naš župnik sretan i miran u Očevu zagrljaju. A da budem još iskrenija, raduje me stoje konačno oslobođen licemjernih i vječito nezadovoljnih ljudi. Nisu svi bili bez srca, samo je premalo onih koji su oduševljeni Isusom i koji su pokušavali prihvatiti župnika, takav kakav je. Trebamo se podsjetiti kako ni sami nismo savršeni i prema tome, bilo bi pošteno da ni od drugih ne očekujemo savršenstvo. Najvažniji bi nam trebao biti Isus i življenje Njegove riječi. Više se baviti sobom, raditi na sebi a manje kritički promatrati ljude oko sebe.

Dakle, kako izgleda savršen svećenik? Što se tiče fizičkog izgleda, e to ne znam. Ali mogu vam reći po čemu ćete prepoznati one koji žele svim srcem nasljedovati svog Učitelja, Prvoga medu svim svećenicima. Takvi svećenici teže savršenstvu, u svemu daju prednost Isusu, doista žive za Njega ali i za ljude koji su im povjereni, bez obzira na to kakvi oni bili. Takvim svećenicima oči nekakO sjaje kad govore o Isusu, a na sam spomen Njegova imena lice im poprima blag izraz pun ljubavi.

Želim vas sve zamoliti da poštujete svoje svećenike. Ostavili su sve, baš sve za Isusa i duše. Mislim da najmanje zavrjeđuju naše razumijevanje i naše molitve za njih. Oni čine više toga za nas, gledaju na dobro naših duša i trude se biti uvijek svima na raspolaganju. Ako u vašoj župi i nije sve bajno, želim vam reći da budete strpljivi. Mogu vam zajedno sa sv. Terezijom poručiti da onom tko ima Boga ne treba ništa više, samo On je dovoljan. Ako nešto činimo sa ljubavlju za Isusa tada to ima veliku vrijednost. Nemojte se obeshrabriti, a ako i naiđu kušnje, ništa zato. To je samo znak da nas Bog ljubi. Srdačno vas sve pozdravljam sa riječima bi. Majke Terezije iz Calcutte: «Bogu hvala što nam je rečeno da nasljedujemo Krista - budući da mi nije ići ispred Njega, put je siguran čak i u tami. Kada su neki dani natprosječno teški -jednostavno stojim poput malenoga djeteta i strpljivo čekam da oluja prođe.»

Anika Sačić, Jakopovec - Varaždin

Svećenička godina

Papa o završetku Godine sv. Pavla i početku Svećeničke godine


Papa se nada da će i Svećenička godina, koju je otvorio 19. lipnja na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, dati duhovni i pastoralni zamah na dobrobit kršćana, a napose klera.

U svom nedjeljnom nagovoru papa Benedikt se osvrnuo na Pavlovu godinu koju je isti dan u večernjim satima zatvorio. Bila je to važna godina za cijelu Crkvu jer je približila apostola naroda kršćanskim vjernicima diljem svijeta. Papa se nada da će i Svećenička godina vjernicima približiti lik svećenika, a svećenicima dati novi zamah u pastoralu.

Providnost je htjela da upravo dok se završava Pavlova godina, započne svećenička godina, rekao je papa Benedikt prije molitve Anđeoskog pozdravljenja. Kršćani su hodočašćima, katehezama, brojnim publikacijama i pothvatima bolje shvatili lik i ulogu apostola Pavla i njegovu živu poruku. Na taj je način u kršćanskim zajednicama oživljeno oduševljenje za Krista i evanđelje.

Papa se nada da će i Svećenička godina, koju je otvorio 19. lipnja na svetkovinu Presvetog Srca Isusova prigodom 150. obljetnice smrti sv. Ivana Vianneya, dati duhovni i pastoralni zamah na dobrobit kršćanskog puka, a napose klera.

Sv. Pavao, koji se posve identificirao sa svojom službom kao što je to kasnije učinio i župnik iz Arsa, sjajni je primjer svećenicima. Bio je naime svjestan da je nositelj izuzetnoga blaga, poruke spasenja, rekao je Papa.

28.6.2009 IKA / Križ života

10 siječnja 2009

SANDRA ŠARIĆ - POBJEĐUJEM UZ MOLITVU SV. LEOPOLDU

Razgovor sa Sandrom Šarić, osvajačicom brončane olimpijske medalje u Pekingu

Sunčano jesensko jutro. Senj je već pomalo okupan svjetlom sunca što se sporo probija na trgove i uske ulice. Bura koja se u Senju osjeća kao kod kuće, također ne popušta. Nije olujna, ali je uporna. Bila je srijeda, 24. rujna 2008. Točno prema dogovoru u deset sati, hrvatska sportašica koja je na Olimpijskim igrama ove godine u Pekingu u tekvandou, u kategoriji do 67 kolograma osvojila brončanu medalju, Sandra Šarić, stigla je zajedno s majkom u župnu kuću, gdje joj majka i radi kao domaćica. Župnik preč. Mile ČanČar zbog posla je bio izvan kuće, a tu se zatekao župni vikar vlč. Mario Vazgeč.

Uz šalicu kave razgovor je odmah spontano započeo.

Budi dobra i čitateljima časopisa Ljudima prijatelj predstavi sebe i svoju obitelj:

Ja sam Sandra Šarić, rođena sam ovdje u. Senju 1984. godine, tu sam završila osnovnu školu i krenula u srednju. Ovdje sam završila i tri razreda gimnazije, Tekvando sam počela trenirati kad mi je bilo devet godina ovdje u Senju u Tekvando klubu Senj s trenerom Tomislavom Dujmovićem Belim, a nakon trećeg razreda gimnazije, otišla sam u Zagreb i prešla u zagrebački klub Metalac.Tu sam počela trenirati s trenerom Ivicom Klaićem. Moji roditelji su Nada i Zlatko, imam pet godina starijeg brata Silvija. On je pomorac i plovi.

Kako je tvoja obitelj uključena u župnu zajednicu ?
I mog brata i mene roditelji su odgajali u vjeri. Od malih nogu idemo u crkvu. Sjećam se da sam još kao dijete sudjelovala u euharistijskim slavljima, pjevala sam u dječjem crkvenom zboru. a za blagdan Svetog Nikole glumila bih krampusa, pa su me uvijek zadirkivali da sam mali vražićak. Sada sam već sedam godina u Zagrebu, ali kad dođem vikendom u Senj, idem na Svetu misu. Sada, na žalost, ne mogu toliko zbog sportskih obveza i fakulteta. Studiram upravno pravo u Gospiću. Mama već niz godina pomaže ovdje, a kao damaćica službeno radi dvije godine jer sada ovdje više nema časnih sestara kao nekada.

Koji događaji iz života vjere su ti posebno ostali u sjećanju?

Rado se sjećam kako sam pjevala u dječjem zboru, i sudjelovala u dramskoj skupini. Osim toga tu su Krizma i Prva pričest. To su mi posebno dragi trenutci. Naravno o tome imam sačuvane uspomene i fotografije.

Mnogi vjernici su putem medija primijetili da ti štuješ stotoga Leopolda. O čemu je riječ?
Još sam bila dijete. Mama je ovdje pomagala i ja sam jednog dana došla s njom. Pomogla sam joj malo u crkvi i župnom uredu. U jednom trenutku zapeo mi je za oko onaj mali molitvenik sa slikom i relikvijom svetoga Leopolda. To mi se svidjelo, pročitala sam ga. Iako tada kao dijete možda još nisam mogla razumjeti, jednostavno osjetila sam nešto i zamolila sam tadašnjeg župnog vikara mogu li to dobiti. Rekao mi je da to slobodno uzmem i eto od tada ja se zapravo ne odvajam od tog malog molitvenika. Gdje god idem, nosim ga sa sobom.

Tvoji sportski uspjesi pa i olimpijska medalja u Pekingu i sv, Leopold?
Na svakom natjecanju moj mali molitvenik sv. Leoplda je uza me, pomolim se sv. Leopoldu, poljubim ga, kao da bez njega ne mogu. Postoji tu neka povezanost. Ima jedna zanimljiva zgoda. Možda tu nešto ima, možda nema. Na jedno natjecanje, ne znam kako, uglavnom zaboravila sam ponijeti mali molitvenik. Bilo je to prvenstvo Hrvatske prošle godine. Inače, ja sam obično bez poteškoća bila prvakinja Hrvatske, ali te godine bila sam druga, izgubila sam u finalu, a nisam kod sebe imala molitvenik. Ne znam, ali ja jednostavno osjećam neku povezanost, osjećam se sigurnije. Tako isto na Olimpijadi, jednostavno prije svake borbe ja sam to imala u rukama, to mi je bilo u džepu trenirke dok sam bila u borilištu, osjećala sam da me čuva i da mi daje snage, a na tu nakanu sam se i molila.

Što bi ti poručila mladim čitateljima Ljudima prijatelja?
Zapravo bih rekla svima koji se bave nečim, bio to sport, učenje, neko drugo obrazovanje, glazbena škola, čime god se bave, neka u tome ustraju, neka budu uporni i da sve što rade, rade s vjerom u Boga. Isto tako što se tiče molitve, neka budu ustrajni u svojoj molitvi i sigurna sam da Božja pomoć neće izostati. Što se tiče svetog Leopolda, možda je netko posebno privržen njemu, netko opet možda nekom drugom svecu, bilo kako bilo, neka svatko sve radi s vjerom i sve će biti kako treba, sigurna sam. Nikad ne treba gledati crno, što god da se dogodi. Kad netko ima neki problem, neka vjeruje da je na kraju svakog tunela svjetlo. Sveti Leopold je tu jedan veliki primjer. On je svoje nedostatke pretvorio u prednosti. Svaki problem koji postoji, nije neriješiv, ali treba biti ustrajan, odraditi najbolje što se može i mnogo toga može izaći na dobro.
Senjska bura bila je sve slabija, more manje uzburkano, a toplina sunca mamila je na trgove sve više ljudi koji su živahno razgovarali o svakodnevnom životu u svojim obiteljima, gradu i državi. Svojim duhovitim dosjetkama ponekad bi izazvali smijeh te nove dosjetke i vedrinu duše kao što je i nebo nad Senjom poslije bure vedro i modro. A more sve mirnije u svoj svojoj ljepoti kao da je šaptalo riječi svetog Leopoda: Imajte vjere, sve dobro će biti!

Zlatko Šafarić

15 studenoga 2008

STOLJEĆE PRISUTNOSTI KAPUCINA U SPLITU

NAVRŠAVA SE 100 GODINA OD DOLASKA PRVE BRAĆE FRANJEVACA KAPUCINA U SPLITSKO SVETIŠTE GOSPE OD POJIŠANA

Svečano otvorenje proslave 100. obljetnice kapucina u Splitu priređuje se u nedjelju 16. studenoga 2008..

U svetištu Gospe od Pojišana uz kapucinski samostan na istoimenom gradskom predjelu svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje u 10.00 sati uz pratnju velikoga mješovitog župnog zbora predvodi provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak, u koncelebraciji s kapucinima iz samostana koji upravljaju i župom, gvardijanom fra Dragom Vrhovcem, župnikom fra Miljenkom Vrabecom, župnim vikarom fra Mirkom Vargom Ljubićem te splitskim svećenicima i redovnicima.

Jubilejska godina započinje 16. studenoga 2008. To je, naime, nadnevak na koji su prvi kapucini u Splitu 1908. uselili u malu kuću – prvi samostan uz staro Gospino svetište na splitskom Pojišanu. Prvi spomen te crkve potječe iz 1260. godine. Početkom 17. st. (1607. godine) crkva je uzdignuta na čast i slavu Blažene Djevice Marije. Između 1761. i 1772. godine nevelika je crkva proširena i dograđena u velebno svetište, uz koje su 1909. kapucini počeli graditi samostan. Brigom braće kapucina hrvatske kapucinske provincije na čelu s tadašnjim provincijalom fra Bernardinom Škrivanićem iz Omiša u listopadu godine 1911. sagrađen je sadašnji samostan, koji je 1938. proširen i dograđen. Godine 1944. tadašnji splitski biskup Klement Kvirin Bonefačić ustanovio je i povjerio kapucinima na upravljanje i novu župu Blažene Djevice Marije na Pojišanu, koju su splitski pomorci uzeli za svoju nebesku zaštitnicu.
Kroz ovu jubilarnu godinu obilježit će se slijedeće važne obljetnice:
16. studenog 2008. - 100 godina od dolaska prve braće kapucina u Split.;
27. sijećnja 2009. - 100 godina od rođenja fra Pavla Ivakića - prvog župnika Župe Gospe od Pojišana, (koji je nakon drugog svjetskog rata od strane ondašnjeg režima mučki ubijen na splitskom groblju Lovrinac),
06. ožujka 2009. - 100 godina od povjeravanja Svetišta Gospe od Pojišana na upravu braći kapucinima, te 40 godina dolaska sestara sv. Križa koje djeluju pri kapucinskom samostanu u Svetištu;
U mjesecu ožujku slijedeće 2009. održat će se i simpozij o povijesti svetišta Gospe od Pojišana i dolasku kapucina. Središnja proslava biti će na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 2009. godine, koju će predvoditi mons. Marin Barišić - splitsko-makarski nadbiskup, a proslavi će prethoditi velika devetnica koju će predvoditi upravitelji marijanskih svetišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Sama jubilarna godina završit će se 15. studenog 2009. godine kada ćemo se spomenuti početka izgradnje Kapucinskog samostana u Splitu 15. XI. 1909.
U toku ove jubilarne godine planira se otvaranje i predstavljanje nove web stranice Svetišta i Župe Gospe od Pojišana, koja se za sada još razvija, te se na webu nalazi u obliku bloga kojeg možete pogledati na adresi http://gospapojisan.blogspot.com/

SVETI PAVAO – APOSTOL NARODA

Obilježavamo dvije tisuće godina od rođenja Apostola naroda, povodom čega je Papa Benedikt XVI., 29. lipnja 2008. godine proglasio i Godinu svetoga Pavla – apostola naroda. Tada je istaknuo da, iako će jubilej 2000 godina rođenja Apostola naroda kao težište imati Rim, osobito baziliku svetoga Pavla izvan zidina i mjesto mučeništva kod Tri fontane – obzorje Godine sv. Pavla ne može ne biti univerzalno, jer je sveti Pavao na najizvrsniji način način bio apostol onih koji su u odnosu na Židove bili 'daleko' i koji su po „Krvi Kristovoj“postali 'blizu'.

Tko je dakle, taj orijaš i tvorac kršćanskog Zapada čiju godinu upravo obilježavamo? Židov sam iz Tarza u Ciliciji odgovorio je sam sveti Pavao rimskom zapovjedniku kada su ga uhitili.
Pavao se rodio u Tarzu Cilicijskom (današnja Turska) u vrijeme dok je Isus bio dijete od nekoliko godina. Rodio se u slobodnom trgovačkom gradu velike kulture, gradu koji je bio pod helenističkim utjecajem, iako većinski s grčkim stanovništvom, i Židovi su u njemu bili brojni, okupljeni u zajednicu oko svoje sinagoge. Nisu živjeli u getu, već su bili uključeni u sve pore društva te bili žestoki propagatori svoje religije. Prema sv. Jeronimu, roditelji su mu bili podrijetlom iz Giskale u Galileji, iz Benjaminova potomstva koje je bilo slavno jer je iz njega potekao kralj naroda Božjeg - Saul. Tako su i svoga sina nazvali te mu dali i drugo ime prema grčkom izgovoru – Pavao. Pripadavši skupini uglednih Židova u Tarzu, dobili su rimsko građansko pravo. Pavao je, dakle, također bio rimski građanin čime se i često poslužio kada se htio osloboditi od Zakona vlastitog naroda. Obitelj mu je pripadala farizejskoj sljedbi. U svojim pismima jasno ističe svoje židovsko podrijetlo kao i strogost židovskih običaja (Dj 26, 5).

Pavao, odrastao u gradu gdje su vladali grčki duh i jezik, rimski zakon i židovska strogost, i sam je imao otvoren duh, grčki način mišljenja i života te je stoga veoma dobro poznavao pučki i književni jezik, što je posebno važno imati u vidu ako što bolje želimo razumjeti njegove poslanice. Iz činjenice da nije odrastao u getu, mogao je razumijeti pogane i uvidjeti da u poganstvu i nije sve trulo.
Kao dječak školovao se u židovskoj školi, u sjeni sinagoge. Kako mu je otac bio farizej, uveo ga je u starohebrejski jezik, dok je u školi učio iz grčkog prijevoda Biblije pod nazivom „Septuaginta“ koji se u vrijeme Pavlova života već dva stoljeća čitao i tumačio u svim židovskim sinagogama sredozemnog svijeta. Bijaše to zato jer Židovi u Tarzu nisu govorili hebrejski koji je tada bio samo liturgijski jezik, kao kod nas latinski do II. vatikanskog sabora. Do pete godine Pavao je naučio glavni sadržaj Zakona petog i šestog poglavlja knjige Ponovljenog zakona te značenje najvažnijih dana svete godine. U šestoj godini Pavao je pohađao tzv. vinograd, odnosno ono što danas nazivamo dječji vrtić, koji se uvijek nalazio pokraj sinagoge. Sva naobrazba poslije šeste godine života bila je posvećena Bibliji u kojoj je Pavao saznao za iznimni položaj svojega naroda. Učitelji su mu govorili i o budućnosti židovskog naroda te o dolasku kralja Mesije koji će svojim čudotvornim mačem obilaziti svijet u pobjedničkom pohodu. S deset godina uvođen je u tzv. usmeni zakon gdje je svaki dan upoznavao gomilu novih grijeha. Svaki dan morao je učiti velik broj zakona i propisa te slušati na svakom koraku Nemoj!, To ne smiješ!, To ne valja, To je zlo!. Uz sve to, Pavao je, kao i svaki Židov, bio čovjek molitve što nam otkrivaju i njegovi molitveni obrasci. Molitva je Pavlu davala životni ritam i stavljala ga u prisutnost Božju. Drugim riječima, Pavao je odgajan i odgojen kao autentični farizej, onaj koji je u petoj godini počeo čitati Toru (Zakon), u desetoj Mišnu (usmenu predaju), u petnaestoj započeo proučavati Talmud (nauk). S petnaest godina Pavao se kao gojenac preselio u Jeruzalem gdje je pohađao slavno Hramsko sveučilište. Tu se susreo s upraviteljem škole Gamalielom (Dj 5, 33 - 34) gdje je do nogu njegovih točno poučen u otačkom Zakonu. (Dj 22, 3) Tu je Pavao prodro u svijet Biblije te je s lakoćom mogao interpretirati i tumačiti pojedine svetopisamske tekstove. Do svoje 25 godine Pavao je završio studij te se obogaćen velikim znanjem i talentima, vratio natrag u rodni Tarz te morao naučiti neki zanat nakon čega izabire šatoraštvo.

Savao vjerojatno nije bio u Palestini u vrijeme kada je Isus javno djelovao. Odlazi povremeno u Jeruzalem, vjerojatno po nalogu Velikog vijeća, i nikada se tamo nije dugo zadržavao te tako nije imao prigodu doći u osobnu vezu s Isusom. U Jeruzalem ponovno dolazi nakon drame na Golgoti. Pavao se u početku nije zanimao za galilejske nerede i nije ga toliko zanimao neki galilejski tesar jer je bio uvjeren kako će doživjeti istu sudbinu kao i ostali zanesenjaci, ali kada je čuo o potresnim događajima na Veliki petak, o tome kako je mrtvi Isus još opasniji od živoga i da broj njegovih sljedbenika neprestano raste te da mu se bivši školski kolega opredijelio za Krista, započinje borbu protiv nove sekte. Mladi doktor brzo ispituje cijelu stvar te kao gorljivi farizej. Isusa smatra velikim bogohulnikom i bezakonikom. Odlučio je kako će se bez oklijevanja dati u posao da bi rastjerao taj prevratnički pokret primitivnih Galilejaca. Pretpostavlja se da se Pavao u Jeruzalem vratio oko 33. godine te prvo posjetio svoga učitelja Gamaliela. U to vrijeme po Jeruzalemu Kristovu radosnu vijest navješćuje i Stjepan, dobar poznavatelj Biblije. Znao je pokazati iz Proroka da je Mesija morao trpjeti i umrijeti, i da je propeti Isus bio Sluga Božji, što je za Pavla tada bila neprihvatljiva misao. Zakon i hram samo su prolazna postaja u ekonomiji Božjega spasenja - riječi su zbog kojih su Stjepana kamenovali, a Pavao je – iako je bio suviše mlad da bi u tom činu sudjelovao – odobravao sam čin svojom prisutnošću i još držao odjeću krvnika. Ubrzo nakon toga ustaje u otvorenu borbu i postaje strah i trepet za kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Počinje pustošiti Crkvu idući iz kuće u kuću i na silu odvlačeći muškarce i žene predavajući ih u tamnice (Gal 1, 13).

No, uskoro se dogodilo čudo. Pavao svoj život dijeli u dva dijela: vrijeme bez Krista i vrijeme u Kristu, koje će uskoro započeti. Nakon što je Jeruzalem bio očišćen od helenističkih kršćana, Pavao se uputio u Damask, mjesto gdje je bila jedna od najbrojnijih židovskih kolonija te mjesto gdje se sklonila većina kršćana. Isus, koji je za Savla bio krivi Mesija jer je tako sramotno umro na križu, a njegovi učenici varalice, najednom mu se usred bijela dana obratio riječima: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 26, 14). Da toga događaja nije bilo, sam od sebe nikada ne bi postao kršćanin (Dj 9, 1 – 23). Isus iz Nazareta očituje se Savlu te mu se ukazuje u svjetlu božanske prisutnosti. Tada Pavlu postaje sve jasno. Put Božji koji je od djetinjstva naučio slijediti nije vodio onome čemu je on strastveno težio, već je išao izvan farizejskog ideala. Taj Božji put jest put Isusa Krista. Upoznao je i smisao Kristova poslanja. Isus je Spasitelj, Sluga Božji te skandal križa više ne postoji. Kristova smrt na križu je žrtva koja daje zadovoljštinu za grijehe. Poslije će Pavao reći: Bože, sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6, 14).

Ovaj židovski pismoznanac i učitelj vjere od tada postaje gorljivim svjedokom Krista uskrsloga i njegovim apostolom čije je misli slijedio do kraja. Postaje prorokom Uskrsloga. Sam Isus ga je u Damasku pozvao na to poslanje (Dj 26, 16). Nije oklijevao, već se kao sluga Božji daje na poslanje. Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima (Dj 22, 21). Pavao, Sluga Isusa Krista, pozvan za apostola i određen da navijesti Veselu vijest Božju (Rim 1, 1). Tri godine nakon obraćenja. dolazi u kolijevku kršćanstva, Jeruzalem i uz Petra ostaje 15 dana.

U Antiohiji mu Duh Sveti zapovijeda da zajedno s Barnabom pođe na svoje prvo apostolsko putovanje na koje kreće oko 46. godine u Malu Aziju te prvi puta Radosna vijest stiže i do neobrezanih. . Godine 48. vraća se u Jeruzalem te na prvom kršćanskom koncilu dobiva dozvolu od Petra i Jakova da Kristov nauk učini univerzalnom religijom.

Na drugo misijsko putovanje odlazi 49. g., najprije u svoj zavičaj, ali zatim dobiva nadahnuće Duha da preko Azije krene u Europu. Stiže u Makedoniju u Neapolis, zatim u Filipe, Solun, Korint i Atenu. Osniva zajednice i počinje im pisati. Ovdje nastaje prva Pavlova poslanica Solunjanima. Vraća se 52. godine morem preko Efeza u Jeruzalem kako bi obnovio zajedništvo s matičnom Crkvom.

Već sljedeće godine kreće na treće misijsko putovanje. Polazi iz Antiohije i ne zadržava se sve do Efeza, tu piše poslanicu Galaćanima. Dalje putuje prema Korintu gdje se dulje vrijeme zadržava i piše poslanicu Rimljanima kako bi ih pripremio za svoj dolazak. Vraća se u Jeruzalem 58. godine gdje biva optužen da je u Hram uveo suradnika iz Efeza. Od smrti ga spašava vojni tribun te pod vojnom pratnjom odlazi u Cezareju u zatvor u kojem ostaje nekoliko godina.
Pod prijetnom smrti u Cezareji, Pavao se poziva na svoj status civisa romanusa, te u okovima 60. godine kreće na put u Rim. Preživljuje brodolom nasukavši se na Malti. 61. godine stiže u Rim i tamo sljedećih godina i dalje navješćuje Riječ Božju.

Pavao je prije svega misionar i Kristov prorok, a pisat će tek iz nužde i to veoma rijetko. Ali ipak kanon Biblije zahvaljuje ovom svetom mučeniku na 14 poslanica kroz koje nam Pavao govori svake nedjelje.

Za poslanice Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, Filemonu i 1. Solunjanima tekstualna kritika je uvjerena da ih je osobno napisao sveti Pavao. Za preostalih 7 drži se da su ih napisali Pavlovi suradnici. Tu spadaju poslanice Kološanima, Efežanima, 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu i Hebrejima.
Ovaj veliki apostol svoj životni put završava u Rimu mučeničkom smrću 67. godine i to najvjerojatnije glavosijekom.
Tvorac Zapadnog kršćanstva i nakon dvije tisuće godina, jednako je istinit i aktualan. On, koji je shvatio veliko otajstvo življenja po Duhu uzor je u nasljedovanju samoga Isusa Krista te je stoga vrijedno da ga slušamo i ovaj veliki jubilej pokušamo obilježiti na što dostojniji način.

fra Goran Rukavina

25. GODINA OD PROGLAŠENJA LEOPOLDA MANDIĆA SVETIM

OSOBITO DIVAN DAR BOŽJI NAŠEM VREMENU

Navršilo se 16. listopada 2008. punih 25 godina od svečanog proglašenja Leopolda Bogdana Mandića svetim. Spominjemo se ovog srebrnog jubileja želeći obnoviti uspomene duboko urezane u naše pamćenje. One su postale povijest Crkve i još posebno poticaj za naš hrvatski narod. Naime, tim događajem obilježena je naša katolička baština vjere, neizbrisivim pečatom vjernosti Kristu i Crkvi. Unatoč svemu što je hrvatski narod proživljavao u svojoj povijesti, potvrđujući svoju postojanost u privrženosti Bogu, nagrađen je divnim darom neba u liku svetog Leopolda Mandića.
Otkada su Hrvati masovnije upoznali njegov lik, 1946. godine, zaslugom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, a sada blaženog Alojzija Stepinca i hrvatskih kapucina, obuzelo ih je oduševljenje i radosna nada da bi im uskoro mogla zasjati zvijezda neba po svetosti skromnog i tihog kapucina. Imajući u vidu crkveni postupak za uzdizanje nekoga na čast oltara, nije se dugo čekalo. Časni Sluga Božji Leopold Bogdan Mandić bio je proglašen blaženim 2. svibnja 1976. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu po papi Pavlu VI. Još su živi mnogobrojni ne samo svjedoci nego i sudionici tog događaja. Kada je nakon izrečenih riječi pape Pavla VI. kojima je Leopolda proglasio blaženim, otkrivena velika slika novog Blaženika Crkve, prolomio se pljesak i čujan, glasan, uzdah sreće sudionika tog svečanog čina. Možete li zamisliti kolika je tek bila radost i ponos za nas Hrvate u tom času? A bilo nas je mnogo na Trgu svetoga Petra u Rimu! Još nam odzvanja u ušima zanosna riječ pape Pavla VI: „Svaka čast i vama, sinovi Hrvatske, što ste dali našem vremenu tako uzvišen i tako čovječan lik svoje katoličke povijesne baštine!“ A odjek ovog događaja bio je veći nego što smo možda očekivali ili zaslužili.
Samo sedam godina kasnije, našli smo se ponovno na istom trgu uz još mnogo veće mnoštvo okupljenih sudionika iz cijeloga svijeta za konačno i najviše ustoličenje blaženog Leopolda Bogdana Mandića proglašenjem svetim. Doista, već proglašenjem blaženim, govorim o nama Hrvatima, vjera u Boga je oživjela, što se očitovalo u duhovnom preporodu iako to nije mjerljivo ljudskim mjerilima, ali se pokazalo privrženošću prema svetom Leopoldu u našem narodu. U njemu su našli uzor kojemu su mogli pokloniti svoje srce i povjerenje, zagovornika i posrednika kod Boga. A u materijalnom obliku se očitovao odjek u gradnji crkava, kapelica, oltara po kojima se ovjekovječuje spomen na svetog Leopolda. Postao nam je bliži i draži svojim duhom, zagovorom i svetošću.
Nije se dugo čekalo i Crkva je osjetila taj živi odjek štovanja blaženog Leopolda.
U kratkom vremenskom razmaku određuje promaknuće i uzdignuće Leopolda na čast svetosti, što je i učinjeno, 16. listopada 1983. godine. Sada, nakon 25 godina, želim vas, dragi čitatelji, pobliže podsjetiti i dozvati vam u pamet taj nezaboravni i ovjekovječeni dan. Trg svetog Petra u Rimu ponovno je okupio hodočasnike iz Italije, cijele Europe i čitava svijeta. Uz mnoge narodnosti posebno je bio zapažen velik broj Hrvata iz domovine i svih krajeva svijeta. Dolazeći na trg svetog Petra, na mjesto proglašenja svetim, hodočasnike je dočekivala velika slika Leopolda Bogdana Mandića na pročelju bazilike svetoga Petra, iznad središnje lože „blagoslova“. Za dan proglašenja Leopolda svetim odabrana je nedjelja, 16. listopada 1983. Za to je bilo više razloga. Ponajprije da se istakne sadržaj i značenje cijelog Leopoldova života i njegova poruka za život Crkve u našem i budućem vremenu.
Bilo je to u jubilarnoj godini Otkupljenja. Naime, onih je dana završio rad Sinode u Rimu o Pomirenju, sakramentu Pokore. Papa je htio da završetak Sinode bude obilježen proglašenjem Leopolda svetim, kao uzora ispovjednika. Htio je da tako pastiri duša u obavljanju svoje službe ispovijedanja u Leopoldu nađu njegov zov i svoj uzor, a vjernici da otkriju čudesnost potrebe ovog sakramenta kao sredstvo duhovnog uskrsnuća. Osim toga, Papa je, s ovim trenutkom Leopoldova proglašenja svetim htio povezati i svoje jubileje u službi Crkve: petu obljetnicu svoga Pontifikata i 25. obljetnicu biskupskog posvećenja. Nema sumnje da je i sve to doprinijelo okupljanju tolikog mnoštva ljudi.
Za početak slavlja proglašenja blaženog Leopolda svetim, papa Ivan Pavao II. izašao je na Trg svetoga Petra s preko 400 nadbiskupa i biskupa koji su bili na Sinodi, a sada su se i kao predstavnici Crkava cijeloga kršćanskog svijeta pridružili okupljenom mnoštvu ljudi. U tom trenutku se doživio istinski osjećaj Sveopće Crkve. Teško je govoriti o preciznom broju sudionika na proglašenju Leopolda Bogdana Mandića svetim. Je li to bilo samo beskrajno mnoštvo ljudi dokle je oko dopiralo, ili čitav Rim? Poznat nam je broj prema podijeljenim ulaznicama za hodočasnike iz tadašnje Jugoslavije, 4.500 Hrvata i drugih nacionalnih manjina, kao i broj uglavnom Hrvata iz inozemstva - 4.840. Dakle, ukupan je broj hodočasnika koji su predstavljali našu domovinu, odnosno, hrvatski narod bio 9.340.
U svakom slučaju, prema izvještajima novina i časopisa bilo je iznenađujuće mnogo sudionika. Novine „La difesa del popolo“ spominju više od 150.000. A i sam Papa je bio iznenađen tolikim mnoštvom hodočasnika te je izjavio da do tada još nikada na proglašenju nekoga svetim ili blaženim nije sudjelovalo toliko ljudi.
Valja spomenuti i da je papa Pavao VI. proglašujući Leopolda blaženim, prvi puta primijenio novi papinski obred za proglašenje blaženim te ga sam obavio, iako je to ranije činio neki od kardinala. Također, prvi puta se to činilo izvan bazilike, na Trgu svetoga Petra. Jednako je tako i papa Ivan Pavao II., po novom obredu obavio proglašenje Leopolda svetim. Od tada se papinski obred proglašenja svetim obavlja unutar svečanog euharistijskog slavlja. Nakon izrijeka formule proglašenja oca Leopolda Bogdana Mandića svetim, dugo je odjekivao pljesak u znak zahvalnosti i oduševljenja za dar neba što ga je primila od Boga cijela Crkva i posebno naš hrvatski narod.
U prigodnoj homiliji Papa je povezao godinu Otkupljenja sa sadržajem Sinode čija je bila glavna tema razmišljanje o pomirenju i Pokori u poslanju Crkve. U tom svjetlu je predstavio i lik samoga novoga sveca Leopolda Bogdana Mandića. Istaknuo je koliko je novi Svetac u toj službi bio cijeloga života pomiritelj i sluga sakramenta Ispovijedi, Pokore, ali da on u tome i nadalje ostaje nadahnitelj i uzor, za sada, i za budućnost. Na poseban se način to odrazilo i prepoznalo u Papinim riječima kad je povišenim tonom rekao: „Što preostade svetom Leopoldu? Kome je i čemu služio njegov život? Ostadoše mu braća i sestre što bijahu izgubili Boga, ljubav i nadu. Siromašna ljudska bića koja su trebala Boga i koja su ga zazivala moleći njegovo oproštenje, njegovu utjehu, njegov mir, njegovu vedrinu!“ Papin je govor bio često prekidan snažnim odobravanjem i oduševljenjem.
Na kraju mise, Sveti je Otac uputio zanosne pozdrave i zahvalnost svim sudionicima proglašenja svetim oca Leopolda, ponajprije Hrvatima, Talijanima, a onda hodočasnicima iz Njemačke, Austrije, Poljske, Kanade, Amerike i Australije, uz podjelu Apostolskog blagoslova. Nakon dugotrajne pozornosti, molitve, sabranosti i tišine, odjednom je Trg svetog Petra postao kao košnica. Hodočasnici su se razilazili noseći u srcu nezaboravan doživljaj za cijeli život koji ne izbljeđuje niti sada poslije 25 godina. Posebnu gordost i opravdan ponos osjetio je naš mali hrvatski narod koji je proglašenjem Leopolda svetim, doživio veliku slavu. Ne svjedočili li to i svakodnevna molitva mlade Sandre, rođene u Senju, dobitnice olimpijske medalje na ovogodišnjoj Olimpijadi u Pekingu? Naime, s ponosom je izjavila da se „prije svakog natjecanja obavezno molila svetom Leopoldu“. Hrvatski narod je predao Sveopćoj Crkvi plod svoje katoličke baštine i povjerio ga je ljubavi i vjeri cijelog svijeta. Sveti Leopolde, moli za narod svoj!

Nikola Stanislav Novak

15 rujna 2008

Početak proslave 400.-te obljetnice dolaska kapucina u Rijeku i hrvatske krajeve

Kapucini su 1610. godine iz Austrije stigli u Rijeku, kao svoje prvo mjesto u kojem su svoj pastoralni i duhovni život započeli franjevci-kapucini u našim krajevima. 2010. godine će se stoga slaviti 400 godina nazočnosti kapucina u Hrvatskoj. Ove godine, 29. kolovoza u Rijeci je započela proslava tog velikog jubileja, koja će se obilježavati kroz dvije godine, obuhvativši tako također obilježavanje 100-te godišnjice dolaska kapucina u Split, na Pojišan, (1908.-1909.g.) i 300-te godišnjice dolaska kapucina u Karlobag (1710.g.)

Rijeka, 29.08.2008.
Misom u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci u četvrtak, 28. kolovoza obilježen je početak proslave 400.-te obljetnice dolaska kapucina u Rijeku. Euharistijsko slavlje predvodio je gvardijan riječkog kapucinskog samostana fra Anto Pervan. Red Manje braće kapucina nastao je reformom franjevačkog svjetovnog Reda 1525. godine kao treći samostalni ogranak prvog Reda sv. Franje Asiškoga.
Tri godine kasnije, reformu Reda odobrio je papa Klement VII. dok vlastitog generalnog ministra Red dobiva 1619. godine za vrijeme pape Pavla V. Od tada im je dopušteno provoditi isposnički život, nositi habit kestenjastosmeđe boje s dugom kukuljicom na leđima te primati u Red klerike i braću pomoćnike. Do 1574. red se razvijao samo unutar granica Italije a nakon toga kao misionari odlaze u druge europske zemlje, među njima i Hrvatsku. Na taj način kapucini su 1610. godine iz Austrije stigli u Rijeku.
Na mjestu gdje je danas samostan stajala je kapelica posvećena sv. Augustinu dok početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. U tijeku povijesti kapucini su obnašali različite zadaće, no osobito su se istaknuli radeći na katoličkoj obnovi poslije Tridentskog sabora.
Njihovu apostolsko-pastoralnu djelatnost od samih početaka krasi propovijedanje te su 1743. vršili službu papinskih propovjednika unutar rimske kurije. U prvim godinama njihova boravka u Rijeci apostolat im se temeljio na brizi o ljudima na rubu društva dok su danas najpopularniji ispovjednici u gradu na Rječini ali i duhovni voditelji molitvenih skupina mladih. Briga o bolesnicima, zatvorenicima bila je prvotna zadaća kapucina, no i danas se uz taj pastoral dodaje i angažman u radu s mladima koji se u župi okupljaju u molitvenim zajednicama.
Jedan od najpoznatijih ispovjednika u riječkom kapucinskom samostanu bio je i sv. Leopold Bogdan Mandić dok se među širiteljima tiska i marijanske pobožnosti spominje ime fra Bernardina Škrivanića, graditelja kapucinske crkve Gospe Lurdske na Žabici, impozantnog zdanja nastalog po uzoru na ono u Lurdu. Temelji crkve postavljeni su prije 100 godina na inicijativu fra Škrivanića čija je želja bila sagraditi crkvu po uzoru na onu u Lurdu.
Uz sv. Leopolda Bogdana Mandića, u tijeku je proces za proglašenjem blaženim još jednog riječkog kapucina, fra Ante Tomičića. Danas, pet kapucina stoji na raspolaganju brojnim vjernicima koji dolaze u crkvu ili su članovi neke od molitvenih zajednica.
Kapucini su usko povezani s pukom te se u samostanskim prostorima održavaju molitveni susreti za sve profile vjernika. U okviru proslave visokog jubileja koja će biti svečano zaključena za dvije godine, tiskat će se poštanske marke s likom sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je svojedobno boravio u riječkom kapucinskom samostanu dok bi se ovim povodom jedan od riječkih trgova u blizini crkve Gospe Lurdske trebao preimenovati u ime fra Bernardina Škrivanića.
Želja riječkih kapucina je obnova crkve Gospe Lurdske, prije svega derutnog krova, ali i opremanje knjižnice i Muzeja posvećenog sv. Leopoldu i fra Anti Tomičiću. Nedavno je kapucinima vraćen i dio imovine izgubljen u prijašnjem komunističkom sistemu.
Kino "Croatia" prenamijenit će se za potrebe održavanja različitih kulturnih događanja, a među njima i duhovnih seminara kao bitne sastavnice u pripravi za proslavu visokog jubileja.
Helena Anušić
IKA

23 travnja 2008

TKO SU KRŠĆANI?













U ove naše dane, u ovo naše vrijeme "novog poretka", kada se sve vrijednosti napose izvrću, često puta metom toga izvrtanja i medijskih napada bivaju i sami kršćani širom svijeta. Slika kršćanstva kao cjeline i kršćana kao pojedinca danas biva vrlo četo toliko izvrnuta, što vlastitom krivnjom nekih samih kršćana koji nisu svjetli primjer "posvećenog života", što pak neznanjem, bilo namjernim ili slučajnim, ili zavišću "onih drugih". Promatrajući sve ove pojave ljudi se danas mogu, na žalost, pitati - pa tko su to i što su to danas zapravo danas kršćani?




Zanimljivo koliko je aktualan odgovor na to pitanje i dan danas "poslanica Diognetu" iz prvih kršćanskih vremena... Stanoviti Diognet je vjerojatno bila neka ugledna osoba koja se u svoje vrijeme raspitivala o kršćanima pa je u »Poslanici (pismu) Diogenetu« dobila odgovore na svoje
upite. Poslanica (Pismo) je pisana vrlo biranim grčkim jezikom negdje u Aleksandriji nešto prije 200. godine. Nosi označnice Pavlove i Ivanove teologije te neoplatonizma. Očit je apologetski stil naspram judaizma i poganstva. Ima 12 poglavlja. Stoga kao stanoviti komentar na govor o kršćanima u današnjem svijetu i medijima donosimo ovu poslanicu (skraćeno preuzetu iz Lexikon für Theologie und Kirche, svezak 3, 238 sl., Freiburg 1965., treće izdanje).




Iz poslanice Diogenetu (Br, 5–6: Funk 1, 317–321):
TKO SU KRŠĆANI?


Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje
stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim
vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne
provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim
domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni
ljudskim zakonom kao neki drugi.

Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga
sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u
odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu
izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način
života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s
ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka
im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene
se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene
djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne
žive u tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju
domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom
svog života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone.

Preziru ih i osuđuju.
Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju
mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a
oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas. a
svjedoče o njihovoj pravednosti.
Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro
čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju
se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv
tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga
zbog kojeg su im neprijatelji.

Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u
svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u
svim gradovima svijeta. istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od
tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva
duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u
svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni
dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona
nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se
kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve
nepravde.

Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani
ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na
okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici,
ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom
šatoru. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim
tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se
djelomično odriče jela i pića postaje bolja.

I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti
mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije
dopušteno pobjeći.

25 veljače 2008

KAD SMO BOLESNI....

Vjerujemo li u uskrsnuće svoje boli i patnje?

11.veljače, na dan kad Crkva slavi liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Lurdske obilježava se i Svjetski dan bolesnika. Taj dan posvećen je onima koji pate, koji su neizlječivo bolesni i u terminalnoj fazi bolesti.

Što je zapravo bolest, bol, zdravlje?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj definiciji „Zdravlje predstavlja tjelesno, duševno, socijalno i ekonomsko blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti“.
Bol je štogod osoba koja ju doživljava kaže da jest i postoji kadgod ona kaže da postoji. (M.McCafery)
Bolest označava vidljivo oštećenje ćelije, tkiva i organa, odnosno bolest je poremećaj zdravlja.
Bolest neizbježno donosi trenutke krize i trijezno razmatranje vlastitog osobnog položaja.

Svaka od ovih izjava potiče nas da razmislimo o događaju u Lurdu. Iz pisma svete Marije Bernardice Soubiros čitamo i očima duše promatramo livadu, stabla iole koja su se micala te pećinu u kojoj bijaše Gospođa odjevene u bijele haljine. Ugledavši to Bernardica je protrljala oči misleći da je pogled vara. Uzela je krunicu i drhtavih ruku nije mogla se ni prekrižiti, a pošto se ona Gospođa prekrižila, uspjela je i Bernardica.
Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Nakon završetka krunice viđenje nestane. Njezine dvije prijateljice to nisu vidjele, no Bernardica je osjetila poziv iznutra da se vrati na to mjesto viđenja i tek treći puta joj je Gospođa progovorila.
Bernardica je dala obećanje dolaska i slušanja njezinih uputa. Gospođa ju je zamolila da upozori svećenike da izgrade crkvicu te da se napiju iz izvora. Nije vidjela izvor ali joj Ona dade znak i prstom pokaza na izvor. Bernardica je pronašla samo malo ustajale vode, upornošću je uspjela dupsti i pošlo joj je za rukom te četvrti put zahvati vodu za piće i umije se. Dolazila je kroz petnaest dana i slušala molbu Gospođe da se ondje sagradi crkvica, umije na izvoru i moli za obraćenje grešnika. Bernardica nije znala tko je ona Gospođa, pa ju je jednom zapitala: „Tko si ?“ Gospođa se blago smješila, napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče joj: „Ja sam Bezgrešno Začeće.“

Što je zapravo pouka i kave veze ima ova priča sa bolesnima i umirućima?
Bezgrešno začeće uzvišen je i besplatan Božji dar jednoj ženi kako bi posvema mogla s čvrstom i nepokolebljivom vjerom pristati uz Božje nacrte, unatoč kušnjama i patnjama s kojima se morala sućeljavati. Svatko od nas, a naročito bolesnici svih uzrasta moraju jednom reći: „EVO ME; EVO MOG TIJELA I DUŠE“.

Promatrajući „GOSPOĐU“, kako ju je nazvala Bernardica, kako prebire krunicu, i kako je to sama Bernardica prvi puta drhtavim rukama nastojala učiniti, pitam se da li i u bolesti drhtavim rukama postoji volja i želja za istim činom, a da usta miruju.
Da li smo voljni prihvatiti Božju volju?
Doći na „IZVOR“ i umiti se da probistrimo svoj pogled i molimo za obraćenje grešnika.
Bog nije htio zlo svijetu. Ljudi nisu poštivali i danas ne poštujemo njegov plan (tu je grijeh). Krist je došao uspostaviti red i tako je „beskorisnu patnju“ u očima ljudi pretvorio u pravi izvor otkupljenja.

Stanje bolesti sa sobom neizbježno donosi trenutke krize i ozbiljno sučeljavanje s vlastitom situacijom. Napredak u medicinskim znanostima često nudi posebna sredstva za suočavanje s tim izazovom, barem u odnosu na njegov fizički vid.
Ljudski život, ipak, ima svoja ograničenja, te prije ili kasnije, završava smrću.

Često prije tog čina svako ljudsko biće prolazi kroz faze reagiranja na bolest, smrt i umiranje.
Prva faza je poricanje i osamljivanje. Bolesnik ne vjeruje da je dijagnoza točna, traži pomoć kod više liječnika i nada se da će mu netko dati bolju prognozu.
Druga faza je faza gnjeva. Bolesnik si postavlja pitanje zašto se to događa baš njemu, zašto sada. Zavidi osobama koje su mlade i zdrave, iskaljuje bijes na sestru, no ljutnja nije usmjerena na osobu nego na situaciju.
Treća faza je cjenkanje. Ako je u bolesnika bolest teška ili neizlječiva, bolesnik pravi pogodbu sa Bogom ili sa samim sobom i traži više vremena. Nastoji odgoditi neizbježan kraj života kako bi uspio još nešto obaviti, doživjeti još ugodnih trenutaka.
Četvrta faza je faza depresije. Bolesnik shvaća da će umrijeti i da ne može ništa promijeniti. Svatko od nas i medicinsko osoblje pomoći će svojim prisustvom, dodirom i toplom riječi. Tuga i patnja su kod bolesnika jako izraženi, ali je važna emocionalna podrška.
Peta faza je prihvaćanje kada bolesnik potpuno prihvati neizbježnost svoje sudbine. To je vrijeme relativnog mira. Bolesnik želi revidirati svoju prošlost i očekuje budućnost. Od neprocijenjene je važnosti u tome trenutku za svakog bolesnika PRISUTNOST BLISKIH OSOBA.

Prolazeći kroz bolničke odjele, hospicije i razne domove susrećemo toliko patnje koja nas razdire i slama, ali i radosti onih bolesnika koji su se podigli, pobijedili bolest, potpuno ili djelomično, i osoblja koje se nesebično daje, a i oni su samo ljudi i time koji puta možda nespretni ili ograničeni u svojim mogućnostima sebedarivanja.
Zato ovaj dvostruki dan 11.veljače, od nas traži „DA“ i to „KONAČNI“.
Koračajući do kalvarijske uzvisine sa „Gospođom“, odnosno Gospom Lurdskom odložiti ćemo sve, ostaviti sve zemaljsko i potpuno se predati volji Božjoj.
Neka svaka bol i patnja u nama probudi nadu da što spremnije dočekamo zoru uskrsnuća. Tada više neće biti boli ni jauka, ovozemaljsko putovanje biti će okrunjeno i obasjano, iza nas će se teški trenuci života zaboravljati, a ostaju dobra djela, stisak ruku, osmijeh i topla riječ upućena svakome kojeg smo susreli na životnom putu.

Ljubica Fiškuš, medicinska sestra, FSR „Sv. Feliks“ Varaždin

SMRT NIJE KRAJ VJERE, NEGO JE VJERA KRAJ SMRTI


Poteškoće s vjerom u uskrsnuće u Starom zavjetu

U središtu kršćanske vjere jeste ispovijest da je Otac uskrisio svoga Sina od mrtvih. Vjeru u uskrsnuće mrtvih u Isusovo doba jako je poricala politička stranka saduceja, stranka farizeja ju je branila, a Isus je u odnosu na uskrsnuće ukazivao na Pisma.
U Starom zavjetu se činjenica da je svaki čovjek smrtan, tumači iz povijesti stvaranja: «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane živa duša» (Post 2,7). «U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratit" (Post 3,19). «Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje, i njegova pravda nad sinovima sinova, nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše» (Ps 103,15-18).
Za Izraelce je smrt nešto tužna, ali se ipak prihvaća kao datost. Život je za njih najviše dobro, njihov je cilj postati «star i sit života». To je za njih značilo osobitu milost. Obećanja izraelskim patrijarsima, kojima je bila obećana posebna Božja blizina, božanska zaštita, brojno potomstvo i zemlja kao životni prostor, su za Izraelce životna obećanja, premda u njima ne odzvanja neka mogućnost spasenja. U pozivu Abrahamu i njegovoj seobi (Post 12,1-7) te u obećanju i Savezu (Post 15,1-21), Bog daruje život protiv svake nade. Živjeti znači hvaliti i slaviti Boga u njegovoj nazočnosti. U podzemlju (šeolu) više nema slavljenja Boga. Na smrt se nije gledalo samo kao na gubitak života, nego i kao na gubitak živog odnosa prema Bogu: «Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?» (Ps 6,6).
Daljnji dijelovi Biblije ne znaju ni za kakvo očekivanje uskrsnuća. Dug i sretan život u zemlji obećanja je sadržaj spasenja darovanog od Boga. Pa i nagovještaj novog Saveza kod Jeremije: «Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez» (31,31), koji će biti vječan i konačan: «I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah, da se nikad više ne odmetnu od mene» (32,40), još ništa ne mijenja u ovoj zemaljskoj nadi spasenja. Spasenje je obećano cijelom narodu Saveza, a da se o fizičkoj smrti pojedinog čovjeka ne razmišlja.
Tek kasnije nalazimo u Starom zavjetu svjedočanstva nade u uskrsnuće. Tako prorok Izaija u svojoj Apokalipsi kaže: «Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati » (26,19). Ovaj je tekst nastao negdje krajem 4. ili početkom 3. st. prije Krista. Isto tako prorok Daniel (2. st. pr. Kr.) u odlomku « Uskrsnuće i plaća» kaže : «Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost» (12,2). Kako kod Izaije tako i kod Daniela, uskrsnuće se odnosi samo na izabrane u Božjem narodu, tj. tiče se samo Židova, što nipošto ne znači da nežidove isključuju iz općeg uskrsnuća.
Izrael nije svoju nadu poslije smrti izricao poput Grka, koji su dijelili dušu od tijela i tumačili da je tijelo smrtno a duša besmrtna, nego u sigurnosti da zajedništvo s Jahvom – radi njegove vjernosti Savezu – ne može biti završeno smrću. Mrtvi uskrisuju, jer Jahve ima vlast i na njima ispuniti svoje životno obećanje.

Vjera izvodi iz smrti

Kada se u starom Izraelu govorilo o smrti, onda se pod time nije mislilo samo na fizičku smrt. U knjizi Ponovljenog zakona, raznim Psalmima i mudrosnoj literaturi nalazimo razmišljanja o jednoj «sferi smrti», koja se može svesti na područje grijeha. Narod na sudu, lišen svoje domovine, Hrama, a time i Božje blizine, nalazi se u tom carstvu smrti. Udaljenost od obećanog mu života i Božjeg blagoslova za njega već znači smrt. Grješnik je u carstvu smrti jer je daleko od Boga. Onaj koji je vjeran Savezu nalazi se u području života. Tjelesna smrt je jedan način udaljavanja od Boga.
Budući da vjeran Izraelac u svim iskušenjima i trpljenju svoju nadu polaže jedino u Boga, morao si je postaviti pitanje, je li pripadnost Bogu, s kojim je u molitvi tako pouzdano razgovarao, u času smrti završava ili će nadići umiranje. Hoće li Bog, koji je svoje vodio kroz dolinu suza, stajati i na drugoj strani puta? Ovo pitanje, koje je u molitvama i Psalmima stalno odzvanjalo i odzvanja, zahtijevalo je jedan potvrdni odgovor. U žestokim borbama, koje su Židovi morali u 2. stoljeću prije Krista izdržati protiv poplave stranaca sa strane Sirijaca i Grka, postavljao se gorući problem, hoće li na budućem spasenju sudjelovati i pali pravednici u borbi. U odnosu na besprijekornu vjernost žrtava nije bilo sumnje, ali nebo nije interveniralo spasavajuće. U takvoj situaciji stamena vjera i pouzdanje u Božju riječ otkrivali su duboku dimenziju životnog obećanja i nadu u moć Boga Saveza.

Isusov argument

U Isusovu sporu sa saducejima oko pitanja, čija će o uskrsnuću biti žena kojoj je umrlo sedam muževa, ostavivši je bez poroda (Mk 12,18-27), on odgovara da uskrsnuće sobom ne donosi neko onostrano produljenje ovostranih odnosa, jer o uskrsnuću «niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima» (12,25). To znači da u Božjem svijetu neće biti kao na zemlji. No Isus zaključuje svoj dokaz, kojega obrazlaže nadom u uskrsnuće mrtvih. U Pismu se kaže: «Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev" (Izl 3,6). Nije slučajno da Isus za svoj dokaz uskrsnuća ukazuje na Boga koji samoga sebe naziva po trojici prvih nositelja obećanja izraelske povijesti te odatle zaključuje, da Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih.
Budući da sâm Bog spominje imena otaca, time kazuje da On nije samo bio njihov Bog, nego da i jeste njihov Bog. Evanđelist Luka tu dodaje: «Ta svi njemu žive» (20,38). Bog svoje ne napušta. On je vjeran svojoj Riječi i poziva svoje iz smrti u život. Budući da je on Bog živih, zato postoji uskrsnuće mrtvih.
Neko zornije opisivanje uskrsnuća nije potrebno. Tko god je u Njemu, taj se nalazi u životu. Ako samo to znamo, dostatno je.

Krist je središte nade

Naša vjera u uskrsnuće mrtvih, kako je izričemo u Vjerovanju Crkve, je jedan odgovor na čovjekovo traženje i čežnju za životom koji nikad ne prestaje. Ova vjera raste iz pouzdanja koje crpimo iz Objave, da nam je Bog vjeran i da nas ni u smrti neće pustiti da propadnemo; jer On i dalje u vječnosti želi s nama voditi razgovore koje je jednom započeo s čovjekom. Ono novo, što se iz Novog zavjeta unosi u nadu za vječni život, nalazi se u zajedništvu s Kristom, uskrsnulim Gospodinom. U njegovoj je osobi Bog došao u ljudsku povijest, da je privede punoj životnoj stvarnosti i njezinom dovršenju. Radi toga je kršćanska nada u onostranost vezana uz osobu Isusa Krista, jer ona je bez njega nezamisliva. Obećanje da možemo s njim biti i postati dionici zajedništva s Bogom, središte je nade od koje treba shvaćati obećanje Kristova dolaska i uskrsnuće mrtvih.
Da Krist nije uskrsnuo, ljudska bi nada i dalje postojala, ali bi bila jako nesigurna i sasvim neodređena, te bi graničila s očajavanjem. Zato je Kristovo uskrsnuće temelj, jezgra i stožer svega kršćanskog nadanja.
Neko maštovito oslikavanje uskrsnuća, tj. spašavanja našega života neprolaznim Božjim životom, nema u Bibliji nikakvo uporište. Ako već zakazuju naše riječi, onda to više one slike, koje prikazuju kako mrtvi na Sudnji dan ustaju iz svojih grobova. Na takav si način ne smijemo predočivati uskrsnuće, jer ono nije povratak u zemaljsku zbilju, kao da bi uskrsli na život nekako dalje živjeli i kao što su prije živjeli. Uskrsnuće ne znači ni povratak besmrtne duše Bogu. U ispovijesti «vjerujem u uskrsnuće mrtvih» naviješta se da dovršenje ne nalazi samo dio čovjeka, ne samo duša, nego da Bog konačno prihvaća jedinstvenu čovjekovu osobu.

Božja stvarnost je veća od našeg predočivanja

Istine koje ulaze u naše ljudsko iskustveno, kao npr. život poslije smrti, ne mogu se drugačije izreći negoli na slikovit način. Znamo da se i Isus služio prispodobama. Preko opće poznatih stvari svakodnevnice (npr. kvasac, gorušičino zrno, gozba) želi nam uprizoriti Božju stvarnost. No slike su u usporedbi sa stvarnošću uvijek slabe i nedostatne. Radi se samo o pojedinim točkama koje možemo s nečim usporediti.
Ako se npr. slikom gozbe prikazuje nebo, svatko može mirno zaključiti da nebo u sebi sadrži beskrajno više od radosti jednog lijepog slavlja. Radost, slavlje, ljubav i zajedništvo kao značajke gozbe, daju nam mogućnost da razmišljamo i da si predočimo gozbu koju će nam pripraviti Bog.
Isto je tako slikovit način govora kada je riječ o «Sudu Božjem». Bog sigurno ne treba pozivati nikakve svjedoke, nije mu potrebna obrana a niti se kod njega mora sve odvijati prema nakon Zakoniku. No ono što se misli pod Sudom, jeste jedna nepobitna istina koja je neizreciva i daleko dublja od ljudskog sudstva.
Čovjek, koji smrću ostavlja svoj zemaljski život, može spoznati je li u svom životu opsluživao Božje zapovijedi dobro ili loše, ili, Gospodnjim riječima rečeno, on mora položiti račun o povjerenim mu talentima.
I sâm govor o Općem sudu, na kojem će se na kraju dana sabrati svi ljudi koji su ikada živjeli, krije u sebi duboku istinu, naime, da se Božja ljubav treba očitovati svim stvorenjima, te da čovjek nije ni u životu a niti poslije smrti pred Bogom sâm kao pojedinac; on je uvijek vezan uz ljudsku obitelj s kojom se treba nositi i za koju treba biti suodgovoran.
Budući da u onostranosti više nema mjerenja vremenom jer ono prestaje, bilo bi proturječno misliti da duša mora čekati do smrti posljednjeg čovjeka, pa da tek na Sudnji dan po uskrsnuću bude u potpunom Božjem zajedništvu i ljubavi. Zato je pitanje «kada», zapravo krivo, jer na drugom svijetu nema više vremenskih tokova. Stoga vjerujemo da uskrsnuće čovjeka na vječni život započinje u času smrti, čime se nipošto ne isključuje posljednje čišćenje. Naše uskrsnuće, kojemu se u vjeri nadamo na temelju Isusove uskrsne pobjede, znači dovršenje cijelog čovjeka, njegove jedinstvene osobnosti, i to po Božjoj ljubavi i svemoći.
Da je čovjek u svojoj osobi – zbilji, koju zovemo dušom, bio od Boga obdaren besmrtnošću i određen za vječno zajedništvo, to je naše kršćansko uvjerenje. Zato nam se poruka o «posljednjim stvarima» može posredovati samo usporedbama, ali za njih se ne trebamo čvrsto vezati, jer Božja je stvarnost uvijek veća a naš govor o tome jeste i ostaje jedno tepanje. Stoga, tko god odviše vjeruje da o svijetu znade puno, zapravo znade manje. To se osobito odnosi na znanje o uskrsnuću mrtvih, pa čak i o Isusovu uskrsnuću. Ono jeste i ostaje otajstvo koje se naviješta i o kojemu se piše gotovo dvije tisuće godina. To će trajati do svršetka svijeta, a Isus će uvijek biti s nama. Stoga «otajstvo» Objave, koje se očituje samo onima koji vjeruju, osobito vrijedi za obećanje budućeg svijeta: «Mi naviještamo, kako kaže Pavao, što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9).


Fra Nikola Bašnec



„Bog ljubi nešto više od molekula koje se u času smrti nalaze u našem tijelu. On ljubi tijelo koje je označeno sa svim trpljenjima, ali i koje neprestano čezne za jednim hodočašćem. To je hodočašće za vrijeme svih svojih putovanja ostavilo puno tragova u ovome svijetu, koji je po tome postao ljudskiji... Uskrsnuće tijela znači, da ništa od svega toga nije kod Boga izgubljeno, jer Bog ljubi čovjeka. On je sabrao sve suze, a nije izgubljen nijedan osmijeh. Uskrsnuće tijela znači, da čovjek ne nalazi kod Boga samo svoj posljednji čas, nego i svoju povijest“. W. Breuning

SVETA BERNARDICA SOUBIROUS



16. travnja

Nalazimo se u Godini Lurdskih ukazanja, jer prije 150 godina Marija se 11. veljače 1858. prvi put ukazala djevojčici Bernardici Soubirous, a do 16. srpnja iste godine, tj. do blagdana Gospe Karmelske, ukazala se ukupno osamnaest puta.
Naše čitatelje i štovatelje Gospe Lurdske želimo pobliže upoznati s djevojčicom Bernardicom Soubirous, čiji spomendan Crkva slavi 16 travnja, jer ona je tog dana 1879. godine blago preminula u Gospodinu.
Bernardica se rodila 17. veljače 1844. godine u Lurdu kao prva kći iz obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze r. Casterot. Poslije nje rodile su se u obitelji još tri sestre. Gradić Lurd nalazi se na jugu Francuske ispod visokih Pirineja s kojih 20.000 stanovnika. Grad se nalazi uz rijeku Gavu, ispod brijega na kojem je starinska tvrđava. Iz njezinog djetinjstva poznato je da je bila pobožna djevojčica i ujedno je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. To se već vidi kod prvog Gospina ukazanja uz rječicu Gavu, kamo je Bernardica s dvije djevojčice došla brati drva, o čemu svjedoči ona sama.

Gospa mi je govorila

Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona (krunica) ispadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu; Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanjekako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dadne znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se na to povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: «Ja sam Bezgrješno začeće».
Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da ih ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala


Radoznalost naroda dovodi djevojčicu u neprilike

Kad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima.
Vlasti su htjele spriječiti okupljanje naroda, te su oko špilje dale napraviti drvenu ogradu, ali navala naroda bila je jača od svih prijetnji i sprječavanja. Na izvoru se pojavljivao sve veći mlaz vode, a nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom ukazanja.
Kod jednog ukazanja bio je posve blizu Bernardice dr. Douzou, kada su ljudi opazili kako djevojčica drži svijeću a plamen joj zahvaća ruku. Htjeli su joj maknuti svijeću, ali im je dr. Douzou to zabranio jer je primijetio da Bernardica za vrijeme viđenja ništa ne osjeća, da je sva uronjena u viđenje, a plamen svijeće tijekom 8 minuta, koliko ju je doticao, ipak joj nije nimalo opržio ruku.
Lurdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala.
Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. godine bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: Que soy èra Imaculado Councepciou – Ja sam Bezgrješno začeće!» Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.

Bernardičin daljnji život

Bilo bi dugo posebno zalaziti u svako daljnje Gospino ukazanje i kako su ona utjecala na Bernardicu. Izgleda da je gore spomenuto ukazanje na blagdan Gospodnjeg navještenja učinilo prevrat u djevojčici. Ovdje vrijedi spomenuti samo neke važne datume iz njezina života:
- U kapeli gostinjca časnih sestara iz Neversa primila je 7. travnja iz ruku župnika prvu svetu pričest.
- Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, što je po redu bilo osamnaesto.
- Svetu krizmu primila je 5. veljače 1860. godine. Kao učenica sestara preselila se u njihov gostinjac.
- Tu ju je iste godine 7. prosinca saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbes-a, koji osnovao komisiju za istraživanje lurdskih ukazanja.
- Nakon tri godine saslušavanja sa strane komisije, biskup je 18. siječnja 1862. godine proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod njih se «nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost».
- Gospin kip prema Bernardičinu opisu postavljen je u špilju 4. travnja 1864. godine, a izradio ga je lionski kipar Josip Fabish.
- Dvije godine kasnije (1866.) počela je gradnja velike bazilike, a već 19. svibnja bila je posvećena njena kripta.

Bernardica postaje časna sestra

Kod početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lurdske 1866. godine Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. godine oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u lijepi samostan svetog Gildarda blizu grada Nevers-a. U samostanu je dobila ime «Marija Bernarda». Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život.
Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao «vidjelicu iz Lurda» očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. U samostanu je vršila službu sakristanke.
Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja.
Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1897. u 31. godini života podlegla svojim patnjama.
Kad su je neposredno prije smrti još jednom zapitali što kaže o svom životu, izrekla je svojom krajnjom snagom: «Vidite, moj je život sasvim jednostavan. Gospa se sa mnom poslužila, a mene su onda poslali u kut. Tu je moje mjesto, tu sam sretna i tu ostajem». Preminula je s riječima na usnama: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!»
Kad su joj pričali o ozdravljenjima po zagovoru Gospe Lurdske, ona je uvjerljivo govorila da ta čudesa nisu za nju nego za druge. Bog je nju odredio za patnju da bi se grješnici obratili. Čini se da je u tome tajna koju je Gospa povjerila samo njoj.

Čudesna ozdravljenja poslije njezine smrti

Nakon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima. Bila je pokopana u kapeli svetog Josipa usred samostanskog vrta u Neversu.
Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali a križ je zarđao. Onako kako je tada ležala, blažena Bernardica Soubirous danas počiva u jednom lijesu obrubljenom zlatom i kristalom u samostanskoj kapeli u Neversu, u svom crnom redovničkom odijelu, pognute glave i raširenih ruku iznad srca. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava.
O Bernardici ne postoje nikakve legende. Ono što je na njoj čudesno, očituje se na činjenici da je jedna siromašna i neuka djevojka sa sela postala povodom za ponovno oživljavanje štovanja Majke Božje i u naše vrijeme. Lurd je postao novi izvor milosti, čiji izvor napaja cijeli zemaljski krug. Da se u Lurdu događaju čudesa, to nije sporno. Njihov broj ne kaže puno; ono što ima značenje jeste, da fenomen postoji i da ispada iz okvira naravnog. Lurdska čudesa, kao i sva druga čudesa, su bez sumnje samo znakovi po kojima se Bog objavljuje, jer čudo je iznimka – uvijek je bila i uvijek će ostati.
Bernardicu je 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja.

Fra Nikola Bašnec




«Lurska čudesa uspostavljaju povezanost između Srednjeg vijeka i sadašnjosti. Ona posreduju jedan način duhovne razmjene između onog doba i ovoga našeg (20.) stoljeća. Tada su ljudi vjerovali iskreno, pa recimo mirno, čak i naivno. Naše stoljeće vjeruje u bezgranične mogućnosti napretka i nadima se svojim tekovinama u napretku i tehnici…»
Pierre Claudel u svojoj knjizi «Misterij Lurda», izišla
1958. prigodom stote obljetnice lurdskih ukazanja


«Najjača poruka Gospe Lurdske jest poziv na vjeru i čistoću srca, molitva i pokora za obraćenje grješnika. Tu se nebeska Kraljica očituje kao iskustveno «Utočište grješnika!, kao «Zdravlje bolesnih» kao «Utjeha žalosnih» - kao Majka hodočasničke Crkve. Tako je mali Lurd došao na veliki glas kao znak susreta neba sa zemljom, te poziva zemnike u nebesku onostranost. Tako je mala Bernardica postala vidjelica i svjedokinja velike Gospe koja svijetu dokazuje da je zaista Pomoćnica i Zagovornica moćnog utjecaja kod svoga Sina.
Crkva je po Lurdu dobila nove iskustvene dokaze nadnaravnog svijeta protiv onih nevjernika, koji u ime prirodnih znanosti zanijekaše natprirodnu objavu Božju i vrijednost vjere u nad-svijet vječnoga života. Dobila je i potvrdu s neba da je Marija doista Bezgrješna, kako Crkva na usta nezabludivog učiteljstva Petrova nasljednika i Kristova namjesnika na zemlji naučava one koji su poučeni Objavom».
Antun Weissgerber

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com