Prikazani su postovi s oznakom Mladi mladima. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Mladi mladima. Prikaži sve postove

21 ožujka 2010

Facebook - krivac za sve?

Facebook kao oruđe nasilja: Internet kriv za nasilje; Zlostavljali pa objavili na Youtube; E-nasilje – Sve češće među djecom; Brutalan napad: Batine joj smjestila Facebook prijateljica. Ovo su samo su neki od naslova koje skoro redovito viđamo u novinama ili čujemo na vijestima.


Najnoviji broj Glasnika Sv. Leopolda Mandića - Ljudima prijeatelj, br1/2010, st. 43.


Saznajemo da je internet postao strašno mjesto na kojem se djeca bez znanja roditelja iživljavaju, vrijeđaju, ogovaraju,dogovoraju napade jednih na druge, organiziraju skupine u koje neki imaju pristupa, a drugi ne. Objavljuju se tekstovi, slike i snimke na kojima se vidi izrugivanje, ismijavanje pa čak i fizičko obračunavanje. Ponekad se snimaju i odrasli, ili lude vožnje motorima, automobilima. A onda, tu je i opasnost da dječje stranice posjete razni nastrani tipovi, pedofili, manijaci, da zavedu našu djecu i to može svakako završiti – od silovanja, odvođenja, otmica, do prodaje u roblje i tko zna što sve ne. Pa kad sve to čujemo najlakše je zaključiti da sva ova nova tehnika zapravo donosi samo štetu i da je svijet bio bolje mjesto dok toga nije bilo.

No, je li zaista tako?
Sudeći po ovome tehnika je kriva za sve, ne djeca koja to rade. Pa ispada da su djeca nekada bila divna i dobrodušna, ali su zbog mogućnosti koje im je otvorio internet najednom postala zla, pokvarena i grozna jedna prema drugima. Ali ako se malo prisjetimo, kad smo mi bili mladi postojali su neki drugi stariji koji su za kvarenje mladih krivili glazbu, filmove, video-igrice, modu, neke štetne utjecaje sa zapada, istoka ili neke druge strane svijeta.
Roditelji savršeno odgajaju djecu, ali ih svijet pokvari. No tu se javlja nelogičnost: i gledanje filmova i slušanje glazbe i komuniciranje internetom ne događa se negdje na pustom otoku, nego baš najviše u roditeljskom domu. A tko je tu zadužen za odgoj? I tko treba imati najveći utjecaj? Ili odgajamo djecu tako da su pred nama mila i draga, a u svojoj se sobi prepuštaju zlim utjecajima? Istina je negdje drugdje. Prije svega nasilje se događa u stvarnom svijetu, ne virtualnom. Svakodnevno. 
Nisu svi nasilni, ali se o onima koji jesu, redovito piše i priča. A oni koji su nasilni u životu, nasilni su i u komunikaciji internetom. Srećom, nisu u većini. Kao što nije ni većina komunikacije internetom prepuna vrijeđanja, ogovaranja, prijetnji. Baš suprotno. Trenutno najpopularniji Facebook, prije toga Myspace, još prije chat rooms – sve je to zamišljeno kao mjesto međusobnog druženja, razmjene informacija, dijeljenje interesa. Nalaze se prijatelji koje se davno nije vidjelo, upoznaju ljudi koje možda nikada ni nećemo sresti u životu, brzo saznaje što se događa na drugom kraju svijeta ili gdje naći potrebne informacije. Rade se zajednički projekti, raspituje o zadaćama, obavještava da se ima novi ljubimac, da se zaljubilo ili odljubilo, da je danas dobar ili loš dan. I dobiva utjeha, potpora, savjet. Isto kao i u stvarnom svijetu. Još prije nekoliko godina roditelji su plaćali ogromne telefonske račune za beskrajne sate koje su pubertetlije trošile za iste ove stvari. Samo sad malo manje pričaju, a više pišu. Je li to lošije ili bolje? Vrlo vjerojatno će za pet ili manje godina biti nešto novo i drugačije, što ćemo moći okriviti za loše ponašanje neke djece. No to nije spas od osobne odgovornosti, dječje i roditeljske.

Odgoj će se i dalje odvijati u domu. Vrijednosti, stavove, norme ponašanja, sve to djeca dobivaju u najranijoj dobi od vlastitih roditelja. U one prve tri godine. Kasnije malo dorađujemo, proširujemo, usmjeravamo. Ali u skladu s vlastitim vjerovanjima i ponašanjima. Odgajamo vlastitim postupcima, ne riječima. 
 Roditelj koji je sklon agresivnim ispadima, poručuje djetetu da se problem rješava agresijom. Ne treba to izreći, dijete oponaša svoj uzor – roditelja. Kada ogovaramo prijatelje, susjede, obitelj, možemo samo očekivati i da će naša djeca ogovarati svoje prijatelje, obitelj, kolege u razredu. Naravno da manja djeca lakše popuste svojim potrebama i svoje želje pokušaju ostvariti bilo kojim načinom, od plača, scena do fizičkog napada. No opet tu roditelj treba reagirati, naučiti dijeljenju s drugima, uvažavanju potreba ostalih, dobivanju željenog bez nasilja. Kada smo otpočetka prisutni u svemu čime se dijete bavi i što ga zanima, onda usputnim komentarima o vrsti igre (uživo ili na internetu), analizom programa na televiziji, knjiga koje čita ili glazbe koje sluša,  odgajamo dijete za buduće odnose u životu. Roditelji koji to dobro urade u ranom djetinjstvu, ne moraju se brinuti da će ima djeca kasnije potpasti pod loše utjecaje i na nagovor televizije ili interneta postati bešćutna i okrutna.
 Željka Čalović Rodik

13 studenoga 2009

IMA LI ISUS MOBITEL?


Bila je nedjelja, i evanđelje u kojem Isus svoje učenike poziva na odmor, na osamu, na samotno mjesto (Mk 6,30-34). Naš župnik je imao i opet prekrasnu propovijed; tumačio nam je kako je potrebno ponekad povući se u osamu, gdje ćemo imati više sluha i vremena za Boga i ono što nam On želi reći. Spomenuo je današnju naprednu tehnologiju, pa i to kako „moramo“ uvijek biti na raspolaganju i kako mobitel „mora“ uvijek biti pri ruci. Želio nam je dati do znanja da nismo roboti koji uvijek moraju biti dostupni za sve i svakoga, a na sebe zaboravljamo. Tako, u jednom trenutku reče: „Pitam se, bi li Isus da je danas ovdje, tjelesno prisutan, imao mobitel?“ Naravno, mnogima je tim pitanjem izmamio osmijeh. A mene ponukao na razmišljanje.

Svi mi mislimo da poznajemo Isusa, kao „On je i tak uvijek tu i znamo sve o Njemu“. No, to nije baš točno; uvjereni smo da znamo sve o Isusu i uzimamo Ga 'zdravo za gotovo'. I ja mislim da poznajem Isusa; no zaključujem da ću Ga tek nakon ovoga života (naravno, ako to zaslužim) do kraja upoznati. Sada znam samo onoliko koliko mi vjera nalaže, a meni to nije dovoljno. Za mene je Isus živ, i mogu reći da je to mali napredak jer nije bitno samo znanje, potrebna je i ljubav i poniznost i otvorenost srca da bi mogla reći da poznajem Isusa. Još uvijek (unatoč tome što sam završila svoje školovanje) učim, slušam, čitam i naslućujem o Njemu. Stoga, nisam mogla odmah odgovoriti na to, bi li Isus danas imao mobitel. Srce mi govori da, jer je u svoje vrijeme kada je tjelesno bio prisutan u našem svijetu, živio kao i svi ljudi ondašnjeg vremena, da bi i danas vjerojatno imao mobitel. Ne da se „pravi faca“ već da onima koji su i opet zaboravili na Njega, pošalje sms i malo ih priupita kako su, gdje su...

No zapravo, kao što reče netko mudar; Isus je dovoljno blizu onima koji Ga traže i dovoljno dalek onima koji Ga ne žele naći. Naš Isus sve zna i može. Za ono što čini u našim životima ne treba čak ni mobitel, ni laptop itd. Da, sve je to nama danas potrebno, ali treba znati sve ravnomjerno rasporediti. Važno je imati ravnotežu i granicu u svemu. A sad vas pozivam da i vi sebi odgovorite na pitanje bi li Isus imao mobitel. Ne treba brzati sa odgovorom, pitanje je mudro postavljeno i iziskuje malo razmišljanja. Ali, slušajte srce, ono je rijetko kad u krivu. Sa bukom mobitela ili bez njega, pozdravljam vas ovim mislima:“Kad se umoriš trčeći za zvijezdama da ljudima u noći doneseš malo svjetla, spusti se tiho na zemlju i osluškuj izvor. Prodreš li dovoljno duboko u srž stvari, dobit ćeš oči za gledanje i uši za slušanje nevidljivih stvari.“ P. Bosmans

Anika Sačić

01 rujna 2009

CODEX SINAITICUS - Najstariji očuvani tekst izvorne Biblije - Online!

Najstariji očuvani, polucjeloviti primjerak Biblije, rukopis iz 4. stoljeća pisan na pergamentu starogrčkim jezikom, od danas je dostupan javnosti na internetskoj stranici www.codexsinaiticus.org.

Manuskript Codes Sinaiticus pronašao je njemački zanstvenik Konstantin von Tischendorf u samostanu na poluotoku Sinaju 1844. godine. Spis sadržava pola židovskog Starog zavjeta i veći dio kršćanskog Novog zavjeta, stoji u priopćenju knjižnice iz Leipziga.

Drugi rukopis, Codes Vaticanus, gotovo je jednake starosti, a fragmenti obaju dijelova Biblije u Svicima iz Mrtvog mora i Egipatski papirusi su stariji. Međutim, Biblija sa Sinaja jedinstveno je svjedočanstvo o onome što su kršćani, koji su govorili grčkim jezikom, čitali oko 350. godine.

Stručnjaci kažu da ova Biblija predstavlja prozor s pogledom u razvoj ranog kršćanstva i da njezina dostupnost nudi nove prilike istraživačima. Originalna verzija ovog dokumenta imala je oko 1.460 stranica, dimenzija 40 x 35 centimetara. Online izdanje sadržava 800 stranica.

Njemačko sveučilište, koje je imalo 43 lista pergamenta, udružilo se s londonskom Britanskom knjižnicom, koja je 1933. kupila 347 listova od bivšeg SSSR-a, kako bi napravili internetsko izdanje spisa. S vremenom će se na web ubaciti i šest listova koji se čuvaju u St. Peterburgu, te 38 listova koji su još u samostanu Svete Katarine na Sinaju. Bit će dostupan i prijevod.

Smatra se da je dokument očuvan već tisućljeće i pol zbog toga što je pustinjski zrak idealan za prezervaciju, te zbog toga što je samostan na kršćanskom otoku u muslimanskom moru tijekom povijesti ostao nedirnut.

MOŽETE GA PREGLEDATI AKO KLIKNETE NA SLIKU NA VRHU OVOG ČLANKA!
U DANAŠNJIM POPLAVAMA RAZNIH "BIBLIJA" I TAJNIH "EVANĐELJA" SRETNO PONIRANJE U NAJORGINALNIJI I IZVORNI TEKST BIBLIJE!

27 kolovoza 2009

KAKO IZGLEDA SAVRŠENI SVEĆENIK?

Uz svećeničku godinu...

Iza ovog naslova skriva se moja težnja da se malo zamislimo nad time kako se odnosimo prema svojim svećenicima; prema onima koji djeluju na našoj župi ali i onima koje susrećemo na svom životnom putu.

Previše prigovaramo a pri tome nismo ni svjesni težine svojih riječi. I ne samo to, zaboravljamo da svojim riječima i djelima, utječemo i na naše malene i mlade. Njihova srca još nisu iskvarena u tolikoj mjeri i lako padaju pod utjecaj naših riječi. Morali bismo paziti na to da njihove ranjive duše ne odvučemo u propast. Potrudimo se biti blaži u svojim oštrim primjedbama. Nekako se u narodu uvriježilo mišljenje da su svećenici ozbiljne osobe, bez bliskih prijatelja i bez smisla za humor. Imala sam tu milost upoznati nekoliko svećenika i svaki je poseban na svoj način. I budite sigurni, i oni su ljudi poput nas, osjetljivi i ranjivi. Znaju se naši svećenici itekako i smijati i šaliti, a naravno da imaju i svoje prijatelje.

I sama imam tu sreću da mi je jedan dragi svećenik, prijatelj. Unatoč višegodišnjoj svećeničkoj službi još je uvijek jako zaljubljen u Isusa i velika mu je želja da Isus Što više raste u nama. Ponizno je naviještao Isusa 'svojim' crncima u Beninu; i to neumorno i živo skoro 20godina! Nakratko je djelovao u svojoj matičnoj biskupiji a sada pak, za Isusa oduševljava mlade u susjednoj biskupiji. Unatoč tome što zna puno važnih ljudi, često visokoobrazovanih, ipak želi biti prijatelj i sa mnom, koja se ni po čemu ne ističem i nisam bolja od većine prosječnih ljudi. Moram reći hvala dragom Bogu i dobrom vlč. Toniju Štefanu na ovom prijateljstvu koje obogaćuje, a tu je i dragocjena, obostrana molitvena potpora.

Svakako, zahvalna sam Isusu i na svom, sada pok. župniku, mons. Valentu Bogadiju. Znam da mu nije bilo lako sa nama. Prečesto se prigovaralo i tražilo od njega savršenstvo. Umjesto da ga prihvatimo, mi smo (većina, ne baš svi) rade isticali samo ono čime nismo bili zadovoljni. A on se doista trudio približiti nas Isusu. I sad kad ga više nema kao da smo progledali od kolike je važnosti svećenik za župu. Sada smo doista poput ovaca bez pastira. Kada se osvrnem na ljude koji čine moju župnu tj. filijarnu zajednicu, mogu reći da mije po jednoj strani drago stoje sada naš župnik sretan i miran u Očevu zagrljaju. A da budem još iskrenija, raduje me stoje konačno oslobođen licemjernih i vječito nezadovoljnih ljudi. Nisu svi bili bez srca, samo je premalo onih koji su oduševljeni Isusom i koji su pokušavali prihvatiti župnika, takav kakav je. Trebamo se podsjetiti kako ni sami nismo savršeni i prema tome, bilo bi pošteno da ni od drugih ne očekujemo savršenstvo. Najvažniji bi nam trebao biti Isus i življenje Njegove riječi. Više se baviti sobom, raditi na sebi a manje kritički promatrati ljude oko sebe.

Dakle, kako izgleda savršen svećenik? Što se tiče fizičkog izgleda, e to ne znam. Ali mogu vam reći po čemu ćete prepoznati one koji žele svim srcem nasljedovati svog Učitelja, Prvoga medu svim svećenicima. Takvi svećenici teže savršenstvu, u svemu daju prednost Isusu, doista žive za Njega ali i za ljude koji su im povjereni, bez obzira na to kakvi oni bili. Takvim svećenicima oči nekakO sjaje kad govore o Isusu, a na sam spomen Njegova imena lice im poprima blag izraz pun ljubavi.

Želim vas sve zamoliti da poštujete svoje svećenike. Ostavili su sve, baš sve za Isusa i duše. Mislim da najmanje zavrjeđuju naše razumijevanje i naše molitve za njih. Oni čine više toga za nas, gledaju na dobro naših duša i trude se biti uvijek svima na raspolaganju. Ako u vašoj župi i nije sve bajno, želim vam reći da budete strpljivi. Mogu vam zajedno sa sv. Terezijom poručiti da onom tko ima Boga ne treba ništa više, samo On je dovoljan. Ako nešto činimo sa ljubavlju za Isusa tada to ima veliku vrijednost. Nemojte se obeshrabriti, a ako i naiđu kušnje, ništa zato. To je samo znak da nas Bog ljubi. Srdačno vas sve pozdravljam sa riječima bi. Majke Terezije iz Calcutte: «Bogu hvala što nam je rečeno da nasljedujemo Krista - budući da mi nije ići ispred Njega, put je siguran čak i u tami. Kada su neki dani natprosječno teški -jednostavno stojim poput malenoga djeteta i strpljivo čekam da oluja prođe.»

Anika Sačić, Jakopovec - Varaždin

19 prosinca 2008

"JA SAM VRATA..."

Prema Iv 10, 1-10.
Isus reče: "Ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i dato nalaziti...“


Ljubav je teško dokučiti zatvorenog srca.
Kad su pitali Isusa u tijeku njegove muke zašto sam sebe ne spasi kad je tolike druge spasio i kad je Božji poslanik na zemlji, on im je odgovorio da je velika ljubav njegova, a veliko milosrđe Očevo, da bi se ijedna osoba koja u njega uzvjeruje po njegovoj muci izgubila!
Navedeno nedjeljno čitanje, govori nam da dobrota, oprost i milosrđe koje su manifestirani Isusovim životom, otkupiteljsko su djelo njegove muke. Čovjek nailazeći na prepreke svakodnevnog života, postavljajući sebi različite ciljeve, kročeći ulicama nepoznatih gradova, želeći obronke svojih želja pretvoriti u plodne oranice sigurnosti..., može doći u prilike različitih kušnji.

Niti ljudskih puteva nepredvidive su kad čovjek svoju sudbinu veze o samog sebe. Isus jednom reče: "Gdje su dvojica poradi Mene, tu sam i ja". Drugim riječima, nitko nije sam, dok je ljubav njegov predznak...
Govoreći o Ljubavi, a koristeći veliko slovo „Lj“, mislim na Božansku ljubav koja danonoćno bdije uz nas. Ta Ljubav manifestirana je u: Praštanju, Dobroti, Nadi i Milosrđu. Ponekad se mi ljudi znamo pouzdati samo u vlastitu sigurnost koja je postavljena na tankim nogama prolaznosti. Zato kad Isus kaže:" ja sam vrata, kroza me tko uđe spasit će se: i ulazit će i izlaziti i dato nalaziti..." govori nam slikovito o njegovim djelima, njegovoj otkupiteljskoj muci za čovjeka, o njemu kao prilici za naše bolje sutra, o njegovoj borbi za dah ljudske čežnje, a to je, složit ćete se, Ljubav.

Isusovo Uskrsnuće je Božji dar. Pristanak čovjeka da bude dionikom takve Ljubavi, a da pred njega nisu postavljeni nikakvi uvjeti, mali je korak za ostvarivanje svih njegovih želja.
Zato, kako znamo osjetiti lahor lijepog mirisa, a da ga ne vidimo, kako znamo prepoznati bistar šum nenametljivog izvora..., tako znajmo prihvatiti Ljubav, kao tijelo i djelo vlastite svakodnevice.

Nerijetko znamo svojom ljudskom slabosti grijeh stavljati kao balvan na putu urođene nam dobrote. Pogriješiti može svatko... "Slabost je moja prilika,“ kaže Isus. Na to se narod koji je sjedio na travi zagledao jedan u drugog... Potom im Isus objasni: Pastir pošto imaše mnogo
ovaca, a jedna se izgubila..., nije rekao imam ih i ovako dovoljno, što će mi ta jedna, već je krenuo po tu jednu, izgubljenu ovcu, našao je, i izbavio iz očite pogibelji...

Želim bih vam reći... nije bitna pogreška, bitna je nada. I kad dođu trenuci teški, kad slabost dođe u kušnju, Očeva ruka nad Vama bdije. Ljubite, volite, praštajte...
Često se nalazimo u kušnjama. Često i znanje ustukne pred izazovima kušnja i ljubavi. Ako znamo da je trnovita kruna stajala na Isusovoj glavi, krvavi znoj curio niz nju i padao na njegovo tijelo te da je činom svoje muke i patnje na križu, Isus, taj Božiji dar ljubavi, odnio sve grijehe s ovoga svijeta, onda se nemojmo čuditi kad kažu: "Ljubav, ta divna mjera ljudskog znanja".
I zato kad Isus reče: "Ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će, i izlaziti i dato nalaziti" vjerujmo u te njegove riječi... Jer polja koja nam se nude po velikom Otkupljenju, zalijevana vrijednostima ljubavi, dobrote i praštanja, čisti su dar urođenoj vrijednosti čovjeka. Budemo li voljeli, a ne zamjerali, budemo li praštali, a ne kažnjavali, budemo li pokušavali, a ne odustajali - a sve to pod jednim nazivnikom, „Ljubav“, tada ćemo znati...Vrata nam nikad zatvorena biti neće!!!

Maro Jović, Prijeko, Dubrovnik

18 prosinca 2008

Gdje se sakrila ljubav?



Ovo nije još jedan u nizu tekstova gdje će vam se pokušati objasniti što je to ljubav.
Ovaj članak je nešto kao moj mali protest na sve one situacije kad nam se 'smrači' čim čujemo riječ ljubav. Danas se ta riječ prečesto upotrebljava i njome se opisuje previše toga pa
je zato izgubila na vrijednosti i sjaju, Kad u razgovoru sa svojim mladim prijateljima spomenem kako je ljubav nešto prcdivno, posebno i plemenito, najčešće ispada da baš i nisam 'pri
sebi'. Naime, većina njih ljubav povezuje sa odnosom prema svom dečku, tj. curi. U tim odnosima često bivaju povrijeđeni i nastaju rane na srcu. Tada na ljubav gledaju sa bolom i razočaranošću. No, ako smo nekog iskreno i čisto voljeli, onda tu nema mjesta žaljenju. Kao što u jednoj od duhovnih obnova reče moj dragi prijatelj vlč. Toni: na kraju ćemo biti suđeni po ljubavi. Ona ljubav koju dajemo nipošto nije izgubljena. Ukoliko nekome poklanjamo svoju ljubav, tada smo nekako mirniji, sretniji jer možemo dati dio sebe. I tu se očituje plemenitost ljubavi. Nije ljubav samo to ako smo sa nekim «u vezi». Predivno je kad se dvoje voli, samo treba biti na oprezu da ne dođe do toga da postanemo ovisni o onom drugom. Mi smo samo ljudi i ne treba u onom drugom vidjeti savršenstvo jer samo je Bog savršen i vrijedan idealizirani a. Ljubav je za mene sve što me okružuje, sve odiše Stvoriteljevorn. ljubavlju prema stvorenjima.

Pa, dobro, gdje se to sakrila ljubav?


Bog je sjeme svoje ljubavi usadio u svakoga od nas, ta stvorio nas je sa ljubavlju. O nama ovisi hoćemo li dopustiti da sjeme Božje ljubavi u nama raste i donosi plodove ili ćemo ga ugušiti svojom sebičnošću i ohološću. No, unatoč svemu, ljubav se sakriva u svakome od nas. Potražimo
je, zalijmo poniznošću i bit ćemo iz nenađeni plodovima. Ne treba komplicirati. Zato nam je i često tako teško jer smo si sve zakomplicirali. Ljubav je došla na svijet u obliku malenoga opet velikog Djeteta Isusa, od Njega dolazi svaka vrsta ljubavi. Dopustimo Mu da nam pokaže svu ljepotu ljubavi. A ljubav možete naći svugdje; u osmijehu dragih ljudi, u iskri sreće što sjaji u oku, u igri sa malenima, u razgovoru sa ljudima... Ljubav ima puno oblika i veličina i uvijek odiše jednostavnošću. Da se ne izgubite u mojim «fi lozoiijama» preporučam vam da pročitate tekst u
NZ 1 Kor 13. Tu ćete naći sve detalje o ljubavi. Srdačno vas pozdravljam jednim od opisa kako treba voljeti: «Potpuno voljeti - tako ćeš imati udjela u Božjoj naravi, tako će u tebi opet postati vidljiva Božja siika». P. Bosmans

Anika Sačić, Turčin – Varaždin

06 listopada 2008

Crkva i svijet multimedije

ICHTIS – religijski multimedijalni program za djecu

VINNICA (Ucraina) – Jedan novi televizijski program, koji je predložila izdavačka kuća „Clara studio“, koju vode braća kapucini, kombinira boravak s odgojem djece učeći ih etiku u uporabi novih oblika komunikacije i tumačeći im da se pravi život, ljubav, ljepota, prijateljstvo, mogu naći samo u stvarnosti. Radi se o programu za djecu nazvanom ICHTIS, da se upotrijebi govor koji koriste djeca u školi, u kući, na ulici s prijateljima. Ichtis je jedna vesela zabavna riba 3D, koja živi u računalu i kreće se po internetu. Zajedno s njome djeca shvaćaju svijet interneta promatrajući ljepotu stvorenja.
Ichtis štiti djecu od napada različitih virusa, kao što su srdžba, zavist, lijenost, itd. čije je autor Sotona koji ih šalje po svijetu. U svakoj
emisiji djeci se predlaže kratki animirani film njihova najboljeg prijatelja Isusa Krista. Program je tehnološki veoma napredan i objedinjuje 3D i 2D, s učinkom blueboxa i slika iz arhiva.

CLARA STUDIO je jedini multimedijalni katolički i profesionalni studio prisutan u Ukrajini. Posvećuje se televizijskoj proizvodnji, animiranju, izdavanju, revija CD, knjižica, novina… a vode ga, kako je gore rečeno kapucini u suradnji s laicima. Studij je započeo s radom godine 1993. proizvodnjom televizijskog programa za djecu -Borgo Nada, na početku je bio emitiran na lokalnim televizijskim kanalima, a zatim od 2004. i na javnoj televiziji Ukrajine.

15 rujna 2008

Novo Proljeće Kristine Ćurić

Vjerojatno najmlađa splitska spisateljica Kristina Ćurić predstavila je u Splitskoj gradskoj knjižnici "Marko Marulić" svoj roman za mladež "Novo proljeće". Kristina je tek počela pohađati osmi razred O.Š. Visoka u Splitu, a ovaj roman od 300 stranica napisala je još kao sedmašica.

Split, 9. rujna 2008.

Pozdravnu riječ uputio je njezin ravnatelj O. Š. Visoka Luka Čović, a ovaj roman za mladež su predstavili mr.sc. Ilija Protuđer, Maja Čop profesorica, i sama autorica Kristina Ćurić. U prigodnome glazbenom programu nastupile su Josipa i Kristina Ćurić, te Danijela i Matea Šitum koje su izvele trominutni program klasične glazbe.

"Svojom otvorenošću, iskrenošću, zanimljivom tematikom, uzbudljivom radnjom i dojmljivim likovima, roman će zasigurno izazvati pozornost i zanimanje čitatelja. Novo proljeće pravo je osvježenje koje će svakog čitatelja zasigurno ostaviti bez daha i poželimo mu puno čitatelja u što ne sumljam." - istaknula je prilikom predstavljanja prof. Maja Čop.

Kristina Ćurić rođena je 30. svibnja 1994. godine u Splitu gdje živi s roditeljima i dvjema sestrama. Osmi je razred Osnovne škole Visoka. Odlična je učenica i njezin najdraži predmet je hrvatski jezik. Novo proljeće njezin je prvi roman. Već od najranijeg djetinjstva čitanje knjiga i pisanje njezin su najdraži hobi. Uz to, njena je ljubav i glazba - u slobodno vrijeme svira gitaru i glasovir, a mandolinu svira u klasičnom orkestru. Također svira i u crkvenom bendu župe Gospe od Pojišana u Splitu, gdje je i članica Franjevačke mladeži. Samo napomenimo da je već u pripremi i njezin drugi roman...

Roman Novo proljeće objavila je nakladnička kuća Naklada Protuđer.
M.V.

05 srpnja 2008

Je li potrebno nekome biti potreban?

Razgovarah sa svojom prijateljicom od 14 godina. Starija sam od nje 15 godina, ali se razumijemo. Bog mi je udijelio taj predivan dar da s lakoćom komuniciram s mladima i da mi se oni sami obrate kad ih pritisnu problemi.

Tako je jednom prilikom moja mlada prijateljica podijelila sa mnom svoja razmišljanja i poteškoće. Da, nije uvijek lako slušati i često se dogodi da se preuveličava. No, kako su mladi koji me okružuju u osjetljivom razdoblju života, trudim se strpljivo ih saslušati. Dakle, jednom mi ona prizna kako misli da je meni lako jer me uvijek netko treba. Da to kod nje, nije tako i kako joj to što ima veliku kuću, ne znači ništa jer nju doma nitko ne treba i da tu nema ljubavi. Rastužio me njen zaključak. Ali istodobno mi je bilo drago što njeno srce čezne za tim vrednotama.

Pokušah joj malo „obojiti“ njezin sivi svijet; rekoh da je i ona potrebna ljudima oko sebe, da samo treba biti na raspolaganju i kako se treba čuvati malodušnosti. Još joj spomenuh kako ne treba zaboraviti da postoji Netko tko je voli uvijek i bez obzira na sve (naravno, riječ je o Isusu). Ne, nije sve odmah bilo ok, niti su s neba njenog života nestali tmurni oblaci. Ali bilo joj je lakše i vratio se osmijeh na njeno lice.
Prečesto zaboravljamo kakav je blagoslov kad smo nekome potrebni. Kad nas netko treba, izlazimo iz svog, ponekad sebičnog svijeta i otvaramo se drugima. Nadam se kako ćete se složiti da je poseban osjećaj kad znamo da smo potrebni drugima. Osjećamo se nekako drugačije, bolje jer smo svoje vrijeme poklonili i drugima.

Posvijestimo si da trebamo jedni druge. Tu, 'dolje', mi smo samo u prolazu, a tako nam je teško izaći iz okvira sebičnosti i komotnosti. Pa, riskirajmo jednom i budimo tu za druge. Posebno pak budimo tu za Isusa. Kad smo s Njime, sve se isplati i nijedna pomoć bližnjemu nije bez veze ni neprimjetna. Bitno je da činimo dobro i da ne očekujemo ogromne pohvale i zahvale. Ono dobro što činimo, poklonimo Isusu i bit ćemo sretni i zadovoljni.

Na kraju ovog našeg razmišljanja, želim vam zajedno s našim sv. Leopoldom reći: »Mi smo ljudi koji idu protiv struje. Neka nas ništa ne obeshrabri, već uvijek naprijed, sa sigurnošću da Gospodin računa na sve napore i nagrađuje sve žrtve.«

Anika Sačić, Jakopovec (Turčin)

23 travnja 2008

Bog ima cipele!
















Na redovitom susretu mladih koji se održava u okviru seoske kapele, (u sklopu priprema za Suret Hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu) mladi su dobili zadatak da na komadu papira nacrtaju Boga i sebe. Obadva crteža morala su biti napravljena samo jednim potezom po crtežu.
Mladi, njih oko 10, odmah su prionuli na posao. Bilo je svakojakih crteža svaki je od njih imao skrivenu poruku.

Tako, jedna je djevojka Boga nacrtala kao uskličnik, a sebe kao upitnik: druga Boga kao križ, a sebe kao grob. Jedan je mladić nacrtao dva čovječuljka - jedan čovječuljak prikazuje Boga, drugi je vrlo sličan njemu, jedino mu nedostaje jedna ruka. Uglavnom, svi su Boga nacrtali kao neko više, savršeno biće, a sebe kao osobu sa nedostacima, pitanjima i ograničenostima.
Napose mi je pred očima ostao crtež jednog 15-godišnjaka. Pošto je crtež morao biti jednostavan i u samo jednom potezu i on je nacrtao čovječuljka. Dakle, sebe je nacrtao kao običnog čovječuljka, Boga isto tako, samo što je Bogu nacrtao i - cipele.

Upitah ga za značenje crteža. On reče da je obični čovječuljak on, a ovaj drugi Bog i kako Bog ima cipele, a on ih nema. Zadivila me jednostavnost njegovih riječi. Nije mi bilo potrebno dulje objašnjavati jer sam uvidjela dubinu tih riječi. Naime, u današnje vrijeme napredne tehnologije, kompjutera i mobitela ta mlada osoba nije smatrala potrebnim Bogu nacrtati išta od toga. Njemu je bilo važno da Bog ima cipele. Mislim da na ovom istinitom primjeru možemo vidjeti kako Bogu ne trebaju zamršena sredstva da nam se približi. „Trebaju“ mu samo cipele, zapravo trebamo mu samo otvoriti svoje srce.
Iako je Bog sve stvorio i sve može, ipak On neće doći tamo gdje ga ne žele. Isus je predivan Bog koji poštuje našu slobodnu volju i važno mu je naše mišljenje. Vjerujte mi, nećete požaliti ako mu dopustite da vam dođe. Korak božjih cipela nije baš glasan. Osobno, nisam ga ni čula kad mi je došao. Znam samo da sam poput psalmiste žeđala za njime kao zemlja suha, žedna, bezvodna (Ps 63), a Isus, naša raspeta ljubav to je znao, ušao je u moje srce i od tada više ništa nije isto. Sve dobiva smisao, a ja više ne mogu i ne želim živjeti bez Isusa. Ako Njega nema, sve ostalo postaje nevažno. Bez Isusa je život samo velika praznina, ne živi se „punim plućima“.

Zato, ne bojte se. Želim vam poput blagopokojnog Ivana Pavla II reći da širom otvorite srca Isusu. Dopustite mu da vam dođe, sa cipelama ili bez njih!

Anika Sačić, Varaždin

14 ožujka 2008

„PRIJATELJE UPOZNAMO TEK KAD IH IZGUBIMO“

Talijanska narodna poslovica
Vrlo je važno svakome, a osobito mladom čovjeku, da ima prijatelja. Kažu: „Tko nađe prijatelja, našao je blago.“ To je istina i nije lako živjeti bez prijatelja. Prijatelj je tu da ti pomogne kad si u nevolji, da te utješi, da podijeli radost i tugu s tobom. I upravo se tu može vidjeti tko ti je prijatelj, a tko te želi iskoristiti.
Poznanika ima mnogo, pa ako „prijatelja“ imaš više nego prstiju, nešto nije u redu. Nije to zbog toga što ne bi bilo dobro imati mnogo prijatelja, nego jednostavno zato što se pravi prijatelj prepoznaje tek u teškoćama. Dok je sve u redu čovjek ima puno prijatelja, a dok se nađe u nevolji može ih na prste prebrojiti. Pravi prijatelj je uza te kada ti je teško. Prijatelje ne treba zanemarivati ako se možda ponekad i ne slaže s tvojim mišljenjem. Treba ga saslušati. „Krivi“ prijatelj nas često podrži i oko loših stvari. Recimo, ako želiš učiniti nešto loše, što nije u skladu s onim u čemu te roditelji, nastavnici pa čak i društvo ne podržava, loš prijatelj će te podržati. Njega ne zanima što će s tobom biti sutra, ali ako ti je pravi prijatelj upozoriti će te i pokušati savjetovati.
U današnjem vremenu teško je naći prijatelja od povjerenja i iskrenosti. Zato prijatelja trebamo dobro upoznati, ali kad ga upoznamo i uvjerimo se da je to čovjek od povjerenja i iskrenosti trebamo ga čuvati. Jer ako ga izgubimo, tek ćemo tada znati što nam je značio, i što smo izgubili.

Ivan Šarčević

"Romantički junaci"

Postoje li i danas romantički junaci? Moje mišljene je da postoje. Romantički likovi, nazivaju se neki likovi koje poznajemo iz književnosti, to su ljudi poput Evgenija Onjegina i Pečorina. Ljudi koji su siti života i nemaju više volje za njim, a još su u mladosti, to jest imaju možda tek tridesetak godina. U svome hedonizmu uništavaju živote svojih bližnjih, ne mareći ni za što. U životu su sve imali i sve im je pruženo na pladnju. Većina njih potječe iz bogatih obitelji pa nisu imali nikakvih briga i kad god je nešto trebalo netko je to drugi učinio umjesto njih.

Mislim da su „romantički junaci“ današnjice snobovi i probisvijeti. Oni od malih nogu samo uživaju u životu ne radeći ništa pa nisu naučili ništa cijeniti. Nemaju nikavih briga jer u većini slučajeva njihov „tatica“ riješi sve probleme. Kada se treba upisati u školu, tata ih upiše. Tata ih upiše i na fakultet i nabavi diplomu. Onda im nađe posao gdje naravno ništa ne rade, jer su oni sin ili kći od „tog i tog čovjeka“. Jedan moj prijatelj zna za takve ljude reći: „ Lako njima kad nemaju ni pameti, ni briga.“ Ali oni ne shvaćaju koliko je njihov život ustvari isprazan.

I onda dolazi trenutak u životu kad ne znaju gdje bi i što bi sa sobom. Sami sebi smetaju. Tada možda pronalaze izlaz u drogi, alkoholu, ovisnostima. No prevarili su se, jer u tome nije izlaz, nego propast, većina njih završava ili suicidom, jer nisu znali što bi od sebe, ili predoziranjem.

Neki od njih i dalje žive, ali su nesretni. Stalno se svađaju s roditeljima jer bi njihov „tatica“ htio da i oni budu uspješni kao on. A roditelji ne shvaćaju da su krivim metodama učili djecu radu i cijenjenju nečega u životu.
Da, tako izgledaju romantični junaci današnjice. To je moje mišljenje, jer danas ima puno takvih i još uvijek „uspijevaju“ u životu. S vremenom će i tome doći kraj. Danas se još toga može naći u malim sredinama, ali u modernom svijetu, kako većina kaže na „zapadu“ ne gleda se tko ti je otac i koliko novaca imaš, nego nešto drugo što takvi ljudi nikad neće imati, to jest, njihovi roditelji ih neće naučiti, a to su pozitivne vrijednosti.

Stipe Kereta

AKO NE MISLITE NA BUDUĆNOST, NE MOŽETE JE NI IMATI

Ako živimo život od danas do sutra, neće biti uspjeha u našem životu. Možda ih i bude, ali to će biti kratkotrajni i isprazni uspjesi. Za svoju budućnost trebali bi se početi brinuti već polaskom u osnovnu školu. Mi, srednjoškolci, nalazimo se u godinama kada nam svi govore nešto o budućnosti. Naši roditelji i bližnji nas stalno opominju da učimo, jer će nam biti bolje kasnije. Većina nas razmišlja kratkotrajno, pa uživa i životari, ne misleći na školu pa tako ni na svoju budućnost.

Svijet se danas razvija velikom brzinom i u većini poslova potrebno je posjedovanje raznih tehnika, kao npr. znanje stranog jezika ili poznavanje rada na kompjutoru. Ako sada, u ovim godinama, ne naučimo nešto što će nam kasnije trebati u životu, morati ćemo s tridesetak godina to učiti i biti će nam puno teže. Briga za sadašnjost, za danas, a nemar za budućnost i sutra može biti kao što sam već rekao kratkog daha i u konačnici polučiti samo loše. Mi ne razmišljamo kako će biti za desetak godina kada ćemo imati vlastitu obitelj i kada će trebati prehraniti tu obitelj. Ali za našu nebrigu oko budućnosti su djelomično krivi i naši roditelji. Roditelji su najčešće mišljenja da pošto su se oni mučili i patili stjecanjem onoga što danas imaju, ne moraju to priskrbiti svojoj djeci, nastojeći im život pošto-poto olakšati. To je krivo razmišljanje i tako razmišlja većina roditelja. Kad god nešto poželimo, oni to kupe, jer smo mi njihova djeca, ne pitajući se za cijenu i ne razmišljajući jesmo li mi to zaslužili. Tim svojim postupcima, pružanjem svega na pladnju, zapravo nas ograničavaju, jer se nećemo naućiti znati izboriti za svoj život.

Stoga se za svoju budućnost trebamo početi brinuti što ranije, još dok smo mladi, jer ćemo jednoga dana biti zadovoljni i sretni sobom i svojim životom, zbog onoga što smo stekli vlastitim krvavim i poštenim radom.

Stipe Kereta

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com