TKO SU KRŠĆANI?

U ove naše dane, u ovo naše vrijeme "novog poretka", kada se sve vrijednosti napose izvrću, često puta metom toga izvrtanja i medijskih napada bivaju i sami kršćani širom svijeta. Slika kršćanstva kao cjeline i kršćana kao pojedinca danas biva vrlo četo toliko izvrnuta, što vlastitom krivnjom nekih samih kršćana koji nisu svjetli primjer "posvećenog života", što pak neznanjem, bilo namjernim ili slučajnim, ili zavišću "onih drugih". Promatrajući sve ove pojave ljudi se danas mogu, na žalost, pitati - pa tko su to i što su to danas zapravo danas kršćani?




Zanimljivo koliko je aktualan odgovor na to pitanje i dan danas "poslanica Diognetu" iz prvih kršćanskih vremena... Stanoviti Diognet je vjerojatno bila neka ugledna osoba koja se u svoje vrijeme raspitivala o kršćanima pa je u »Poslanici (pismu) Diogenetu« dobila odgovore na svoje
upite. Poslanica (Pismo) je pisana vrlo biranim grčkim jezikom negdje u Aleksandriji nešto prije 200. godine. Nosi označnice Pavlove i Ivanove teologije te neoplatonizma. Očit je apologetski stil naspram judaizma i poganstva. Ima 12 poglavlja. Stoga kao stanoviti komentar na govor o kršćanima u današnjem svijetu i medijima donosimo ovu poslanicu (skraćeno preuzetu iz Lexikon für Theologie und Kirche, svezak 3, 238 sl., Freiburg 1965., treće izdanje).




Iz poslanice Diogenetu (Br, 5–6: Funk 1, 317–321):
TKO SU KRŠĆANI?

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje
stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim
vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne
provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim
domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni
ljudskim zakonom kao neki drugi.

Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga
sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u
odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu
izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način
života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s
ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka
im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene
se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene
djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne
žive u tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju
domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom
svog života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone.

Preziru ih i osuđuju.
Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju
mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a
oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas. a
svjedoče o njihovoj pravednosti.
Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro
čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju
se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv
tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga
zbog kojeg su im neprijatelji.

Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u
svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u
svim gradovima svijeta. istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od
tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva
duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u
svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni
dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona
nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se
kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve
nepravde.

Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani
ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na
okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici,
ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom
šatoru. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim
tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se
djelomično odriče jela i pića postaje bolja.

I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti
mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije
dopušteno pobjeći.

"JA SAM VRATA..."

Razmišljanje o Božjoj Ljubavi prema evanđelju 4. Vazmene nedjelje...
















Isus reće: "Ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i život nalaziti...“
Ljubav je teško dokučiti zatvorenog srca.
Kad su pitali Isusa u tijeku njegove muke zašto sam sebe ne spasi, kad je tolike druge spasio i kad je Božji poslanik na zemlji, on im je odgovorio da je velika ljubav njegova, a veliko milosrđe Očevo, da bi se ijedna osoba koja u njega uzvjeruje po njegovoj muci izgubila!
Navedeno nedjeljno čitanje, govori nam da dobrota, oprost i milosrđe, koje su manifestirani Isusovim životom, otkupiteljsko su djelo njegove muke. Čovjek nailazeći na prepreke svakodnevnog života, postavljajući sebi različite ciljeve, kročeći ulicama nepoznatih gradova, želeći obronke svojih želja pretvoriti u plodne oranice sigurnosti... može doći u prilike različitih kušnji.

Niti ljudskih puteva nepredvidive su kad čovjek svoju sudbinu veze o samom sebi. Isus jednom reće: "Gdje su dvojica poradi Mene, tu sam i ja". Drugim riječima, nitko nije sam, dok je ljubav njegov predznak...
Govoreći o Ljubavi, a koristeći veliko slovo „Lj“, mislim na Božansku ljubav, koja danonoćno bdije uz nas. Ta Ljubav manifestirana je u: Praštanju, Dobroti, Nadi i Milosrđu. Ponekad se mi ljudi znamo pouzdati samo u vlastitu sigurnost, koja je postavljena na tankim nogama prolaznosti. Zato kad Isus kaže:" ja sam vrata, kroza me tko uđe spasit će se: i ulazit će i izlaziti i dato nalaziti..." govori nam slikovito o njegovim djelima, njegovoj otkupiteljskoj muci za čovjeka, o njemu kao prilici za naše bolje sutra, o njegovoj borbi za dah ljudske čežnje, a to je, složit ćete se, Ljubav.

Isusovo Uskrsnuće je Božji dar. Pristanak čovjeka da bude dionikom takve Ljubavi, a da pred njega nisu postavljeni nikakvi uvjeti, mali je korak za ostvarivanje svih njegovih želja.
Zato, kako znamo osjetiti lahor lijepog mirisa, a da ga ne vidimo, kako znamo prepoznati bistar šum nenametljivog izvora... tako znajmo prihvatiti Ljubav, kao tijelo i djelo, vlastite svakodnevice.

Nerijetko znamo svojom ljudskom slabosti grijeh stavljati kao balvan na putu urođene nam dobrote. Pogriješiti može svatko... "Slabost je moja prilika,“ kaže Isus. Nato se narod koji je sjedio na travi zagledao jedan u drugog... Potom im Isus objasni: "Pastir pošto imaše mnogo
ovaca, a jedna se izgubila... nije rekao imam ih i ovako dovoljno, što će mi ta jedna, već je krenuo po tu jednu, izgubljenu ovcu, našao je, i izbavio iz očite pogibelji...

Želio bih vam reći... nije bitna pogreška, bitna je nada. I kad dođu trenuci teški, kad slabost dođe uz kušnju, Očeva ruka nad Vama bdije. Ljubite, volite, praštajte...
Često se nalazimo u kušnjama. Često i znanje ustukne pred izazovima kušnja i ljubavi. Ako znamo da je trnovita kruna stajala na Isusovoj glavi, krvavi znoj curio niz nju i padao na njegovo tijelo, te da je činom svoje muke i patnje na križu, Isus, taj Božiji dar ljubavi, odnio sve grijehe s ovoga svijeta, onda se nemojmo čuditi kad kažu: "Ljubav, ta divna mjera ljudskog znanja".
I zato kad Isus reće: "ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će, i izlaziti i dato nalaziti" vjerujmo u te njegove rijeći... Jer polja koja nam se nude, po velikom Otkupljenju, zaljevana vrijednostima ljubavi, dobrote i praštanja, čisti su dar urođenoj vrijednosti čovjeka. Budemo li voljeli, a ne zamjerali, budemo li praštali, a ne kažnjavali, budemo li pokušavali, a ne odustajali - a sve to pod jednim nazivnikom, „Ljubav“, tada ćemo znati...Vrata nam nikad zatvorena biti neće!!!

Maro Jović
Prijeko, Dubrovnik

MALA BRAĆA FRANJEVCI POMAŽU

Humanitarni projekt Franjevačkog samostana Male braće Dubrovnik













U Dubrovniku se tijekom zadnjih nekoliko godina odvija humanitarna misija pod nazivom "Mala Braća pomažu". Franjevački samostan Male braće pokrenuo je ovu humanitarnu notu dobrote i ljubavi s ciljem pomoći misionarima franjevcima na njihovom misionarskom putu van granica države Hrvatske.
Tako, valja napomenuti da je franjevac fra Ilija Barišić, član Franjevačke provincije sv. Jeronima iz Zadra, već duži niz godina humanitarno djelovao u Kongu, Africi. Rat, pljačke i ostale druge strane medalje života, nisu uspjele spriječiti fra Iliju da se njegova djela nošena porukama Sv. Franje ne ostvare. Često je znao biti i ranjavan u svojim misionarskim pohodima, često opljačkan... No, Božja ruka providnosti je pratila i ostvarila cilj, da se jedan Kongo, jedan Nyatende opsluži potrebitim lijekovima, tehničkom opremom i hranom.

Franjevački samostan Male Braće Dubrovnik, pod geslom "Mala braća pomažu" prikupio je nekoliko desetaka tisuća dolara za pomoć misiji u Kongu. Dubrovački puk se rado odazvao ovoj akciji mira, dobrote i ljubavi. Dubrovačka Mala Braća i dalje pozivaju sve ljude dobre volje, da pomognu ovu dobru nakanu.
Zato nošeni Isusovom riječju: "Što učiniste ijednom od ove moje moje najmanje braće meni ste učinili", te isto tako nošeni porukom Sv. Franje: „Bože, evo odjeća moja, odjeni siromaha...", Franjevci nastavljaju sa svojom misijom. Nek tiha poruka dobrog djela, bude najbučnije oružje u Božijim rukama.
Mir i dobro!

Maro Jović, Prijeko, Dubrovnik

Bog ima cipele!

Na redovitom susretu mladih koji se održava u okviru seoske kapele, (u sklopu priprema za Suret Hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu) mladi su dobili zadatak da na komadu papira nacrtaju Boga i sebe. Obadva crteža morala su biti napravljena samo jednim potezom po crtežu.
Mladi, njih oko 10, odmah su prionuli na posao. Bilo je svakojakih crteža svaki je od njih imao skrivenu poruku.

Tako, jedna je djevojka Boga nacrtala kao uskličnik, a sebe kao upitnik: druga Boga kao križ, a sebe kao grob. Jedan je mladić nacrtao dva čovječuljka - jedan čovječuljak prikazuje Boga, drugi je vrlo sličan njemu, jedino mu nedostaje jedna ruka. Uglavnom, svi su Boga nacrtali kao neko više, savršeno biće, a sebe kao osobu sa nedostacima, pitanjima i ograničenostima.
Napose mi je pred očima ostao crtež jednog 15-godišnjaka. Pošto je crtež morao biti jednostavan i u samo jednom potezu i on je nacrtao čovječuljka. Dakle, sebe je nacrtao kao običnog čovječuljka, Boga isto tako, samo što je Bogu nacrtao i - cipele.

Upitah ga za značenje crteža. On reče da je obični čovječuljak on, a ovaj drugi Bog i kako Bog ima cipele, a on ih nema. Zadivila me jednostavnost njegovih riječi. Nije mi bilo potrebno dulje objašnjavati jer sam uvidjela dubinu tih riječi. Naime, u današnje vrijeme napredne tehnologije, kompjutera i mobitela ta mlada osoba nije smatrala potrebnim Bogu nacrtati išta od toga. Njemu je bilo važno da Bog ima cipele. Mislim da na ovom istinitom primjeru možemo vidjeti kako Bogu ne trebaju zamršena sredstva da nam se približi. „Trebaju“ mu samo cipele, zapravo trebamo mu samo otvoriti svoje srce.
Iako je Bog sve stvorio i sve može, ipak On neće doći tamo gdje ga ne žele. Isus je predivan Bog koji poštuje našu slobodnu volju i važno mu je naše mišljenje. Vjerujte mi, nećete požaliti ako mu dopustite da vam dođe. Korak božjih cipela nije baš glasan. Osobno, nisam ga ni čula kad mi je došao. Znam samo da sam poput psalmiste žeđala za njime kao zemlja suha, žedna, bezvodna (Ps 63), a Isus, naša raspeta ljubav to je znao, ušao je u moje srce i od tada više ništa nije isto. Sve dobiva smisao, a ja više ne mogu i ne želim živjeti bez Isusa. Ako Njega nema, sve ostalo postaje nevažno. Bez Isusa je život samo velika praznina, ne živi se „punim plućima“.

Zato, ne bojte se. Želim vam poput blagopokojnog Ivana Pavla II reći da širom otvorite srca Isusu. Dopustite mu da vam dođe, sa cipelama ili bez njih!

Anika Sačić, Varaždin

Uzima li militantni ateizam maha u Europi?

Prije nego pročitate ovaj tekst pogledajte nekoliko video priloga na slijedećim adresama:
http://www.youtube.com/watch?v=P1XdakIvhO8
http://www.youtube.com/watch?v=BkaMdkVy5p4
http://www.youtube.com/watch?v=Z4r1OwnudXo
pa potom pogledajte ova dva ponuđena video-odgovora na ove filmove (nažalost nisu prevedeni s engleskog jezika, ali ako imalo znate engleski lako ćete shvatiti objašnjenja)

3. ožujka je na Potsdamer Platz-u u Berlinu šestometarski spomen na Giordana Bruna podigla istoimena ateistična organizacija koja je time željela predstaviti "simboličan lik mlade i neovisne Europe". Unatoč golemu zanimanju medija, svega je kakvih 100-tinjak ljudi prisustvovalo njegovu otkrivanju. Kipar je njegov lik postavio naopako, čime je, nehotice, stvorio prigodu za zgodan naslov: "Ateizam stoji naopako" - glasio je naslov u jednome njemačkome dnevniku, postavljajući pitanje u kojoj je mjeri sudbina društvenoga revolucionara i bivšega dominikanca smaknuta pred 400 godina povezana sa sadašnjošću i budućnošću Europe.

Našemu je kontinentu danas poput zraka potrebna usmjerenost u bitnim životnim pitanjima. Zapadu nedostaju vrijednosti koje nisu gospodarske. Na koji bi način u toj krizi ateizam koji niječe sve što tvori identitet Europe mogao biti od pomoći? "Takva sloboda vodi u robovanje tijelu" kaže ruska misliteljica Natalija Narotschnitzkaja. "To je osobito alarmantno u suočenju s navalom nekršćanske uljudbe. Prava je sablazan ne spomenuti kršćansku tradiciju u Europskome ustavu. Riječ je o stanovitu obliku totalitarizma, kada katolički političar poput Rocca Buttiglionea ne smije reći kako Biblija homoseksualnost naziva grijehom. Nisam neprijatelj homoseksualaca. No, neću braniti Europu "gej-parada", već Europu Mocarta, Goethea i Schillera." (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 29. 2 2008.).

Thomas Lüken je godinama bio ateist, prije no što su ga duboka osobna iskustva i opširno proučavanje doveli do vjere. Sada predaje vjeronauk u jednoj srednjoj školi u Njemačkoj. U tekstu koji slijedi raščlanjuje pojavu suvremenoga ateizma u Europi.

Uzima li ateizam maha?
Thomas Lüken

Pregledavajući police knjiga, lako možemo steći dojam kako se ateizam širi. Slučaj je to, primjerice, s knjigom Richarda Dawkinsa: The God Delusion ("Zabluda zvana Bog"), u kojoj govori o nasilnu i netolerantnu prikazu Boga u kršćanskome zapadnjačkome svijetu. Bi li kršćanin na jednak način mogao promicati knjigu suprotna naslova u ateističnim zemljama poput Sjeverne Koreje, pitamo se.

U knjizi naslova Bog nije velik Christopher Hitchens nastoji dokazati koliko vjera može biti škodljiva – ne spominjući pritom, dakako, činjenicu kako je ateistično-komunistički diktator Mao u 40 minuta pogubio ljudi koliko i inkvizicija Rimokatoličke Crkve u oko 249 godina (što je upravo nedavno izračunao Manfred Lütz).

Michel Onfray već u samome naslovu svoje knjige Ne trebamo Boga. Zašto je sada vrijeme za ateizam otkriva kako mu logika nije jača strana. Kada bi ateizam bio istinit – zašto bismo tek sada trebali postati ateisti, mjesto da smo to onda oduvijek i bili?

U Njemačkoj, ateistični pokreti (malobrojni, no uvelike popraćeni medijima) šire takozvani "Manifest evolucijskoga humanizma". Nada kako se kakvih stotinjak ateista slaže oko toga kako u budućnosti žele razviti humanističke vrijednosti, zacijelo će biti od velike pomoći nebrojenim ljudima kojima su one potrebne upravo sada.

Ako bi to uistinu trebala biti elita međunarodnoga ateizma – popis pogrješaka u razmišljanju, kružni argumenti, kao i već odavna osporeni argumenti kritike 19. stoljeća – kršćani nemaju što brinuti. Osobito s obzirom na činjenicu što misionarski stil dogmatičnih ateista počinje smetati čak i medijima koji su već tradicionalno daleko od religije.

Sve podmukliji i – čini se – očajnički pokušaji toga ateizma ka ustrajavanju na besmislenosti života nalikuju više na posljednji udarac protiv vlastite beznačajnosti, negoli na stvarno uzimanje maha.

Činjenica kako udaljenost od Boga završava očajanjem i neraspoloženjem prisutna je ne samo u velikim riznicama kršćanske duhovne literature, već također i u brojnim medicinskim studijama i statističnim podatcima. Tu dobivamo vrlo dobar pregled stanja tjelesnoga i psihološkoga zdravlja ljudi različitih svjetonazora. Ljudi koji se slažu s izjavom "Boga nema" redovito su na posljednjim mjestima. "Vjernici su tjelesno zdraviji od nevjernika. Manje su skloni psihološkim oboljenjima, neurozama i ovisnosti o drogi. Zdravije se hrane, češće uživaju u prirodi i društveniji su. Već preko 30 godina, tu povezanost između zdravlja, etičnoga ponašanja, religije i vjere dokazuje više od 200 studija provedenih diljem svijeta." (izvor: www.br-online.de/umwelt-gesundheit/sprechstunde/200312/st20031215.shtml)

Državljanima će 21. stoljeća prestati biti zanimljivo trčati za ideologijama koje ne priznaju život poslije smrti, dok je njihova slika života s ove strane obilježena besmislenošću i sve apokaliptičnijim vizijama budućnosti. Radije će slušati glasove onih što isijavaju radošću i mirom te koji su kadri ponuditi istinsku nadu – a tko to može bolje od nas kršćana?

Prijedlozi za čitanje (na njemačkome):
Thomas Lüken: Lohnt sich Atheismus? Antworten auf eine so nie gestellte Frage, ISBN: 978-3-8334-8461-2; 8, 90? http://www.lohnt-sich-atheismus.de/