05 srpnja 2008

NOVI BLAŽENIK

FRA JAKOV IZ GHAZIRA
1875.-1954.


Radosno nadanje
Papa Benedikt XVI. već je 17. prosinca 2007. najavio da će Crkva iznova dobiti nove blaženike. Prigodom posebnog godišnjeg primanja voditelja, takozvanih postulatora, svih postupaka za proglašenje blaženih i svetih, priopćio je da će osmoricu Slugu Božjih proglasiti blaženima među kojima se nalazi također i jedan kapucin iz Libanona, Kahlil Baddad, u kapucinskom Redu poznat kao fra Jakov iz Ghazira, svećenik. Istog je dana ovlastio Sveti Zbor za proglašenje svetih da se objave Dekreti koji se odnose na priznavanje njihovih herojskih kreposti. Iako tada još nije bio određen dan njihova uzdignuće na čast oltara, Crkva se radovala tom skorašnjem događaju. S punim opravdanjem, i mi franjevci kapucini. Naš brat, Sluga Božji, fra Jakov iz Ghazira, na dan, 22. lipnja 2008. proglašen je blaženim. I od toga se dana svatko od ljudi može obraćati Gospodinu po zagovoru fra Jakova i u njegovu životu nalaziti uzor za nasljedovanje.

Djetinjstvo i mladenačka dob

Da bismo se bolje upoznali s tim novim uzorom, želimo ga upoznati na temelju njegova životnog djela, svetosti i kreposti, nošeni snagom istoga Duha Svetoga otkriti kako i svoj vlastiti život učiniti djelatnim i plodnim po svjedočanstvu u ovom našem vremenu koje ćemo davati u vjernosti Bogu, i po zauzetoj ljubavi prema braći ljudima bez obzira na različitost narodnosti, boju kože, kulturu i vjeru.

Blaženi Jakov iz Ghezira rodio se u mjestu Ghaziru, tridesetak kilometara sjeverno od Bejruta, na području Kesrwan-Mont Liban, 1. veljače 1875. godine - od roditelja Petra Haddad i majke Shams, kao treće od četrnaestero djece. Na krštenju je dobio ime Kahlil. U djetinjstvu je bio dobro vjerski odgojen, u katoličkoj obitelji, što će se odražavati i u svim njegovim razvojnim godinama i cijelom životu. Takav mu je odgoj pružila, prije svega, vrlo pobožna majka koja je uvijek željela u srcu da joj sin jednom postane svećenikom. U dobi od sedam godina roditelji su Kahlila poslali u školu svetog Franje koju su vodili talijanski kapucini. Nakon osnovnog školskog obrazovanja, roditelji ga šalju u kolegij svetog Alojzija u Ghazir, a potom u kolegij Sagesse. Vrlo nadaren, radin, savjestan Kahlil nije nailazio na nikakve poteškoće u svom školovanju.

Nakon što će otići iz kolegija u Sagessi, 1892. otputovat će u Egipat da nađe posao i da se zaposli kako bi štogod zaslužio i stekao za život. Budući da je postao profesor arapskog jezika, 17 je godina obavljao profesorsku službu u Aleksandriji egipatskoj. Bio je profesor u kolegiju svetoga Marka, a osim toga, neprestano je održavao tečajeve arapskog jezika, posebno po bogatim egipatskim obiteljima. Nakon toga se vratio u svoje rodno mjesto s čvrstom odlukom da postane kapucin.

U proteklim godinama je mnogo razmišljao o tome da postane svećenik, kapucin. Njegov se otac protivio toj odluci i redovničkom pozivu. Kahlil je ipak s odlučnošću i odrješito odgovorio ocu i drugima koji su ga htjeli odvratiti od tog poziva: „Postat ću svećenik, pripast ću Bogu i nitko me neće od toga odvratiti“. I druga je poznata njegova izjava: „E, pa dobro, postat ću svećenik i pokazat ću vam kako su dobri svećenici“. Družeći se od djetinjstva, za vrijeme školovanja i u odrasloj dobi s kapucinima, promatrajući njihovo apostolsku djelatnost, konačno se opredijelio za svećenika u kapucinskom Redu. Nadvladavši sva protivljenja, stupio je 26. ožujka 1894. u Kapucinski red pod novim imenom fra Jakov iz Ghazira. Za svećenika je zaređen u Bejrutu, 10. studenoga 1901.

Neumoran apostolski rad i zadivljujuća zauzetost

Nastala su teška vremena za Libanon s „novim idejama“. U ono vrijeme, biblijska društva i izaslanici, agitatori masonerije i laicizma ujedinili su se da unište katoličku vjeru u srcu tog vrijednog naroda. Kapucini su razmišljali i pitali se što im je činiti da preteknu „nove ideje“ prije nego se ukorijene? Odlučili su osnovati mnogobrojne škole na cijelom području Libanona. A tko bi to mogao bolje izvesti, nego domaći sin voljene domovine, otac Jakov iz Ghazira? Dao se bespoštedno na posao. Jedan od najvažnijih ciljeva bio mu je širenje katoličke vjere i obraćenje muslimana u duhu poštivanja svakog čovjeka, njegovih životnih opredjeljenja i stavova, u iskrenom dijalogu s Islamom. Otac Jakov odlučno izjavljuje: „škola je ključ koji otvara vrata našeg kapucinskog apostolata“. Već 1910. otvorene su 163 škole s 7.500 đaka u cijelom Libanonu, po selima i po manje pristupačnim brdskim krajevima. Na kraju Prvog svjetskog rata, 1918. s raspadom središnjih imperija, Turska je napustila Libanon i on zadobiva svoju samostalnost.
Budući da je Libanon ostao razoren i spaljen, u njemu je zavladalo siromaštvo, glad i nemoral. Kapucini su se prenuli i uz vjersku poduku silno su se založili za uklanjanje gladi, bijede i svake vrste nevolje. Otac Jakov je organizirao prehranu puka s osnivanjem petnaestak takozvanih „pučkih juha“ (pučkih kuhinja) u kojima je davao 18.000 obroka dnevno. Za ratnu siročad i napuštenu malu djecu otvorio je 24 sirotišta u kojima je bilo smješteno 24.000 dječaka i djevojčica kojima nije bila pružena samo ishrana, nego i pouka, školovanje i osposobljavanje u raznim vještinama obrta i kućnih radinosti. A otac Jakov je neprestano posjećivao sva središta školovanja, pješačenjem i do 30 kilometara na dan.

Postao je slavan i zbog drugih društvenih ustanova. Dao je sagraditi prihvatilišta za starce, prosjake, siročad, savjetovališta za djecu, bolnice, posebno psihijatrijsku bolnicu s 1000 kreveta na brdu Oall-ed-Dib koja je prozvana „Mali Kotolengo“. Posebnu pozornost zaslužuje veliko djelo oca Jakova osnivanjem časnih sestara franjevki od Križa u Libanonu, koje su se posvećivale djelima ljubavi u korist najsiromašnijih i najpotrebnijih slojeva ljudi, osobito u mnogobrojnim bolnicama koje je osnovao naš novi blaženik, Jakov iz Ghazira.
Libanon, želeći najsnažnije i u cijelosti izraziti zahvalnost za njegovo životno djelo, za dobro njegove zemlje i svih kojima je služio, sažimlje Blaženikovu veliku dušu njegovim riječima ovako: „Ja previše ljubim svoju Zemlju; moja je to Zemlja! Njezinim stazama prolazim duž obale i sve do najviših brda. Predobro poznam jednostavnu vjeru svojih sunarodnjaka i opasnosti kojima su izloženi. Ne mogu, a da se ne založim svim sredstvima učiniti plodnim ovaj apostola.t“ To su prepoznali Libanonci. Zato mu je za njegov veliki doprinos Vlada dodijelila dvije zlatne medalje, tri srebrene i odlikovanje „Časnika Reda Cedar“.

U svemu čovjek Božji

Crkva nije mogla ne zapaziti uzornost Božjega čovjeka, njegov apostolski žar i rad, svetost života i kreposti, nego je na „glas naroda“ pokrenula postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Jedan muslimanski novinar je zapisao: „Ako ovaj čovjek nije svet, u čemu je onda svetost? Nije važno kojoj vjeri pripada ako je netko svetac. Nije važno da li nosi na svojoj glavi kapicu ili turban kada čini dobro i sije bratstvo u srcima“. Postupak za proglašenje blaženim oca Jakova nisu tražili samo vjernici katolici, nego i svi najveći uglednici Libanona pa čak i muslimani i drugi. Započeo je 1960. u Bejrutu. Završen je i apostolski proces o herojskom stupnju kreposti. Otac Jakov iz Ghazira proglašen je u Bejrutu blaženim 22. lipnja 2008. Njegovi se posmrtni ostaci sada nalaze u staroj crkvici koju je sagradio Blaženik, u „Notre Dame de la Mer“ u Oall-ed-Dibu.

Nikola Stanislav Novak

Nema komentara:

Objavi komentar

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com