Već nekoliko godina vjernici novogradiške župe Kraljice svete krunice hodočaste u Padovu. Jedan od ciljeva padovanskih hodočašća svakako je svetište Sv. Leopolda Bogdana Mandića. Ove godine vjernici su bili još radosniji, a boravak u svetištu našeg skromnog sveca, malog rastom, velikog duhom, bio je još svečaniji, zbog 25. obljetnice njegovog proglašenja svetim.Sa svojim župnikom, vlč Jozom Jurićem, Novogradiščani su se pridružili grupi hodočasnika iz Zagreba, a ulogu vodiča izvrsno je ostvario fra Ivan Bradarić, glavni urednik „Veritasa“, Glasnika Sv. Antuna Padovanskog.
Moram priznati da sam išla s vjernicima spomenute novogradiške župe u Padovu, najviše zbog svetišta Sv. Leopolda, zaštitnika moje obitelji, čije ime nosi i moj stariji sin. Željela sam doživjeti ozračje male sobice, gdje je nebo preko Sv. Leopolda izlijevalo obilje milosti opraštanja i obraćenja. Kleknuvši na izlizano drveno klecalo, kao da sam čula Leopoldove riječi: “Vjeru! Imajte vjeru! Bog je liječnik i lijek“. Koliko je pokornika iz visokog društva, ali i priprostog svijeta, kroz četrdeset godina klečalo na o
vom klecalu, koliko se suza po njemu razlilo, koliko ruku sklopilo na zahvalu svecu i milosrdnom Ocu? Kad bi ta mala sobica-ispovjedaonica mogla pričati, čuli bismo najdirljivija svjedočenja, čak i najokorjelijih grješnika, čije je grijehe svetac jednostavno „čitao“.Relikvija Leopoldove ruke čuva uspomenu na gotovo četiri desetljeća blagoslova i odrješenja, sitnom i mršavom, ali vjerom snažnom desnicom. Ova ispovjedaonica odoljela je zubu vremena pa čak, kao što je Leopold prorekao - i bombardiranju samostana. Ostao je tada čitav i lijepi kip Bezgrješne, pred koji je naš svetac godinama donosio cvijeće. Zadržala sam se kod svečevog groba i opet vratila, kleknula na klecalo u sobici, koja toliko privlači jednostavnošću. Ovdje se baš osjećam kao kod kuće, kao kod dragog domaćina, tog skromnog zaštitnika ispovjednika i pokornika, uzora poniznosti i strpljivosti.
vom klecalu, koliko se suza po njemu razlilo, koliko ruku sklopilo na zahvalu svecu i milosrdnom Ocu? Kad bi ta mala sobica-ispovjedaonica mogla pričati, čuli bismo najdirljivija svjedočenja, čak i najokorjelijih grješnika, čije je grijehe svetac jednostavno „čitao“.Relikvija Leopoldove ruke čuva uspomenu na gotovo četiri desetljeća blagoslova i odrješenja, sitnom i mršavom, ali vjerom snažnom desnicom. Ova ispovjedaonica odoljela je zubu vremena pa čak, kao što je Leopold prorekao - i bombardiranju samostana. Ostao je tada čitav i lijepi kip Bezgrješne, pred koji je naš svetac godinama donosio cvijeće. Zadržala sam se kod svečevog groba i opet vratila, kleknula na klecalo u sobici, koja toliko privlači jednostavnošću. Ovdje se baš osjećam kao kod kuće, kao kod dragog domaćina, tog skromnog zaštitnika ispovjednika i pokornika, uzora poniznosti i strpljivosti. Moralo se poći dalje, prema bazilikama Sv. Justine i Sv. Antuna Padovanskog, a u srcu su mi dugo brujale tako drage riječi pjesme „Tebi slavu pjevamo“: „…Leopolde Sveti naš, štiti nas Hrvate, neka tvoje molitve sve nas redom prate“. Hvala ti, dragi sveče, za ozračje topline i mira, molitve i zahvale, u tvom svetištu u Padovi, u tvojoj drugoj domovini, iako ti je srce zauvijek ostalo kod kuće, preko mora.
Višnja Mikić
Nema komentara:
Objavi komentar