15 studenoga 2008

SVETI PAVAO – APOSTOL NARODA

Obilježavamo dvije tisuće godina od rođenja Apostola naroda, povodom čega je Papa Benedikt XVI., 29. lipnja 2008. godine proglasio i Godinu svetoga Pavla – apostola naroda. Tada je istaknuo da, iako će jubilej 2000 godina rođenja Apostola naroda kao težište imati Rim, osobito baziliku svetoga Pavla izvan zidina i mjesto mučeništva kod Tri fontane – obzorje Godine sv. Pavla ne može ne biti univerzalno, jer je sveti Pavao na najizvrsniji način način bio apostol onih koji su u odnosu na Židove bili 'daleko' i koji su po „Krvi Kristovoj“postali 'blizu'.

Tko je dakle, taj orijaš i tvorac kršćanskog Zapada čiju godinu upravo obilježavamo? Židov sam iz Tarza u Ciliciji odgovorio je sam sveti Pavao rimskom zapovjedniku kada su ga uhitili.
Pavao se rodio u Tarzu Cilicijskom (današnja Turska) u vrijeme dok je Isus bio dijete od nekoliko godina. Rodio se u slobodnom trgovačkom gradu velike kulture, gradu koji je bio pod helenističkim utjecajem, iako većinski s grčkim stanovništvom, i Židovi su u njemu bili brojni, okupljeni u zajednicu oko svoje sinagoge. Nisu živjeli u getu, već su bili uključeni u sve pore društva te bili žestoki propagatori svoje religije. Prema sv. Jeronimu, roditelji su mu bili podrijetlom iz Giskale u Galileji, iz Benjaminova potomstva koje je bilo slavno jer je iz njega potekao kralj naroda Božjeg - Saul. Tako su i svoga sina nazvali te mu dali i drugo ime prema grčkom izgovoru – Pavao. Pripadavši skupini uglednih Židova u Tarzu, dobili su rimsko građansko pravo. Pavao je, dakle, također bio rimski građanin čime se i često poslužio kada se htio osloboditi od Zakona vlastitog naroda. Obitelj mu je pripadala farizejskoj sljedbi. U svojim pismima jasno ističe svoje židovsko podrijetlo kao i strogost židovskih običaja (Dj 26, 5).

Pavao, odrastao u gradu gdje su vladali grčki duh i jezik, rimski zakon i židovska strogost, i sam je imao otvoren duh, grčki način mišljenja i života te je stoga veoma dobro poznavao pučki i književni jezik, što je posebno važno imati u vidu ako što bolje želimo razumjeti njegove poslanice. Iz činjenice da nije odrastao u getu, mogao je razumijeti pogane i uvidjeti da u poganstvu i nije sve trulo.
Kao dječak školovao se u židovskoj školi, u sjeni sinagoge. Kako mu je otac bio farizej, uveo ga je u starohebrejski jezik, dok je u školi učio iz grčkog prijevoda Biblije pod nazivom „Septuaginta“ koji se u vrijeme Pavlova života već dva stoljeća čitao i tumačio u svim židovskim sinagogama sredozemnog svijeta. Bijaše to zato jer Židovi u Tarzu nisu govorili hebrejski koji je tada bio samo liturgijski jezik, kao kod nas latinski do II. vatikanskog sabora. Do pete godine Pavao je naučio glavni sadržaj Zakona petog i šestog poglavlja knjige Ponovljenog zakona te značenje najvažnijih dana svete godine. U šestoj godini Pavao je pohađao tzv. vinograd, odnosno ono što danas nazivamo dječji vrtić, koji se uvijek nalazio pokraj sinagoge. Sva naobrazba poslije šeste godine života bila je posvećena Bibliji u kojoj je Pavao saznao za iznimni položaj svojega naroda. Učitelji su mu govorili i o budućnosti židovskog naroda te o dolasku kralja Mesije koji će svojim čudotvornim mačem obilaziti svijet u pobjedničkom pohodu. S deset godina uvođen je u tzv. usmeni zakon gdje je svaki dan upoznavao gomilu novih grijeha. Svaki dan morao je učiti velik broj zakona i propisa te slušati na svakom koraku Nemoj!, To ne smiješ!, To ne valja, To je zlo!. Uz sve to, Pavao je, kao i svaki Židov, bio čovjek molitve što nam otkrivaju i njegovi molitveni obrasci. Molitva je Pavlu davala životni ritam i stavljala ga u prisutnost Božju. Drugim riječima, Pavao je odgajan i odgojen kao autentični farizej, onaj koji je u petoj godini počeo čitati Toru (Zakon), u desetoj Mišnu (usmenu predaju), u petnaestoj započeo proučavati Talmud (nauk). S petnaest godina Pavao se kao gojenac preselio u Jeruzalem gdje je pohađao slavno Hramsko sveučilište. Tu se susreo s upraviteljem škole Gamalielom (Dj 5, 33 - 34) gdje je do nogu njegovih točno poučen u otačkom Zakonu. (Dj 22, 3) Tu je Pavao prodro u svijet Biblije te je s lakoćom mogao interpretirati i tumačiti pojedine svetopisamske tekstove. Do svoje 25 godine Pavao je završio studij te se obogaćen velikim znanjem i talentima, vratio natrag u rodni Tarz te morao naučiti neki zanat nakon čega izabire šatoraštvo.

Savao vjerojatno nije bio u Palestini u vrijeme kada je Isus javno djelovao. Odlazi povremeno u Jeruzalem, vjerojatno po nalogu Velikog vijeća, i nikada se tamo nije dugo zadržavao te tako nije imao prigodu doći u osobnu vezu s Isusom. U Jeruzalem ponovno dolazi nakon drame na Golgoti. Pavao se u početku nije zanimao za galilejske nerede i nije ga toliko zanimao neki galilejski tesar jer je bio uvjeren kako će doživjeti istu sudbinu kao i ostali zanesenjaci, ali kada je čuo o potresnim događajima na Veliki petak, o tome kako je mrtvi Isus još opasniji od živoga i da broj njegovih sljedbenika neprestano raste te da mu se bivši školski kolega opredijelio za Krista, započinje borbu protiv nove sekte. Mladi doktor brzo ispituje cijelu stvar te kao gorljivi farizej. Isusa smatra velikim bogohulnikom i bezakonikom. Odlučio je kako će se bez oklijevanja dati u posao da bi rastjerao taj prevratnički pokret primitivnih Galilejaca. Pretpostavlja se da se Pavao u Jeruzalem vratio oko 33. godine te prvo posjetio svoga učitelja Gamaliela. U to vrijeme po Jeruzalemu Kristovu radosnu vijest navješćuje i Stjepan, dobar poznavatelj Biblije. Znao je pokazati iz Proroka da je Mesija morao trpjeti i umrijeti, i da je propeti Isus bio Sluga Božji, što je za Pavla tada bila neprihvatljiva misao. Zakon i hram samo su prolazna postaja u ekonomiji Božjega spasenja - riječi su zbog kojih su Stjepana kamenovali, a Pavao je – iako je bio suviše mlad da bi u tom činu sudjelovao – odobravao sam čin svojom prisutnošću i još držao odjeću krvnika. Ubrzo nakon toga ustaje u otvorenu borbu i postaje strah i trepet za kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Počinje pustošiti Crkvu idući iz kuće u kuću i na silu odvlačeći muškarce i žene predavajući ih u tamnice (Gal 1, 13).

No, uskoro se dogodilo čudo. Pavao svoj život dijeli u dva dijela: vrijeme bez Krista i vrijeme u Kristu, koje će uskoro započeti. Nakon što je Jeruzalem bio očišćen od helenističkih kršćana, Pavao se uputio u Damask, mjesto gdje je bila jedna od najbrojnijih židovskih kolonija te mjesto gdje se sklonila većina kršćana. Isus, koji je za Savla bio krivi Mesija jer je tako sramotno umro na križu, a njegovi učenici varalice, najednom mu se usred bijela dana obratio riječima: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 26, 14). Da toga događaja nije bilo, sam od sebe nikada ne bi postao kršćanin (Dj 9, 1 – 23). Isus iz Nazareta očituje se Savlu te mu se ukazuje u svjetlu božanske prisutnosti. Tada Pavlu postaje sve jasno. Put Božji koji je od djetinjstva naučio slijediti nije vodio onome čemu je on strastveno težio, već je išao izvan farizejskog ideala. Taj Božji put jest put Isusa Krista. Upoznao je i smisao Kristova poslanja. Isus je Spasitelj, Sluga Božji te skandal križa više ne postoji. Kristova smrt na križu je žrtva koja daje zadovoljštinu za grijehe. Poslije će Pavao reći: Bože, sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6, 14).

Ovaj židovski pismoznanac i učitelj vjere od tada postaje gorljivim svjedokom Krista uskrsloga i njegovim apostolom čije je misli slijedio do kraja. Postaje prorokom Uskrsloga. Sam Isus ga je u Damasku pozvao na to poslanje (Dj 26, 16). Nije oklijevao, već se kao sluga Božji daje na poslanje. Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima (Dj 22, 21). Pavao, Sluga Isusa Krista, pozvan za apostola i određen da navijesti Veselu vijest Božju (Rim 1, 1). Tri godine nakon obraćenja. dolazi u kolijevku kršćanstva, Jeruzalem i uz Petra ostaje 15 dana.

U Antiohiji mu Duh Sveti zapovijeda da zajedno s Barnabom pođe na svoje prvo apostolsko putovanje na koje kreće oko 46. godine u Malu Aziju te prvi puta Radosna vijest stiže i do neobrezanih. . Godine 48. vraća se u Jeruzalem te na prvom kršćanskom koncilu dobiva dozvolu od Petra i Jakova da Kristov nauk učini univerzalnom religijom.

Na drugo misijsko putovanje odlazi 49. g., najprije u svoj zavičaj, ali zatim dobiva nadahnuće Duha da preko Azije krene u Europu. Stiže u Makedoniju u Neapolis, zatim u Filipe, Solun, Korint i Atenu. Osniva zajednice i počinje im pisati. Ovdje nastaje prva Pavlova poslanica Solunjanima. Vraća se 52. godine morem preko Efeza u Jeruzalem kako bi obnovio zajedništvo s matičnom Crkvom.

Već sljedeće godine kreće na treće misijsko putovanje. Polazi iz Antiohije i ne zadržava se sve do Efeza, tu piše poslanicu Galaćanima. Dalje putuje prema Korintu gdje se dulje vrijeme zadržava i piše poslanicu Rimljanima kako bi ih pripremio za svoj dolazak. Vraća se u Jeruzalem 58. godine gdje biva optužen da je u Hram uveo suradnika iz Efeza. Od smrti ga spašava vojni tribun te pod vojnom pratnjom odlazi u Cezareju u zatvor u kojem ostaje nekoliko godina.
Pod prijetnom smrti u Cezareji, Pavao se poziva na svoj status civisa romanusa, te u okovima 60. godine kreće na put u Rim. Preživljuje brodolom nasukavši se na Malti. 61. godine stiže u Rim i tamo sljedećih godina i dalje navješćuje Riječ Božju.

Pavao je prije svega misionar i Kristov prorok, a pisat će tek iz nužde i to veoma rijetko. Ali ipak kanon Biblije zahvaljuje ovom svetom mučeniku na 14 poslanica kroz koje nam Pavao govori svake nedjelje.

Za poslanice Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, Filemonu i 1. Solunjanima tekstualna kritika je uvjerena da ih je osobno napisao sveti Pavao. Za preostalih 7 drži se da su ih napisali Pavlovi suradnici. Tu spadaju poslanice Kološanima, Efežanima, 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu i Hebrejima.
Ovaj veliki apostol svoj životni put završava u Rimu mučeničkom smrću 67. godine i to najvjerojatnije glavosijekom.
Tvorac Zapadnog kršćanstva i nakon dvije tisuće godina, jednako je istinit i aktualan. On, koji je shvatio veliko otajstvo življenja po Duhu uzor je u nasljedovanju samoga Isusa Krista te je stoga vrijedno da ga slušamo i ovaj veliki jubilej pokušamo obilježiti na što dostojniji način.

fra Goran Rukavina

Nema komentara:

Objavi komentar

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com