10 siječnja 2009

NADJENUŠE MU IME: "ISUS"

Osmi dan Božića, u narodu poznatiji kao Nova godina, čitamo u Lukinu evanđelju: «Kad se navrši osam dana, da se Dječak obreže, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća» (2,21). Samo dva dana nakon tog događaja, tj. neko što se u bogoslužju spominje davanje imena Isusu, Franjevački red slavi blagdan Imena Isusova. Istina, taj je blagdan pomalo zasjenjen bučnim slavljenjem i dočekom Nove godine, ali to nipošto ne umanjuje njegovo značenje. Znameniti franjevački svetac Bernardin Sijenski (1380.-1444.) rekao je o imenu Isusovu: «Veliki je temelj vjere Ime Isusovo jer stvara sinove Božje». Naše čitatelje želimo u ovom božićnom broju našega lista upoznati sa značenjem blagdana Imena Isusova, jer on nije značajan samo za franjevce i franjevke u samostanima i svijetu, nego i za sve kršćane diljem svijeta.

Što znači ime?

Svakom bi kršćanskom vjerniku trebalo biti poznato podrijetlo i korijen njegova imena, jer u više kršćanskih imena krije se i njihovo važno značenje. Tako je npr. Lucija Svjetlana, Stjepan je Krunoslav, Nikola znači «pobjeda naroda»… Kad nekoga nazivamo imenom onda ga i osobno susrećemo i znak je da ga poznajemo. Vrijedi znati da smo na krštenju dobili svoje ime na svečan način, jer ono je bilo izgovoreno prije imena Presvetog Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga! Po krštenju smo postali članovi Crkve i učenici Isusa Krista, te u zboru vjernika smijemo Boga Ocem zvati. Nijedan otac ne zove svoje dijete po službi ili tituli, ma kakve one bile, nego samo po imenu. Tako i Bog svakoga od nas naziva njegovim imenom, a to znači da nas poznaje i voli, te da nas želi susretati kao svoju djecu.
Bog koji nas zove imenom nema svog imena. Kad je Mojsije htio da mu Bog objavi svoje ime, kako bi svome narodu mogao reći tko ga šalje da ga izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva, objavio mu je svoje ime tajanstvenom riječi JAHVE, što ima više značenja: Ja sam koji jesam; Ja sam onaj koji jest; Ja sam koji ću biti; Ja ću biti koji ću biti. Svi ti prijevodi mogu značiti: Imajte povjerenja u mene; Ja sam s vama i bit ću trajno s vama; Ja sam sada tu i u budućnosti ćete vidjeti koliko sam uz vas i tko sam za vas.
Novi zavjet, osobito Ivanovo evanđelje, sadrži cijelu teologiju imena. Tu Isus čini djela u ime Oca, u njegovo se ime moli Oca, u Isusovu je imenu život itd. Od značenja je i djelovanje u ime Isusovo, jer ono uprisutnjuje njegovu osobu: «Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima» (Mt 18,20). U ime Isusovo nastavlja se i njegovo poslanje: «On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: "Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: "Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla." Reče mu Ivan: "Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama." A Isus reče: "Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je." (Mk 9,36-40).
U samom se imenu Isus skriva velika poruka. Hebrejsko ime Jošua ili Jehošua je u stanovitom smislu ime koje donosi Boga, a znači: Bog(Jahve) je spasitelj ili Bog spašava. Stoga Matej u svom evanđelju tumači Josipu: «Nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih» (1,21). A kako je od imena Jošua došlo do Isusa? Naš naziv Isus potječe od grčkog Iesous (ou-u), što je na latinskom Jesus a u staroslavenskom Isus. U grčkom su «Ie» čitali kao dugi «i», pa su se dva početna slova stegnula u naš «I», tj. Isus.

Štovanje Imena Isusova
Kršćani su od početka Crkve zazivali Ime Isusovo, a kao polazište štovanja najvjerojatnije su uzeli Pavlov hvalospjev, što ga na blagdan molimo kod Večernje: «Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca» (Fil 2,6-11).
Pobožnost prema Imenu Isusovu javlja se u 12. i 13. stoljeću, osobito po svetom Bernardu iz Clairvaux-a koji Isusa otkriva kao čovjeka među ljudima. Ovim pokretom štovanja ustvari se nastavilo sa iskustvima iz prvih stoljeća. Tako je bilo kog egipatskih pustinjaka (npr. kod sv. Antuna pustinjaka) i kasnije kod monaha na brdu Atosu i u Rusiji, a svoj je temelj imalo u Isusovoj molitvi: Sveti se IME tvoje!
Budući da su glavni širitelji štovanja Imena Isusova u sljedećim stoljećima bili franjevci, nije čudno da se ono na osobit način slavi u Franjevačkom redu. Sveti Bernard Sijenski i njegovi učenici revno su širili to štovanje. Franjevac Bernardin Bustijski (umro 1500.), sastavio je časoslov za blagdan Imena Isusova. Papa Klement VII. dopustio je god. 1530. najprije Franjevačkom redu da liturgijski iskazuje štovanje Isusovu Imenu, a na poticaj Leonarda Portomauricijskog (+ 1751.), blagdan se 1721. proširio na cijelu Crkvu.

Sv. Franjo je štovao Ime Isusovo


Franjo Asiški, veliki zaljubljenik u Isusa Krista, bio je osjetljiv za sve što je bilo u vezi s Gospodinom, u čemu posebno mjesto zauzima Isusovo Ime. O tome svjedoči i njegov životopisac Toma Čelanski: «A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom» (1 Čel 86), a braću je opominjao: «Kad njegovo ime čujete, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem licem do zemlje» (Neh 8,6). Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega (Lk 1,32), koji je blagoslovljen u vjekove» (Rim 1,25).
Franjo nije Isusa kao bogočovjeka samo štovao i promatrao, nego mu se obraćao u molitvi. Njegovi himni Kristu izmjenjuju se sa jednostavnim molitvama Isusu. Pomisao da je vječni Sin Božji postao čovjekom poput nas, Franju je naprosto fascinirala. To se vidi iz njegova shvaćanja Jaslica i Križa… Samo se tako može shvatiti zašto je Franjo bio gotovo zaljubljen u Ime Isusovo. Toma Čelanski u tom vidu kaže i ovo: «Stalno je bio povezan s Isusom, Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa u svim ostalim dijelovima tijela uvijek je nosio» (1 Čel 115). Sveti Bonaventura piše da je Franjo htio da se ime Gospodinovo časti s osobitim poštovanjem. Zato je preporučio braći da se listiće, na kojima je ispisano Njegovo ime, stavi na pristojno mjesto kako se ne bi možda dogodilo da ih netko zgazi. Zatim nastavlja: «A kad bi izgovarao ili čuo ime Isusovo, iznutra bi ga obuzelo neko zanosno raspoloženje, a izvana bi se činilo kao da se poigrava, ili kao da je okusio nešto slatko, ili kao da mu uho ispunja milozvučna glazba» (X,VI).
Franjo želi štovati Ime Isusovo; nađe li ga zapisanog na papiru, s poštovanjem bi to sačuvao kao Sakrament. U daljnjem širenju pobožnosti Isusu, kroz nekoliko bi stoljeća to Ime postalo u franjevačkom pokretu glavna riječ za razmatranje i simbol meditacije.

Značenje monograma IHS

U liturgijskim slavljima Ime Isusovo počelo se štovati u 14. st. Veliki štovatelj i širitelj pobožnosti Imena Isusova bio je već spomenut sveti Bernard Sijenski (umro 1444.). On i njegovi učenici širili su to štovanje po cijeloj Italiji i Europi, a naslijedili su ga od svog ustanovitelja Franje Asiškog. Štovanju Imena Isusova Bernard je prvi dao posebno značenje, izloživši ga javno s monogramom IHS. Od njegova vremena taj se znak nalazi često uklesan u kamenu, na kućnim vratima itd. Mnogi taj monogram tumače kao kraticu latinskog: «Jesus hominum Salvator – Isus Spasitelj ljudi». No to su tri početna slova grčkoga 'US' (IEZUS), jer se veliko dugo «e-» piše kao naše «H». Neki to tumače i kao skraćenicu grčkoga: OUS XSS SOTEP (Jesus Xristos Soter) – ISUS KRIST SPASITELJ.
U Bernardinovo je vrijeme štovanje Imena Isusova izazvalo val pobožnosti, jer u njoj se očitovala uzvišena kršćanska nakana. Osobu Isusa Krista, simboliziranu gore spomenutim monogramom IHS, Bernardin želi staviti kao važan znak i životnu zastavu nasuprot bujajućoj renesansi starog poganstva i neprekidnim svađama među različitim skupinama, čije su se zastave mogle vidjeti na svakom mjestu. Monogram IHS, koji zrači poput krune, potječe iz religijsko-kulturne situacije njegova doba, iz njegova vlastitog teološko-franjevačkog domišljaja i iz živog pučkog shvaćanja djelotvorne snage koja proizlazi iz ovog izričito svetog znaka. Univerzalno Gospodnje kraljevstvo i njegova manifestacija u grafičkom prikazivanju za njega uvijek idu zajedno. To također ima prizvuk prastarog pučkog shvaćanja da, kad netko ima ime, ima i cijelu osobu. Tako mrtvo slovo postaje živim sadržajem.
Bernardinov monogram Imena Isusova, koji se i danas čuva u mjestu Fiesole, pokazuje na jednoj pločici (mandali) prva tri slova grčkog Imena, i to - prema novoj Bernardinovoj kompoziciji -, s pozlaćenim gotičkim minijaturnim slovima na modroj podlozi, obavijenoj kružnicom iz koje izlazi 12 zlatnih i 144 legiranih zraka, što zajedno oblikuju dvanaesto-kraku zvijezdu. Srednje slovo završava gore u križu. Kvadratna mandala obavijena je latinskim tekstom iz Prve poslanice Filipljanima: «Na ime Isusovo neka se prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika» (2,10).
Bernardinov subrat i suvremenik Ivan Kapistran – zaštitnik Iloka (umro 1456.), dao je da se taj monogram stavi na ratne zastave, s kojima se u bitci kod Beograda izvojevala pobjeda.
Leonardo Portomauricijski (+1751.) nastavlja štovanje Imena Isusova u franjevačkom duhu, tj. štovanjem bogočovjeka Isusa Krista. Upravo se kod njega, koji rado prihvaća poticaje drugih, susreću strujanja raznodobnih pobožnosti, koje također pristižu iz geografski različitih područja. Leonardo slijedi primjer svog subrata Bernardina isto kao i poticaje sa iberskog Zapada: Vinka Ferrarijskog i Ignacija Lojolskog, za kojega znak IHS postade sveprisutnim motivom, svakako s promjenom grčkih u minijaturna latinska slova, pri čemu je na poprečnu crtu slova H stavljen križić. Ovaj redoslijed svakako nije posvema nov, jer već ga u svom biskupskom grbu imao sveti Bonaventura, premda za njegovo vrijeme još nije bilo tako upečatljivo štovanje Imena Isusova. Ovom se monogramu više puta dodaje i motiv sa čavlima za razapinjanje.
Ignacije Lojolski uzima Bernardinov monogram kao grb svoje Družbe Isusove s geslom: «In nomine Jesu – U ime Isusovo!» Taj se poklik udomaćio u svagdašnjoj kršćanskoj pobožnosti te se svi poslovi poduzimaju riječima: U ime Isusovo!
Znak Imena Isusova je svugdje – uz njegovu funkciju zaštitnog znaka -, postao simbolom meditacije: na kućnim vratima, u crkvama, za vrijeme pučkih misija, kad se mandala sa monogramom IHS na stjegovima pokazivala pod vedrim nebom, te ljubila i štovala. Što je moglo biti bliskije puku, negoli prigodom izlaganja takve mandale u doba baroka prirediti vanjsko slavlje. Tako se npr. pucalo iz mužara, zvonila su zvona, zasvirale su fanfare, udaralo se u bubnjeve i sviralo se u glazbene instrumente… Sve je to bilo jarko osvijetljeno i sav je puk klicao: Živio Isus!
Leonardo je molitveni zaziv, koji je već bio živ u pučkoj pobožnosti, preuzeo za časove štovanja Imena Isusova: «Moj Isuse milosrđe» i «Hvaljen budi Isus Krist». U korovima su se sve molitve stalno ponavljale; u južnim zemljama temperamentnim usklikom, a u Njemačkoj nešto suzdržanije, ali ništa manje srdačno.

Važnost slike i simbola

U takvim litanijskim zazivima, u pogledu na ovakvu meditaciju nad slikama, ujedinilo se osjetno-vidljivo sa duhovno-nadosjetnim, a sadržaji su se doživljavali u pretresanju starih događaja: gledanjem, slušanjem i pripovijedanjem, a prigodice i pljeskanjem ili podizanjem ruku. Bernardin je vjerojatno djelovao na temelju nekog prvotnog poticaja, kad je stvorio mandalu za meditaciju ili ju je dalje razvijao iz već postojećih uzoraka. Radi se o slici osnovne kulture jedne «mandale», čiji je pojam švicarski dubinski psiholog C. G. Jung preuzeo iz indijskog kulturnog kruga. Takve bi se mandale, tj. prijevojne pločice, mogle nazvati i «slike sredine». One u jednoj slici sažimlju put i cilj, a put i cilj našega života je Isus. Preko kružnica i zraka koncentriraju se, skupljaju i vode prema sredini te pokazuju cilj. Kao kod najpoznatije mandale za meditaciju Srednjeg vijeka, one od brata Klausa von Flüe, kvadrat i kružnica igraju u tome važnu ulogu.
Kad bismo danas željeli razmatrati nad slikom, onda se možemo pitati, treba li pločica Imena Isusova neki produžetak ili neku izmjenu. Osjećaj za snagu simbola je, nakon stanovitog doba otrežnjenja, u posljednje doba ponovno porastao. U povezanosti sa slikom Krista znak Imena Isusova mogao bi, protumačen i jednostavno komentiran, ponovno voditi razmišljanju doživljenog povijesnog, sadašnjeg i budućeg Krista ovdje i sada.

Molitve Imenu Isusovu

Za razmatranje nam mogu u privatnoj pobožnosti poslužiti i Litanije Imena Isusova iz franjevačkog molitvenika «Serafsko cvijeće», koje završavaju ovim molitvama:
«Gospodine Isuse Kriste koji si kazao: Ištite i primit ćete; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se; daj nam, molimo te, božansku svoju ljubav da te svim srcem, ustima i djelom ljubimo i nikad te hvaliti ne prestanemo.
Daj nam, Gospodine, da se tvoga svetoga Imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ one ravnati, koje u svojoj ljubavi utvrđuješ. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Bože, koji si preslavno ime Isusa Krista, Sina Svojega, Gospodina našega, svojim vjernima učinio preslatkim i preljubaznim, a zlim duhovima strašnim, daj, molimo te, da svi koji to Ime Isusovo na zemlji pobožno štuju svetu i slatku utjehu ovdje osjete, a ondje u nebu zadobiju vječnu radost i beskrajno blaženstvo. Po istom Kristu Gospodinu našem. Amen».

Franjo Saleški i Ime Isusovo

Biskup u Ženevi i učitelj duhovnog života sveti Franjo Saleški (1567.-1622.), kojega Crkva slavi 24. siječnja, započinjao je i završavao svoja pisma i mnoge propovijedi sa: «Vivat + Jesus!» (Živio Isus!). Isusovo se Ime za njega nije smjelo bilo kako izgovarati. Nije dosta znati da se ime Isus sastoji od dva sloga; niti je dostatno da se ime izgovara samo jezikom i ustima. «To čine i papige ali time nisu spašene! smatra Franjo Saleški. Zauzvrat ustima pristoji se utisnuti ga u srce. «Nije sve u tome da se nazivamo biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, štoviše vrijedi se zamisliti, je li naš život što ga provodimo u skladu s imenom koje nosimo!»
U sebi i na sebi nosimo jedno veliko ime. To je ime «Bog s nama». Ime je program i postaje nam imenom kojim nas se zove.: Isus. U njemu nas susreće spasenje Božje. Ime je riječ otkupljenja i spasenja. «Živio Isus» znači i «Živjela Istina!», da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno (Fil 2,9), jer nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4,12). Prema Franji Saleškom spasenjska snaga imena je otkupiteljska riječ po kojoj ćemo ući u nebo. Vrata nebeska su ime koje nam je dano pod nebom. «Tako je započeo naš Gospodin, kad je postao Otkupitelj i Spasitelj, pošto primi ovo ime, da namiri naše dugove nikojom drugom cijenom negoli svojom dragocjenom krvlju. Na Gabrielov pozdrav bio je nazvan Isusom, što znači Spasiteljem».
Franjo Saleški naziva blaženim one, koji izgovaraju Ime pobožno i sa osjećajem duboke zahvalnosti što nas je Spasitelj otkupio svojom krvlju i trpljenjem. Ime Isus valja često u životu ponavljati i to promišljeno i brižljivo. Ime je postalo kao ime nad svakim imenom, kao miris najboljih mirodija, kao ulje razlito (Pj 1,3) koje je vječni Otac dao svome Sinu. Ime je poput balzama prikladno da liječi sve rane duše.
Čudo Božića se imenom «Isus» duboko upisuje u ljudska srca. U Isusu kuca Božje srce za nas, a Isusovo srce otkucava u našem srcu. Ako mi Boga nazivamo Imenom i ako on nas naziva imenom, počevši od našeg krštenja, onda to prema biblijskom shvaćanju znači da se uzajamno poznajemo. On nam se otada obraća svim svojim bićem i svojim Duhom želi prožimati naš život, a na nama je da mu se obraćamo u skromnosti i da ime Boga svoga ne izustimo uzalud, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo (Izl 20,7). To bi uz krivo svjedočanstvo i bogopsovku moglo uključivati i magijsku uporabu Božjeg imena, a to je Ime sveto.

Nema komentara:

Objavi komentar

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com