Sunčano jesensko jutro. Senj je već pomalo okupan svjetlom sunca što se sporo probija na trgove i uske ulice. Bura koja se u Senju osjeća kao kod kuće, također ne popušta. Nije olujna, ali je uporna. Bila je srijeda, 24. rujna 2008. Točno prema dogovoru u deset sati, hrvatska sportašica koja je na Olimpijskim igrama ove godine u Pekingu u tekvandou, u kategoriji do 67 kolograma osvojila brončanu medalju, Sandra Šarić, stigla je zajedno s majkom u župnu kuću, gdje joj majka i radi kao domaćica. Župnik preč. Mile ČanČar zbog posla je bio izvan kuće, a tu se zatekao župni vikar vlč. Mario Vazgeč.Uz šalicu kave razgovor je odmah spontano započeo.
Budi dobra i čitateljima časopisa Ljudima prijatelj predstavi sebe i svoju obitelj:
Ja sam Sandra Šarić, rođena sam ovdje u. Senju 1984. godine, tu sam završila osnovnu školu i krenula u srednju. Ovdje sam završila i tri razreda gimnazije, Tekvando sam počela trenirati kad mi je bilo devet godina ovdje u Senju u Tekvando klubu Senj s trenerom Tomislavom Dujmovićem Belim, a nakon trećeg razreda gimnazije, otišla sam u Zagreb i prešla u zagrebački klub Metalac.Tu sam počela trenirati s trenerom Ivicom Klaićem. Moji roditelji su Nada i Zlatko, imam pet godina starijeg brata Silvija. On je pomorac i plovi.Kako je tvoja obitelj uključena u župnu zajednicu ?
I mog brata i mene roditelji su odgajali u vjeri. Od malih nogu idemo u crkvu. Sjećam se da sam još kao dijete sudjelovala u euharistijskim slavljima, pjevala sam u dječjem crkvenom zboru. a za blagdan Svetog Nikole glumila bih krampusa, pa su me uvijek zadirkivali da sam mali vražićak. Sada sam već sedam godina u Zagrebu, ali kad dođem vikendom u Senj, idem na Svetu misu. Sada, na žalost, ne mogu toliko zbog sportskih obveza i fakulteta. Studiram upravno pravo u Gospiću. Mama već niz godina pomaže ovdje, a kao damaćica službeno radi dvije godine jer sada ovdje više nema časnih sestara kao nekada.
Koji događaji iz života vjere su ti posebno ostali u sjećanju?
Rado se sjećam kako sam pjevala u dječjem zboru, i sudjelovala u dramskoj skupini. Osim toga tu su Krizma i Prva pričest. To su mi posebno dragi trenutci. Naravno o tome imam sačuvane uspomene i fotografije.
Mnogi vjernici su putem medija primijetili da ti štuješ stotoga Leopolda. O čemu je riječ?
Još sam bila dijete. Mama je ovdje pomagala i ja sam jednog dana došla s njom. Pomogla sam joj malo u crkvi i župnom uredu. U jednom trenutku zapeo mi je za oko onaj mali molitvenik sa slikom i relikvijom svetoga Leopolda. To mi se svidjelo, pročitala sam ga. Iako tada kao dijete možda još nisam mogla razumjeti, jednostavno osjetila sam nešto i zamolila sam tadašnjeg župnog vikara mogu li to dobiti. Rekao mi je da to slobodno uzmem i eto od tada ja se zapravo ne odvajam od tog malog molitvenika. Gdje god idem, nosim ga sa sobom.
Tvoji sportski uspjesi pa i olimpijska medalja u Pekingu i sv, Leopold?
Na svakom natjecanju moj mali molitvenik sv. Leoplda je uza me, pomolim se sv. Leopoldu, poljubim ga, kao da bez njega ne mogu. Postoji tu neka povezanost. Ima jedna zanimljiva zgoda. Možda tu nešto ima, možda nema. Na jedno natjecanje, ne znam kako, uglavnom zaboravila sam ponijeti mali molitvenik. Bilo je to prvenstvo Hrvatske prošle godine. Inače, ja sam obično bez poteškoća bila prvakinja Hrvatske, ali te godine bila sam druga, izgubila sam u finalu, a nisam kod sebe imala molitvenik. Ne znam, ali ja jednostavno osjećam neku povezanost, osjećam se sigurnije. Tako isto na Olimpijadi, jednostavno prije svake borbe ja sam to imala u rukama, to mi je bilo u džepu trenirke dok sam bila u borilištu, osjećala sam da me čuva i da mi daje snage, a na tu nakanu sam se i molila.Što bi ti poručila mladim čitateljima Ljudima prijatelja?
Zapravo bih rekla svima koji se bave nečim, bio to sport, učenje, neko drugo obrazovanje, glazbena škola, čime god se bave, neka u tome ustraju, neka budu uporni i da sve što rade, rade s vjerom u Boga. Isto tako što se tiče molitve, neka budu ustrajni u svojoj molitvi i sigurna sam da Božja pomoć neće izostati. Što se tiče svetog Leopolda, možda je netko posebno privržen njemu, netko opet možda nekom drugom svecu, bilo kako bilo, neka svatko sve radi s vjerom i sve će biti kako treba, sigurna sam. Nikad ne treba gledati crno, što god da se dogodi. Kad netko ima neki problem, neka vjeruje da je na kraju svakog tunela svjetlo. Sveti Leopold je tu jedan veliki primjer. On je svoje nedostatke pretvorio u prednosti. Svaki problem koji postoji, nije neriješiv, ali treba biti ustrajan, odraditi najbolje što se može i mnogo toga može izaći na dobro.
Senjska bura bila je sve slabija, more manje uzburkano, a toplina sunca mamila je na trgove sve više ljudi koji su živahno razgovarali o svakodnevnom životu u svojim obiteljima, gradu i državi. Svojim duhovitim dosjetkama ponekad bi izazvali smijeh te nove dosjetke i vedrinu duše kao što je i nebo nad Senjom poslije bure vedro i modro. A more sve mirnije u svoj svojoj ljepoti kao da je šaptalo riječi svetog Leopoda: Imajte vjere, sve dobro će biti!
Zlatko Šafarić
Nema komentara:
Objavi komentar