STOLJEĆE PRISUTNOSTI KAPUCINA U SPLITU

NAVRŠAVA SE 100 GODINA OD DOLASKA PRVE BRAĆE FRANJEVACA KAPUCINA U SPLITSKO SVETIŠTE GOSPE OD POJIŠANA

Svečano otvorenje proslave 100. obljetnice kapucina u Splitu priređuje se u nedjelju 16. studenoga 2008..

U svetištu Gospe od Pojišana uz kapucinski samostan na istoimenom gradskom predjelu svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje u 10.00 sati uz pratnju velikoga mješovitog župnog zbora predvodi provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak, u koncelebraciji s kapucinima iz samostana koji upravljaju i župom, gvardijanom fra Dragom Vrhovcem, župnikom fra Miljenkom Vrabecom, župnim vikarom fra Mirkom Vargom Ljubićem te splitskim svećenicima i redovnicima.

Jubilejska godina započinje 16. studenoga 2008. To je, naime, nadnevak na koji su prvi kapucini u Splitu 1908. uselili u malu kuću – prvi samostan uz staro Gospino svetište na splitskom Pojišanu. Prvi spomen te crkve potječe iz 1260. godine. Početkom 17. st. (1607. godine) crkva je uzdignuta na čast i slavu Blažene Djevice Marije. Između 1761. i 1772. godine nevelika je crkva proširena i dograđena u velebno svetište, uz koje su 1909. kapucini počeli graditi samostan. Brigom braće kapucina hrvatske kapucinske provincije na čelu s tadašnjim provincijalom fra Bernardinom Škrivanićem iz Omiša u listopadu godine 1911. sagrađen je sadašnji samostan, koji je 1938. proširen i dograđen. Godine 1944. tadašnji splitski biskup Klement Kvirin Bonefačić ustanovio je i povjerio kapucinima na upravljanje i novu župu Blažene Djevice Marije na Pojišanu, koju su splitski pomorci uzeli za svoju nebesku zaštitnicu.

Kroz ovu jubilarnu godinu obilježit će se slijedeće važne obljetnice:

16. studenog 2008. - 100 godina od dolaska prve braće kapucina u Split.;

27. sijećnja 2009. - 100 godina od rođenja fra Pavla Ivakića - prvog župnika Župe Gospe od Pojišana, (koji je nakon drugog svjetskog rata od strane ondašnjeg režima mučki ubijen na splitskom groblju Lovrinac),

06. ožujka 2009. - 100 godina od povjeravanja Svetišta Gospe od Pojišana na upravu braći kapucinima, te 40 godina dolaska sestara sv. Križa koje djeluju pri kapucinskom samostanu u Svetištu;

U mjesecu ožujku slijedeće 2009. održat će se i simpozij o povijesti svetišta Gospe od Pojišana i dolasku kapucina. Središnja proslava biti će na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 2009. godine, koju će predvoditi mons. Marin Barišić - splitsko-makarski nadbiskup, a proslavi će prethoditi velika devetnica koju će predvoditi upravitelji marijanskih svetišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Sama jubilarna godina završit će se 15. studenog 2009. godine kada ćemo se spomenuti početka izgradnje Kapucinskog samostana u Splitu 15. XI. 1909.

U toku ove jubilarne godine planira se otvaranje i predstavljanje nove web stranice Svetišta i Župe Gospe od Pojišana, koja se za sada još razvija, te se na webu nalazi u obliku bloga kojeg možete pogledati na adresi http://gospapojisan.blogspot.com/

SVETI PAVAO – APOSTOL NARODA

Obilježavamo dvije tisuće godina od rođenja Apostola naroda, povodom čega je Papa Benedikt XVI., 29. lipnja 2008. godine proglasio i Godinu svetoga Pavla – apostola naroda. Tada je istaknuo da, iako će jubilej 2000 godina rođenja Apostola naroda kao težište imati Rim, osobito baziliku svetoga Pavla izvan zidina i mjesto mučeništva kod Tri fontane – obzorje Godine sv. Pavla ne može ne biti univerzalno, jer je sveti Pavao na najizvrsniji način način bio apostol onih koji su u odnosu na Židove bili 'daleko' i koji su po „Krvi Kristovoj“postali 'blizu'.

Tko je dakle, taj orijaš i tvorac kršćanskog Zapada čiju godinu upravo obilježavamo? Židov sam iz Tarza u Ciliciji odgovorio je sam sveti Pavao rimskom zapovjedniku kada su ga uhitili.
Pavao se rodio u Tarzu Cilicijskom (današnja Turska) u vrijeme dok je Isus bio dijete od nekoliko godina. Rodio se u slobodnom trgovačkom gradu velike kulture, gradu koji je bio pod helenističkim utjecajem, iako većinski s grčkim stanovništvom, i Židovi su u njemu bili brojni, okupljeni u zajednicu oko svoje sinagoge. Nisu živjeli u getu, već su bili uključeni u sve pore društva te bili žestoki propagatori svoje religije. Prema sv. Jeronimu, roditelji su mu bili podrijetlom iz Giskale u Galileji, iz Benjaminova potomstva koje je bilo slavno jer je iz njega potekao kralj naroda Božjeg - Saul. Tako su i svoga sina nazvali te mu dali i drugo ime prema grčkom izgovoru – Pavao. Pripadavši skupini uglednih Židova u Tarzu, dobili su rimsko građansko pravo. Pavao je, dakle, također bio rimski građanin čime se i često poslužio kada se htio osloboditi od Zakona vlastitog naroda. Obitelj mu je pripadala farizejskoj sljedbi. U svojim pismima jasno ističe svoje židovsko podrijetlo kao i strogost židovskih običaja (Dj 26, 5).

Pavao, odrastao u gradu gdje su vladali grčki duh i jezik, rimski zakon i židovska strogost, i sam je imao otvoren duh, grčki način mišljenja i života te je stoga veoma dobro poznavao pučki i književni jezik, što je posebno važno imati u vidu ako što bolje želimo razumjeti njegove poslanice. Iz činjenice da nije odrastao u getu, mogao je razumijeti pogane i uvidjeti da u poganstvu i nije sve trulo.

Kao dječak školovao se u židovskoj školi, u sjeni sinagoge. Kako mu je otac bio farizej, uveo ga je u starohebrejski jezik, dok je u školi učio iz grčkog prijevoda Biblije pod nazivom „Septuaginta“ koji se u vrijeme Pavlova života već dva stoljeća čitao i tumačio u svim židovskim sinagogama sredozemnog svijeta. Bijaše to zato jer Židovi u Tarzu nisu govorili hebrejski koji je tada bio samo liturgijski jezik, kao kod nas latinski do II. vatikanskog sabora. Do pete godine Pavao je naučio glavni sadržaj Zakona petog i šestog poglavlja knjige Ponovljenog zakona te značenje najvažnijih dana svete godine. U šestoj godini Pavao je pohađao tzv. vinograd, odnosno ono što danas nazivamo dječji vrtić, koji se uvijek nalazio pokraj sinagoge. Sva naobrazba poslije šeste godine života bila je posvećena Bibliji u kojoj je Pavao saznao za iznimni položaj svojega naroda. Učitelji su mu govorili i o budućnosti židovskog naroda te o dolasku kralja Mesije koji će svojim čudotvornim mačem obilaziti svijet u pobjedničkom pohodu. S deset godina uvođen je u tzv. usmeni zakon gdje je svaki dan upoznavao gomilu novih grijeha. Svaki dan morao je učiti velik broj zakona i propisa te slušati na svakom koraku Nemoj!, To ne smiješ!, To ne valja, To je zlo!. Uz sve to, Pavao je, kao i svaki Židov, bio čovjek molitve što nam otkrivaju i njegovi molitveni obrasci. Molitva je Pavlu davala životni ritam i stavljala ga u prisutnost Božju. Drugim riječima, Pavao je odgajan i odgojen kao autentični farizej, onaj koji je u petoj godini počeo čitati Toru (Zakon), u desetoj Mišnu (usmenu predaju), u petnaestoj započeo proučavati Talmud (nauk). S petnaest godina Pavao se kao gojenac preselio u Jeruzalem gdje je pohađao slavno Hramsko sveučilište. Tu se susreo s upraviteljem škole Gamalielom (Dj 5, 33 - 34) gdje je do nogu njegovih točno poučen u otačkom Zakonu. (Dj 22, 3) Tu je Pavao prodro u svijet Biblije te je s lakoćom mogao interpretirati i tumačiti pojedine svetopisamske tekstove. Do svoje 25 godine Pavao je završio studij te se obogaćen velikim znanjem i talentima, vratio natrag u rodni Tarz te morao naučiti neki zanat nakon čega izabire šatoraštvo.

Savao vjerojatno nije bio u Palestini u vrijeme kada je Isus javno djelovao. Odlazi povremeno u Jeruzalem, vjerojatno po nalogu Velikog vijeća, i nikada se tamo nije dugo zadržavao te tako nije imao prigodu doći u osobnu vezu s Isusom. U Jeruzalem ponovno dolazi nakon drame na Golgoti. Pavao se u početku nije zanimao za galilejske nerede i nije ga toliko zanimao neki galilejski tesar jer je bio uvjeren kako će doživjeti istu sudbinu kao i ostali zanesenjaci, ali kada je čuo o potresnim događajima na Veliki petak, o tome kako je mrtvi Isus još opasniji od živoga i da broj njegovih sljedbenika neprestano raste te da mu se bivši školski kolega opredijelio za Krista, započinje borbu protiv nove sekte. Mladi doktor brzo ispituje cijelu stvar te kao gorljivi farizej. Isusa smatra velikim bogohulnikom i bezakonikom. Odlučio je kako će se bez oklijevanja dati u posao da bi rastjerao taj prevratnički pokret primitivnih Galilejaca. Pretpostavlja se da se Pavao u Jeruzalem vratio oko 33. godine te prvo posjetio svoga učitelja Gamaliela. U to vrijeme po Jeruzalemu Kristovu radosnu vijest navješćuje i Stjepan, dobar poznavatelj Biblije. Znao je pokazati iz Proroka da je Mesija morao trpjeti i umrijeti, i da je propeti Isus bio Sluga Božji, što je za Pavla tada bila neprihvatljiva misao. Zakon i hram samo su prolazna postaja u ekonomiji Božjega spasenja - riječi su zbog kojih su Stjepana kamenovali, a Pavao je – iako je bio suviše mlad da bi u tom činu sudjelovao – odobravao sam čin svojom prisutnošću i još držao odjeću krvnika. Ubrzo nakon toga ustaje u otvorenu borbu i postaje strah i trepet za kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Počinje pustošiti Crkvu idući iz kuće u kuću i na silu odvlačeći muškarce i žene predavajući ih u tamnice (Gal 1, 13).

No, uskoro se dogodilo čudo. Pavao svoj život dijeli u dva dijela: vrijeme bez Krista i vrijeme u Kristu, koje će uskoro započeti. Nakon što je Jeruzalem bio očišćen od helenističkih kršćana, Pavao se uputio u Damask, mjesto gdje je bila jedna od najbrojnijih židovskih kolonija te mjesto gdje se sklonila većina kršćana. Isus, koji je za Savla bio krivi Mesija jer je tako sramotno umro na križu, a njegovi učenici varalice, najednom mu se usred bijela dana obratio riječima: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 26, 14). Da toga događaja nije bilo, sam od sebe nikada ne bi postao kršćanin (Dj 9, 1 – 23). Isus iz Nazareta očituje se Savlu te mu se ukazuje u svjetlu božanske prisutnosti. Tada Pavlu postaje sve jasno. Put Božji koji je od djetinjstva naučio slijediti nije vodio onome čemu je on strastveno težio, već je išao izvan farizejskog ideala. Taj Božji put jest put Isusa Krista. Upoznao je i smisao Kristova poslanja. Isus je Spasitelj, Sluga Božji te skandal križa više ne postoji. Kristova smrt na križu je žrtva koja daje zadovoljštinu za grijehe. Poslije će Pavao reći: Bože, sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6, 14).

Ovaj židovski pismoznanac i učitelj vjere od tada postaje gorljivim svjedokom Krista uskrsloga i njegovim apostolom čije je misli slijedio do kraja. Postaje prorokom Uskrsloga. Sam Isus ga je u Damasku pozvao na to poslanje (Dj 26, 16). Nije oklijevao, već se kao sluga Božji daje na poslanje. Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima (Dj 22, 21). Pavao, Sluga Isusa Krista, pozvan za apostola i određen da navijesti Veselu vijest Božju (Rim 1, 1). Tri godine nakon obraćenja. dolazi u kolijevku kršćanstva, Jeruzalem i uz Petra ostaje 15 dana.

U Antiohiji mu Duh Sveti zapovijeda da zajedno s Barnabom pođe na svoje prvo apostolsko putovanje na koje kreće oko 46. godine u Malu Aziju te prvi puta Radosna vijest stiže i do neobrezanih. . Godine 48. vraća se u Jeruzalem te na prvom kršćanskom koncilu dobiva dozvolu od Petra i Jakova da Kristov nauk učini univerzalnom religijom.

Na drugo misijsko putovanje odlazi 49. g., najprije u svoj zavičaj, ali zatim dobiva nadahnuće Duha da preko Azije krene u Europu. Stiže u Makedoniju u Neapolis, zatim u Filipe, Solun, Korint i Atenu. Osniva zajednice i počinje im pisati. Ovdje nastaje prva Pavlova poslanica Solunjanima. Vraća se 52. godine morem preko Efeza u Jeruzalem kako bi obnovio zajedništvo s matičnom Crkvom.

Već sljedeće godine kreće na treće misijsko putovanje. Polazi iz Antiohije i ne zadržava se sve do Efeza, tu piše poslanicu Galaćanima. Dalje putuje prema Korintu gdje se dulje vrijeme zadržava i piše poslanicu Rimljanima kako bi ih pripremio za svoj dolazak. Vraća se u Jeruzalem 58. godine gdje biva optužen da je u Hram uveo suradnika iz Efeza. Od smrti ga spašava vojni tribun te pod vojnom pratnjom odlazi u Cezareju u zatvor u kojem ostaje nekoliko godina.
Pod prijetnom smrti u Cezareji, Pavao se poziva na svoj status civisa romanusa, te u okovima 60. godine kreće na put u Rim. Preživljuje brodolom nasukavši se na Malti. 61. godine stiže u Rim i tamo sljedećih godina i dalje navješćuje Riječ Božju.

Pavao je prije svega misionar i Kristov prorok, a pisat će tek iz nužde i to veoma rijetko. Ali ipak kanon Biblije zahvaljuje ovom svetom mučeniku na 14 poslanica kroz koje nam Pavao govori svake nedjelje.

Za poslanice Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, Filemonu i 1. Solunjanima tekstualna kritika je uvjerena da ih je osobno napisao sveti Pavao. Za preostalih 7 drži se da su ih napisali Pavlovi suradnici. Tu spadaju poslanice Kološanima, Efežanima, 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu i Hebrejima.
Ovaj veliki apostol svoj životni put završava u Rimu mučeničkom smrću 67. godine i to najvjerojatnije glavosijekom.
Tvorac Zapadnog kršćanstva i nakon dvije tisuće godina, jednako je istinit i aktualan. On, koji je shvatio veliko otajstvo življenja po Duhu uzor je u nasljedovanju samoga Isusa Krista te je stoga vrijedno da ga slušamo i ovaj veliki jubilej pokušamo obilježiti na što dostojniji način.

fra Goran Rukavina

Svecu u pohode

Već nekoliko godina vjernici novogradiške župe Kraljice svete krunice hodočaste u Padovu. Jedan od ciljeva padovanskih hodočašća svakako je svetište Sv. Leopolda Bogdana Mandića. Ove godine vjernici su bili još radosniji, a boravak u svetištu našeg skromnog sveca, malog rastom, velikog duhom, bio je još svečaniji, zbog 25. obljetnice njegovog proglašenja svetim.
Sa svojim župnikom, vlč Jozom Jurićem, Novogradiščani su se pridružili grupi hodočasnika iz Zagreba, a ulogu vodiča izvrsno je ostvario fra Ivan Bradarić, glavni urednik „Veritasa“, Glasnika Sv. Antuna Padovanskog.

Moram priznati da sam išla s vjernicima spomenute novogradiške župe u Padovu, najviše zbog svetišta Sv. Leopolda, zaštitnika moje obitelji, čije ime nosi i moj stariji sin. Željela sam doživjeti ozračje male sobice, gdje je nebo preko Sv. Leopolda izlijevalo obilje milosti opraštanja i obraćenja. Kleknuvši na izlizano drveno klecalo, kao da sam čula Leopoldove riječi: “Vjeru! Imajte vjeru! Bog je liječnik i lijek“. Koliko je pokornika iz visokog društva, ali i priprostog svijeta, kroz četrdeset godina klečalo na ovom klecalu, koliko se suza po njemu razlilo, koliko ruku sklopilo na zahvalu svecu i milosrdnom Ocu? Kad bi ta mala sobica-ispovjedaonica mogla pričati, čuli bismo najdirljivija svjedočenja, čak i najokorjelijih grješnika, čije je grijehe svetac jednostavno „čitao“.Relikvija Leopoldove ruke čuva uspomenu na gotovo četiri desetljeća blagoslova i odrješenja, sitnom i mršavom, ali vjerom snažnom desnicom. Ova ispovjedaonica odoljela je zubu vremena pa čak, kao što je Leopold prorekao - i bombardiranju samostana. Ostao je tada čitav i lijepi kip Bezgrješne, pred koji je naš svetac godinama donosio cvijeće. Zadržala sam se kod svečevog groba i opet vratila, kleknula na klecalo u sobici, koja toliko privlači jednostavnošću. Ovdje se baš osjećam kao kod kuće, kao kod dragog domaćina, tog skromnog zaštitnika ispovjednika i pokornika, uzora poniznosti i strpljivosti.

Moralo se poći dalje, prema bazilikama Sv. Justine i Sv. Antuna Padovanskog, a u srcu su mi dugo brujale tako drage riječi pjesme „Tebi slavu pjevamo“: „…Leopolde Sveti naš, štiti nas Hrvate, neka tvoje molitve sve nas redom prate“. Hvala ti, dragi sveče, za ozračje topline i mira, molitve i zahvale, u tvom svetištu u Padovi, u tvojoj drugoj domovini, iako ti je srce zauvijek ostalo kod kuće, preko mora.

Višnja Mikić

25. GODINA OD PROGLAŠENJA LEOPOLDA MANDIĆA SVETIM

OSOBITO DIVAN DAR BOŽJI NAŠEM VREMENU

Navršilo se 16. listopada 2008. punih 25 godina od svečanog proglašenja Leopolda Bogdana Mandića svetim. Spominjemo se ovog srebrnog jubileja želeći obnoviti uspomene duboko urezane u naše pamćenje. One su postale povijest Crkve i još posebno poticaj za naš hrvatski narod. Naime, tim događajem obilježena je naša katolička baština vjere, neizbrisivim pečatom vjernosti Kristu i Crkvi. Unatoč svemu što je hrvatski narod proživljavao u svojoj povijesti, potvrđujući svoju postojanost u privrženosti Bogu, nagrađen je divnim darom neba u liku svetog Leopolda Mandića.

Otkada su Hrvati masovnije upoznali njegov lik, 1946. godine, zaslugom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, a sada blaženog Alojzija Stepinca i hrvatskih kapucina, obuzelo ih je oduševljenje i radosna nada da bi im uskoro mogla zasjati zvijezda neba po svetosti skromnog i tihog kapucina. Imajući u vidu crkveni postupak za uzdizanje nekoga na čast oltara, nije se dugo čekalo. Časni Sluga Božji Leopold Bogdan Mandić bio je proglašen blaženim 2. svibnja 1976. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu po papi Pavlu VI. Još su živi mnogobrojni ne samo svjedoci nego i sudionici tog događaja. Kada je nakon izrečenih riječi pape Pavla VI. kojima je Leopolda proglasio blaženim, otkrivena velika slika novog Blaženika Crkve, prolomio se pljesak i čujan, glasan, uzdah sreće sudionika tog svečanog čina. Možete li zamisliti kolika je tek bila radost i ponos za nas Hrvate u tom času? A bilo nas je mnogo na Trgu svetoga Petra u Rimu! Još nam odzvanja u ušima zanosna riječ pape Pavla VI: „Svaka čast i vama, sinovi Hrvatske, što ste dali našem vremenu tako uzvišen i tako čovječan lik svoje katoličke povijesne baštine!“ A odjek ovog događaja bio je veći nego što smo možda očekivali ili zaslužili.
Samo sedam godina kasnije, našli smo se ponovno na istom trgu uz još mnogo veće mnoštvo okupljenih sudionika iz cijeloga svijeta za konačno i najviše ustoličenje blaženog Leopolda Bogdana Mandića proglašenjem svetim. Doista, već proglašenjem blaženim, govorim o nama Hrvatima, vjera u Boga je oživjela, što se očitovalo u duhovnom preporodu iako to nije mjerljivo ljudskim mjerilima, ali se pokazalo privrženošću prema svetom Leopoldu u našem narodu. U njemu su našli uzor kojemu su mogli pokloniti svoje srce i povjerenje, zagovornika i posrednika kod Boga. A u materijalnom obliku se očitovao odjek u gradnji crkava, kapelica, oltara po kojima se ovjekovječuje spomen na svetog Leopolda. Postao nam je bliži i draži svojim duhom, zagovorom i svetošću.
Nije se dugo čekalo i Crkva je osjetila taj živi odjek štovanja blaženog Leopolda.
U kratkom vremenskom razmaku određuje promaknuće i uzdignuće Leopolda na čast svetosti, što je i učinjeno, 16. listopada 1983. godine. Sada, nakon 25 godina, želim vas, dragi čitatelji, pobliže podsjetiti i dozvati vam u pamet taj nezaboravni i ovjekovječeni dan. Trg svetog Petra u Rimu ponovno je okupio hodočasnike iz Italije, cijele Europe i čitava svijeta. Uz mnoge narodnosti posebno je bio zapažen velik broj Hrvata iz domovine i svih krajeva svijeta. Dolazeći na trg svetog Petra, na mjesto proglašenja svetim, hodočasnike je dočekivala velika slika Leopolda Bogdana Mandića na pročelju bazilike svetoga Petra, iznad središnje lože „blagoslova“. Za dan proglašenja Leopolda svetim odabrana je nedjelja, 16. listopada 1983. Za to je bilo više razloga. Ponajprije da se istakne sadržaj i značenje cijelog Leopoldova života i njegova poruka za život Crkve u našem i budućem vremenu.

Bilo je to u jubilarnoj godini Otkupljenja. Naime, onih je dana završio rad Sinode u Rimu o Pomirenju, sakramentu Pokore. Papa je htio da završetak Sinode bude obilježen proglašenjem Leopolda svetim, kao uzora ispovjednika. Htio je da tako pastiri duša u obavljanju svoje službe ispovijedanja u Leopoldu nađu njegov zov i svoj uzor, a vjernici da otkriju čudesnost potrebe ovog sakramenta kao sredstvo duhovnog uskrsnuća. Osim toga, Papa je, s ovim trenutkom Leopoldova proglašenja svetim htio povezati i svoje jubileje u službi Crkve: petu obljetnicu svoga Pontifikata i 25. obljetnicu biskupskog posvećenja. Nema sumnje da je i sve to doprinijelo okupljanju tolikog mnoštva ljudi.

Za početak slavlja proglašenja blaženog Leopolda svetim, papa Ivan Pavao II. izašao je na Trg svetoga Petra s preko 400 nadbiskupa i biskupa koji su bili na Sinodi, a sada su se i kao predstavnici Crkava cijeloga kršćanskog svijeta pridružili okupljenom mnoštvu ljudi. U tom trenutku se doživio istinski osjećaj Sveopće Crkve. Teško je govoriti o preciznom broju sudionika na proglašenju Leopolda Bogdana Mandića svetim. Je li to bilo samo beskrajno mnoštvo ljudi dokle je oko dopiralo, ili čitav Rim? Poznat nam je broj prema podijeljenim ulaznicama za hodočasnike iz tadašnje Jugoslavije, 4.500 Hrvata i drugih nacionalnih manjina, kao i broj uglavnom Hrvata iz inozemstva - 4.840. Dakle, ukupan je broj hodočasnika koji su predstavljali našu domovinu, odnosno, hrvatski narod bio 9.340.
U svakom slučaju, prema izvještajima novina i časopisa bilo je iznenađujuće mnogo sudionika. Novine „La difesa del popolo“ spominju više od 150.000. A i sam Papa je bio iznenađen tolikim mnoštvom hodočasnika te je izjavio da do tada još nikada na proglašenju nekoga svetim ili blaženim nije sudjelovalo toliko ljudi.

Valja spomenuti i da je papa Pavao VI. proglašujući Leopolda blaženim, prvi puta primijenio novi papinski obred za proglašenje blaženim te ga sam obavio, iako je to ranije činio neki od kardinala. Također, prvi puta se to činilo izvan bazilike, na Trgu svetoga Petra. Jednako je tako i papa Ivan Pavao II., po novom obredu obavio proglašenje Leopolda svetim. Od tada se papinski obred proglašenja svetim obavlja unutar svečanog euharistijskog slavlja. Nakon izrijeka formule proglašenja oca Leopolda Bogdana Mandića svetim, dugo je odjekivao pljesak u znak zahvalnosti i oduševljenja za dar neba što ga je primila od Boga cijela Crkva i posebno naš hrvatski narod.
U prigodnoj homiliji Papa je povezao godinu Otkupljenja sa sadržajem Sinode čija je bila glavna tema razmišljanje o pomirenju i Pokori u poslanju Crkve. U tom svjetlu je predstavio i lik samoga novoga sveca Leopolda Bogdana Mandića. Istaknuo je koliko je novi Svetac u toj službi bio cijeloga života pomiritelj i sluga sakramenta Ispovijedi, Pokore, ali da on u tome i nadalje ostaje nadahnitelj i uzor, za sada, i za budućnost. Na poseban se način to odrazilo i prepoznalo u Papinim riječima kad je povišenim tonom rekao: „Što preostade svetom Leopoldu? Kome je i čemu služio njegov život? Ostadoše mu braća i sestre što bijahu izgubili Boga, ljubav i nadu. Siromašna ljudska bića koja su trebala Boga i koja su ga zazivala moleći njegovo oproštenje, njegovu utjehu, njegov mir, njegovu vedrinu!“ Papin je govor bio često prekidan snažnim odobravanjem i oduševljenjem.

Na kraju mise, Sveti je Otac uputio zanosne pozdrave i zahvalnost svim sudionicima proglašenja svetim oca Leopolda, ponajprije Hrvatima, Talijanima, a onda hodočasnicima iz Njemačke, Austrije, Poljske, Kanade, Amerike i Australije, uz podjelu Apostolskog blagoslova. Nakon dugotrajne pozornosti, molitve, sabranosti i tišine, odjednom je Trg svetog Petra postao kao košnica. Hodočasnici su se razilazili noseći u srcu nezaboravan doživljaj za cijeli život koji ne izbljeđuje niti sada poslije 25 godina. Posebnu gordost i opravdan ponos osjetio je naš mali hrvatski narod koji je proglašenjem Leopolda svetim, doživio veliku slavu. Ne svjedočili li to i svakodnevna molitva mlade Sandre, rođene u Senju, dobitnice olimpijske medalje na ovogodišnjoj Olimpijadi u Pekingu? Naime, s ponosom je izjavila da se „prije svakog natjecanja obavezno molila svetom Leopoldu“. Hrvatski narod je predao Sveopćoj Crkvi plod svoje katoličke baštine i povjerio ga je ljubavi i vjeri cijelog svijeta. Sveti Leopolde, moli za narod svoj!

Nikola Stanislav Novak