30 srpnja 2008

170. OBLJETNICA ROĐENJA FRA ROBERTA MENINIJA

Split, srpanj 2008. U prigodi 170. obljetnice rođenja fra Roberta Antuna Meninija, u kapucinskoj crkvi Gospe od Pojišana te u okviru priprave za blagdan Gospe od Karmela, 15. srpnja o.g., predstavljena je knjiga o ovom znamenitim sinu grada Splita i rodne mu grude Hrvatske. Knjižicu je priredio fra Juro Šimić provincijalni tajnik Hrvatske kapucinske provincije a izdao Kapucinski samostan u Splitu.

O knjižici, od stotinjak stranica, odnosno o životu i djelovanju Roberta Meninija u Bugarskoj govorili su fra Zlatko Šafarić, gvardijan i upravitelj Svetišta Gospe od Pojišana. Uvodno je fra Zlatko ukratko progovorio o dolasku kapucina u Split i njihovom djelovanju do danas. Predstavljanju knjige sudjelovalo je više od 70 vjernika i nekoliko splitskih svećenika, prijatelja kapucinskog samostana.
Provincijalni ministar, fra Ivica Petanjak, ukratko je predstavio životni put i djelovanje Roberta Meninija u Bugarskoj; knjižica se satoji iz dva poglavlja. U prvom dijelu riječ je opisu životnog puta i djelovanja što ga napisao pokojni fra Hadrijan Borak. Tu je zatim riječ o društveno-političkim prilikama u devetnaestom i u prvih petnaestak godina dvadesetog stoljeća u Bugarskoj; o dolasku Meninia u Bugarsku, o gradnji sjemeništa, o odgoju klera, o vezi sa Hrvatskim redovnicama i njohovu karitativnom djelovanju u Bugarskoj. Drugi dio knižice je zapravo autobiografija samog Meninija koju je on naslovio: "O tajni putovi..." neotkrivši svoje ime.

Fra Jure Šarčević je, između ostaloga, istakao pobožnost nadbiskupa Meninija prema Bl. Dj. Mariji kojoj on, čini se, pripisuje svoje redovničko zvanje. "Sve pripisujem milosrđu moga Boga i zagovoru Djevice Marije..."; često je završavao svoje propovijedi zahvalom Gospi Lurdskoj. Zatim je istakao njegovo djelovanje kao biskupa u Bugarskoj kroz 28 godina biskupovanja; potom ulogu i djelovanje sestara Milosrdnica koje su u Bugarsku došle 1891. i Sestara sv. Križa iz Đakova koje su došle u Bugarsku 1908. Svoje kratko izlaganje Jure je završio prikazom sadašnjeg stanja crkvenih prilika u Bugarskoj, posebno istaknuvši ulogu i djelovanje kapucina, koji trenutno imaju 4 samostana. Knjižica se može naručiti kod izdavača ili pregledati na našem portalu lista.

Jure Šarčević

05 srpnja 2008

KAUZA FRA ANTE TOMIČIĆA

Sluga Božji, fra Ante Tomičić s velikom je vjerom osobito štovao Isusa Krista u presvetom oltarskom sakramentu. Kad je god imao slobodnog vremena ili ga je nastojao naći, bio je na koljenima ispred svetohraništa i toliko udubljen u Isusovu nazočnost i njegovu ljubav da se isključio iz svega što bi ga moglo rastresati te je izgledao potpuno predan Bogu i uključen samo u njegovu ljubav. Bio je odan i vjeran Majci Božjoj Lurdskoj kao svojoj majci, Kraljici i gospodarici u svom radu kao brat kapucin na samostanskoj porti.
Častio je sv. Franju Asiškog, sv. Antuna Padovanskog i sv. Leopolda Bogdana Mandića, a osobito je često bio na koljenima pred kipom Presvetog Srca Isusova otkrivajući ljubav Kristovu za nas ljude iskazanu na drvetu križa. Iz fra Antina srca na njegova usta izvirala je zahvalnost, riječ hvala Bogu i ljudima, pa i prema onima koji su ga provocirali kada je prosio, njegove riječi bile su za sve samo hvala Bogu. Prema ljudima je iskazivao zahvalnost riječima “hvala brate, hvala sestro i Bog plati!” Svima koji su se s njim iskreno i dobronamjerno susretali, ostajao je u lijepom sjećanju, osobito njegova svetačka pojava i njegove blage, smirujuće, ohrabrujuće i proročke riječi. On je doista bio tihi svjedok vjere u gradu Rijeci. Glas o fra Anti u Rijeci među vjernicima još za njegova života bio je - on je svetački lik grada Rijeke, a osobito je to postao nakon blažene smrti.
Nakon glasa naroda, naša provincijalna uprava zamolila je riječkog nadbiskupa Ivana Devčića da započne ili otvori informativni proces i ispitivanje glasa svetosti fra Ante među vjernicima u gradu Rijeci. Uprava me predložila nadbiskupu za imenovanje u prikupljanju usmenih i pismenih svjedočanstava od živućih svjedoka. Ja sam odgovorno započeo svoj posao. Pismeno sam zamolio riječkog nadbiskupa potkrijepljeno sa svjedočanstvima nekih svjedoka da otvori nadbiskupijsku dijecezansku kauzu za proglašenje fra Ante Tomičića blaženim. Nadbiskup je otvorio kauzu 12. srpnja 2005. godine i tada je utemeljio crkveno nadbiskupijsko sudište za ispitivanje vjerodostojnih svjedoka, usmeno pod prisegom.
Pred to sudište izišlo je 45 svjedoka razne dobi, profesija i staleža. Sudište je u Riječkoj nadbiskupiji završilo svoj odgovorni posao 12. lipnja 2007. godine. Sada se svi dokumenti, a ima ih podosta, prevode na talijanski jezik i kada prijevodi budu dovršenii, svi dokumenti službeno će se proslijediti ili odnijeti u Vatikan u Kongregaciju za proglašenje blaženih i svetih.
Molitvom svi pratimo ovaj duhovni posao. Budite zahvalni Bogu, braćo i sestre, što je Josipa, fra Antu, pozvao na svoj put i vodio ga tim putem svetosti. Željeli bismo posvjedočiti cijeloj Crkvi da imamo još jednog velikana u duhu i vjeri. U Ričicama se rodio, u Rijeci je fra Ante Josip najduže živio i djelovao i uzdigao se do svetosti. Mi Hrvati, dakle, imamo ponovno na čemu zahvaljivati Bogu. Imamo još jednog malenog brata, ali velikana duhom, iz svog podneblja.
Molite svi, i mi u Rijeci, i vi ostali, da fra Antu dobri Bog što prije učini blaženim pred licem Crkve na zemlji čašću oltara, a molite se i fra Anti u zagovor da Bog po njemu učini čudo, osobito da ozdravi nekog bolesnika ili bolesnicu koji boluju od teške i možda neizlječive bolesti. Ako se to dogodi, pošaljite mi svu potrebnu dokumentaciju o tome.
Moja adresa je:

fra Stanko Dodig,
Kapucinski samostan,
Kapucinski trg 7., 51 000 Rijeka

Diplomski rad Branke Martinac na slici "Sv. Mihovil" u svetištu Gospe od Pojišana u Splitu

U sklopu svog diplomskog rada Branka Martinac obavila je konzervatorsko-restauratorske zahvate na slici "Sv. Mihovil Arkanđel" iz splitskog kapucinskog samostana «Gospe od Pojišana».
Slika nepoznatog autora rađena je prema glasovitom rimskom djelu ''Pobjeda sv. Mihovila nad Sotonom'', bolonjskog slikara Guida Renija, jednog od najznačajnijih predstavnika talijanskoga ranog baroka. Za razliku od originala na ovoj je slici prikazano samo poprsje arkanđela te predstavlja tek segment Renijeve slike ''Arkanđel Mihovil pobjeđuje Sotonu''.Na slici se zapaža nekoliko prijašnjih intervencija, a neke od njih su uzrokovale značajne estetske izmjene u kojima se nije vrednovala autentičnost djela (originalni bojani sloj je gotovo u cijelosti preslikan, te su dimenzije slike smanjene).
Tijekom konzervatorsko – restauratorskog zahvata izvedeni su slijedeći postupci: zaštita lica slike, uklanjanje platana postavljenih u prijašnjim restauratorskim zahvatima, čišćenje poleđine i ravnanje slike, podljepljivanje slikanog sloja, čišćenje lica slike, krpanje i umetanje nedostajućih dijelova platna, podstavljanje slike novim platnom tzv. sendvič metodom, nanošenje preparacije unutar oštećenja slikanog sloja, podslik, izolacijski lak, retuš i završno lakiranje.

PROSVJED 120 UDRUGA GRAĐANA

Zbog zakona o diskriminaciji bukti sukob na relaciji Vlada - biskupi
Ogorčeni usvajanjem spornog zakona o suzbijanju diskriminacije, koji je ovih dana podigao na noge mnoge građanske udruge, Hrvatskom saboru, g. Luki Bebiću, predsjedniku, u Zagrebu, 4. srpnja 2008. predstavnici udruge HOD - (Hrvatsko odgovorno društvo) sa supotpisnicima 120 građanskih udruga u republici Hrvatskoj, uputili su slijedeći zahtjev:

ZAHTJEV ZA ODGODOM USVAJANJA
ZAKONA O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE
kao i Zakona o ravnopravnosti spolova u predloženom obliku

Poštovani!

Povodom usvajanja Zakona o suzbijanju diskriminacije, što su ga zajedno izradili Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske reagiralo je oko 120 udruga građana (među kojima su razne građanske, braniteljske, vjerničke i obiteljske udruge), tražeći odgodu glasovanja na prošloj sjednici Hrvatskog sabora (zaključenoj 30. svibnja 2008.). Zbog sličnih razloga udruge traže odgodu usvajanja i Zakona o ravnopravnosti spolova u predloženom obliku na tekućoj sjednici Hrvatskog sabora.

Razlozi za odgodu usvajanja Zakona:

– prijedlog Zakona nije prošao široku javnu raspravu, a zbog njegove važnosti opća i stručna javnost trebale su dobiti prigodu za otvorenu raspravu

Na jedini “okrugli stol”, održan 28. ožujka 2008., pozvani su predstavnici samo nekih očito “ravnopravnijih” udruga, dok su mnoge druge udruge, sukladno ovom Zakonu, “diskriminirane”. U izradu nacrta i na javnu raspravu nisu pozvane ni vjerske zajednice iako ih se Zakon izravno tiče. Ni mnogi saborski zastupnici HDZ-a na dan predviđenog glasovanja nisu bili upoznati s odredbama Zakona, što je vidljivo i iz reakcije predsjednika njihova kluba zastupnika u Jutarnjem listu, 30. svibnja 2008. Nije zabilježen nijedan do tada relevantniji medijski odjek na prijedlog Zakona, a nakon toga nastala je lavina reakcija, što potvrđuje i raniji izostanak, kao i potrebu za javnom raspravom.

– Zakon je trebao ići u redovnu proceduru, kao što stoji na njegovu prijedlogu od 28. ožujka 2008., jer je, kako je najavljeno, trebao stupiti na snagu tek 1. siječnja 2009.

Nije postojao, odnosno nije obrazložen razlog zbog kojeg je došlo do odluke njegova usvajanja po žurnom postupku.

– Zakon sadrži niz dvojbenih odredbi, zbog čega je, uz podijeljene zastupnike HDZ-a, i HSS, kao član vladajuće koalicije, tražio odgodu njegova usvajanja i otvaranje javne rasprave

Nismo upoznati da je u međuvremenu došlo do bitnih pomaka te po tom pitanju očekujemo da se zastupnici izjasne pred vlastitim biračkim tijelom.

– prema obrazloženju predlagatelja u hrvatski su prijedlog Zakona “unesene diskriminatorne osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području”

Nužno je građanima odgovoriti na pitanje tko je to od Hrvatske tražio, što se sve “nadilazi” i koje su realne posljedice takvo široko postavljenog Zakona. Posebno je to važno stoga što Protokol 12, dokument vezan uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nije željela potpisati većina europskih zemalja zbog “nepredvidljivih posljedica” koje bi on mogao imati u praksi, a hrvatski prijedlog Zakona nadilazi i takav, široko postavljeni Protokol, kako po broju osnova, tako i prema subjektima koje obvezuje. Nove osnove koje ne sadrži Konvencija i Protokol 12 su: “članstvo u sinkikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija”, a ispuštena je osnova “rođenje”. Također, dok Protokol 12 i međunarodni dokumenti na koje se poziva obvezuju javna tijela, hrvatski Zakon obvezuje i pravne i fizičke osobe.

– neprihvatljiv je i sam naziv Zakona, jer sugerira na sveprisutnu diskriminaciju u hrvatskom društvu

U pitanju je i samooptužba države za sveprisutnu diskriminaciju u njezinoj “režiji” stoga držimo da je umjesto naziva “Zakon o suzbijanju diskriminacije” primjereniji naziv “Zakon o zaštiti od diskriminacije”.

– u prvom članku pogrešno se poziva na Ustav Republike Hrvatske

Jednakost se proglašava “najvišom vrednotom” Ustava, iako on nabraja jedanaest jednakopostavljenih najviših vrjednota. Usuglašavanje s Ustavom traži promjenu niza članaka i odredbi Zakona, a ne tek promjenu prvog članka, jer iz pogrešnog promatranja jednakosti kao najviše vrjednote proizlazi “duh” i filozofija Zakona.

– u Zakonu nema jasne definicije diskriminacije, a i mnoge druge odredbe preširoko su i nejasno definirane, što izaziva pravnu nesigurnost građana

Diskriminacija je tako “stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe” (...) “kao i osobe povezane s njom rodbinskim i drugim vezama (čl. 1. st. 2.). Nejasno i široko se uzima i neizravna diskriminacija “kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj” (čl. 2. st. 2.). Uopće nije pojašnjeno što se smatra poticanjem na diskriminaciju, a izjednačeno je s diskriminacijom (čl. 4.). Segregacija je izjednačena s diskriminacijom (čl. 5), a nigdje nije definirano na što se pod segregacijom misli, budući da pravne segregacije u Hrvatskoj nema. Područje primjene zapravo obuhvaća sva područja života, uključujući i obiteljske odnose koji nisu izuzeti, a neka područja koja su izuzeta nejasno su postavljena, a traži se da ih se “usko tumači”. Širinom ovlasti povjerenih Pučkom pravobranitelju nadilazi se njegova sadašnja zakonska pozicija, čime se podrazumijeva promjena Zakona o pučkom pravobranitelju, pa do tada Zakon ionako ne može stupiti na snagu. Zakon je nejasan i u pravnom smislu s obzirom na oblike postupka.

– prijedlog Zakona je u nesuglasju s Obiteljskim zakonom po pitanju usvajanja djece od strane istospolnih zajednica, jer je to evidentno “stavljanje u nepovoljniji položaj” u odnosu na prava koja prema Obiteljskom zakonu ima heteroseksualni brak

Očita je stoga intencija predlagatelja da se u budućnosti mijenja “stariji”, a ne novi Zakon, inače bi ga se odmah usuglasilo s Obiteljskim zakonom. Pitamo se je li to u skladu s programskim načelima HDZ-a na temelju kojih je dobio relativnu većinu na izborima ili je riječ o prijevari vlastitih birača, što se vidi čak i iz činjenice da Zakon snažnije brane oporbeni SDP i HNS (koji o tim pitanjima imaju krajnje liberalna stajališta), negoli stranka predlagatelja Zakona.

– Zakon otvara prostor novim neusuglašenim standardima u odgoju i obrazovanju zbog mijenjanja “naizgled neutralnih odredbi, kriterija ili praksi” (usp. čl. 2. st. 2.)

Zakon će, posebno u sinergiji sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u kojem to također nije jasno postavljeno, uvoditi nove “odredbe, kriterije ili praksu” u odgojne i obrazovne procese, pozivajući se na to da one i stvarno, a ne tek “naizgled”, trebaju biti “neutralne”. No, problem je što neutralnog odgoja jednostavno nema, pa je otvoreno pitanje tko će postavljati (ili nametati?) te nove “naizgled neutralne” kriterije? Hoće li se svima nametnuti odgojni obrasci “gender ideologije” koja niječe binarnu biološku podjelu spola i roda te nameće rod kao izbornu kategoriju u nebrojenom nizu varijacija? Hoće li društvo biti prisiljeno na prohomoseksualne i druge “rodne” identitetske poglede kao normu koja će se djeci nametati već od vrtića?

– Zakon predviđa snažnu ulogu organizacija civilnog društva u smislu “socijalnih partnera” Pučkom pravobranitelju u sastavljanju izvješća o diskriminaciji, kao i status umješača u postupku na strani tužitelja

Budući da nigdje nije predviđeno njihovo ograničavanje i odgovornost u slučaju mogućih manipulacija, postoje bojazni da se ta njihova uloga u određenim slučajevima pretvori i u svoju suprotnost, pa da od zaštitnika diskriminiranog postanu diskriminatori zlonamjerno tuženog. Upravo način na koji je rađen Zakon pokazuje koliko je u Hrvatskoj civilno društvo neautentičan odraz sveukupnog građanskog društva te koliko marginalne skupine zbog neprimjereno velikog javnog utjecaja, mogu svojim djelovanjem iskrivljavati sliku hrvatskog društva. Davanjem odlučujuće uloge takvim “skupinama za pritisak” uvodi se opasan prostor za manipulacije i stigmatizaciju svih onih koji nisu po volji tim skupinama. Tako se, paradoksalno, ovakvim Zakonom otvara prostor diskriminacije više negoli se diskriminacija “suzbija”.

Zbog svega toga, a budući da je Hrvatski sabor odustao od glasovanja na svojoj posljednjoj sjednici, kao i stoga što u međuvremenu nije došlo do otvaranja tražene široke javne rasprave, nisu se ispunili uvjeti da se Zakon o suzbijanju diskriminacije usvoji na tekućoj sjednici do 15. srpnja. Tražimo stoga da se na jesen otvori prostor za nužnu javnu raspravu od strane predlagatelja Zakona, a tek nakon toga da Hrvatski sabor aktivira tu nedovršenu točku dnevnoga reda. Budući da je s ovim Zakonom “sestrinski” povezan i Zakon o ravnopravnosti spolova (koji također nije imun na neke ozbiljne navedene primjedbe) tražimo da se o oba Zakona otvori (nastavi) široka javna rasprava do jeseni, te da se tek nakon nje i sukladno s njom, isti uvedu u daljnje postupanje Hrvatskog sabora.

Za Koordinaciju udruga:

Ivica Relković
HRVATSKO ODGOVORNO DRUŠTVO





POPIS UDRUGA, MREŽA UDRUGA I GRAĐANSKIH INICIJATIVA

– Hrvatsko odgovorno društvo – HOD, Zagreb
– Hrvatska nacionalna koordinacija mladih – graVITAcija, Zagreb (s 13 udruga članica iz cijele Hrvatske)
– Udruga za mobiliziranje novih organizacija mladih – ZAMNOM, Zagreb
– Udruga za promociju načela etičnosti – PRONET, Zagreb
– Hrvatski obiteljski krug, Zagreb
– Pružimo ruku, Zagreb
– Forum udruga za obitelj, Zagreb (s 10 udruga članica iz cijele Hrvatske)
– Udruga Reforma; Zagreb
– Glas roditelja za djecu – GROZD, Zagreb
– Zbor braniteljskih udruga iz domovinskog rata Grada Zagreba (29 braniteljskih udruga, Zagreb)
– Zajednica županijskih Zajednica udruga HVIDR-a RH / Zajednica udruga HVIDR-a Grada Zagreba (Zagreb)
– Savez udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Zagreb
– Zajednica udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, Zagreb
– Udruga obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Osijek
– Udruga “Majke hrvatskih sokolova”, Zagreb
– Udruga “Žene u Domovinskom ratu”, Zagreb
– Udruga Zdrug hrvatske obrane “Nikola Šubić Zrinski”, Zagreb
– Nezavisni dragovoljci hrvatski, Zagreb
– Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata RH Grada Zagreba i Zagrebačke županije
– Udruga Hrvatska budućnost (Slavonski Brod)
– Udruga “Djetešce na sunašce” (Zagreb)
– Udruga “Djeca i otoci” (Rakov Potok)
– Zajednica obitelji s četvero i više djece (Zadar)
– Udruga obitelji s četvero i više djece (Trogir)
– Udruga obitelji s četvero i više djece (Split)
– Udruga roditelja s četvero i više djece (Solin)
– Udruga obitelji s četvero i više djece (Dugopolje)
– Pokret za život (Krk)
– Obiteljski centar (Pula)
– Planinarska udruga mladih entuzijasta – PUME (Varaždin)
– Hrvatsko planinarsko društvo “Stanko Kempny” (Zagreb)
– Udruga “Dobar dojam” (Zageb)
– Projekt “Edukacijska udruga 1481”, Zagreb
– Inicijativa hrvatskih pravnika o sankcioniranju komunističkih zločina (Zagreb – 60 pravnika)
– Vijeće mladih grada Zagreba (24 udruge i inicijative mladih, Zagreb)
– Zajednica Molitva i Riječ, Split
– Bračni susreti, Split
– Katolička udruga LOVRET, Split
– Udruga ZDENAC, Split
– Hrvatsko katoličko liječničko društvo – HKLD, Split
– Udruga mladih Isus je Put, Split
– Zajednica Krvi Kristove, Split
– Katolička udruga mladih “Ivan Merz”, Split
– Zajednica protiv pobačaja, Split
– Pokret fokolara, Split
– Društvo katoličkih medicinskih sestara, Split
– HKD Branimir, Split
– Udruga Sv. Jeronim, Split
– Obiteljska zajednica, Split
– Molitvena zajednica sv. Petra, Split
– Humanitarna udruga “Ivan Merz”, Split
– Obnova u Duhu, Split
– Marijina legija, Split
– Obiteljski centar, Zagreb
– Akademsko društvo sv. Jeronim – Rijeka
– FRAMA / Franjevačka mladež - Rijeka
– Hrvatsko društvo katoličkih novinara – Zagreb
– Vijeće mladih Zagreba, Zagreb
– Franjevački svjetovni red – Rijeka
– Zdrug katoličkih skauta riječke nadbiskupije, Rijeka
– Zajednica kršćanskog života, Rijeka
– Klub gimnazijalaca “Ivan Merz” PSHG, Rijeka
– Ekumenski klub, Rijeka
– FRAMA /Franjevačka mladež – nacionalna, Zagreb
– Vidi, prosudi, djeluj, Zagreb
– Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika, Zagreb
– Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara, Zagreb
– Hrvatsko katoličko liječničko društvo, Zagreb
– Studentski katolički centar – Palma, Zagreb
– Studentska udruga “Filipid”, Zagreb
– Križarska organizacija, Zagreb
– Franjevački svjetovni red, Zagreb
– Udruga za cjeloviti spolni odgoj Teen Star, Zagreb
– Športsko društvo “Katolici na djelu”, Zagreb
– Udruženje salezijanaca suradnika, Zagreb
– Trag u beskraju, Zagreb
– Udruga “Žena je žena” – UDRUŽENA, Zagreb
– H-epicentar, Zagreb
– Studentski evanđeoski pokret – STEP, Zagreb
– SD “Ante Starčević”, Zagreb
– Centar za bolji svijet, Zagreb
– Zajednica “Molitva i riječ”, Zagreb
– KUMI, Pazin
– Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb
– Udruga za promicanje obiteljskih vrijednosti – bl. A. Stepinac, Zagreb
– Udruga za promicanje vrijednosti i dara života “Gabrijel”, Zagreb
– Hrvatska bašćina, Zagreb
– Dokumentacijsko informacijsko središte – DIS, Zagreb
– Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb

BESKONAČNOST I VJEČNOST

Promatram nebeska prostranstva, tu dubinu i udaljenost zvijezda od Zemlje. Gledam, ali kraja ne dokučujem. Koliko ih samo ima na svodu? Je li ih netko do sada pokušao izbrojati? I sâm mi se odgovor nameće – ne, nitko ih do dana današnjega nije prebrojio. Kada uzmeš teleskop, otkrivaš ih još više i više. Tada postaju veće, nadohvat ruke, ali broja čovjek ne zna. Pa dokle to one sežu – dokuda – gdje li je kraj tome nebu?
I netko kaže, pa kraja nebu nema. Svuda je beskraj. Zvijezde su udaljene jedne od drugih mnoštvo svjetlosnih godina. Za neke u našoj galaksiji i izračunasmo za koliko bi vremena stigli do njih i to su naše sadašnje spoznaje o udaljenostima.

I sada opet pitanje pred moj razum.
Što je beskraj? Koja je to udaljenost?
U enciklopediji je napisano – beskonačno je preko svake mjere, pretjerano dugo. I stalno želim da mišlju dosegnem kuda je taj beskraj – do kuda? O Bože moj, do kuda je beskraj? Udaljenost je to pred kojom ljudski razum ostaje nemoćan spoznati tu stvarnost. Ne možemo to shvatiti, niti mišlju obuhvatiti svu dubinu te beskrajnosti. I koliko god naprezao duh svoj da doživim u sebi, ostajem nemoćan. A želio bih se u taj beskraj uputiti, po njemu putovati, sve vidjeti i spoznati. Promatrajući osvijetljeni svod, mišlju prelazim od zvijezde do zvijezde i pitam se: Bože moj, zašto se sada ne mogu vinuti u ta prostranstva, zašto sam prikovan za tu Zemlju? A toliko bih te još više želio upoznati i doživjeti.

U sebi nosim težnju za dalekim svjetovima, za nepreglednošću nebeskog svoda, ali stalno neke prepreke. Beskraj ne mogu spoznati. A sada u mojoj glavi vrluda još veće pitanje. Ako i ima negdje kraj svemu tome, a što je iza toga kraja?
U knjizi Postanka stoji: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« (1,6). A taj svod Bog prozva nebo. Nebo je nada mnom, u njega upirem svoj pogled, ali gdje li su vode iznad neba? O Gospodine, koliko sam sićušan pred Tvojom veličinom. Tko sam i zašto Tebi postavljam takva pitanja? A duh moj kao da je beskrajan jer neprestano teži prema toj spoznaji. Od voda pod nebom nastade kopno i more jer tako reče Bog. Ali do kuda sežu vode nad nebom i svodom? Beskraj, beskraj…, to odjekuje u mojoj duši koja teži k njegovoj udaljenosti i dokučivosti, ali saznanja u meni nema. Kao da mi je duh ograničen i ne mogu u potpunosti uroniti u tu stvarnost.
I tako možemo mjeriti taj svijet raznim mjerilima, ali dužine za beskraj nema, sve je nedokučivo i nigdje ne postoji kraj.

A koliko dugo možemo mjeriti taj beskraj? Satima, danima, godinama, stoljećima, milijunima i milijardama bilo kojih vremenskih razmaka, drugim riječima, beskraj ne bismo mogli izmjeriti vječno.

I eto nas pred još jednom novom bitnošću, a to je vječnost. U Novom zavjetu evanđelist Ivan kaže: »Tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni« (6,40). I ne samo Ivan, nego i drugi evanđelisti navješćuju da je čovjek stvoren za vječnost. Poslanje Sina Božjega rođenog na zemlji je radosna vijest o vječnom životu. Smrt kao kazna za naš grijeh je pobijeđena te nećemo samo ovaj kratki zemaljski život proživjeti, nego ćemo u budućem svijetu primiti život vječni. Koliko ćemo dugo onda živjeti po tome? Stalno i neprestano, uvijek i vazda u vječnosti. Koliko je to? To je beskonačno trajanje, tj. vrijeme bez početka i kraja.

A što je vrijeme? Sveti Augustin reče: »Kad me nitko ne pita što je vrijeme, onda znam, a kad to moram objasniti drugome, ne znam.« Vrijeme? Neopipljivo, nevidljivo i gotovo imaginarno, a sve jedno – stvarno. Ipak se za nas ljude sada na zemlji sve događa u vremenu i s vremenom. U Bibliji čitamo: »Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme«(Prop 3,1).

Tko zna što je vrijeme? Nije li to naše postojanje? Naše življenje i umiranje? Nastajanje i nestajanje svega? Vrijeme? Znamo li uistinu što je vrijeme? Je li to možda protjecanje svijeta? Trajanje Svemira kroz milijune i milijarde godina? Rekli bismo, vječnost prije nas i vječnost poslije nas. Ali ja ne mogu pojmiti koliko je to dugo. Dvije su, dakle, bitnosti postojanja: beskrajno i vječno - za koje ne možemo naći riječi da ih opišemo niti da ih svojim umom dokučimo.
I ne samo sada, nego od rane mladosti kada počinjem donositi logične zaključke, kad promišljam o beskrajnosti i vječnosti. Ulazim u dubinu duha i svoje misli naprežem već pedesetak godina, ponirući u činjenice koje postoje tu pored mene i koje su nam objavljene od Sina Božjega, ali odgovor ne nalazim. Sada ne, ali u nekom drugom obliku, da.


Marijan Vuković, prof.

NOVI BLAŽENIK

FRA JAKOV IZ GHAZIRA
1875.-1954.


Radosno nadanje
Papa Benedikt XVI. već je 17. prosinca 2007. najavio da će Crkva iznova dobiti nove blaženike. Prigodom posebnog godišnjeg primanja voditelja, takozvanih postulatora, svih postupaka za proglašenje blaženih i svetih, priopćio je da će osmoricu Slugu Božjih proglasiti blaženima među kojima se nalazi također i jedan kapucin iz Libanona, Kahlil Baddad, u kapucinskom Redu poznat kao fra Jakov iz Ghazira, svećenik. Istog je dana ovlastio Sveti Zbor za proglašenje svetih da se objave Dekreti koji se odnose na priznavanje njihovih herojskih kreposti. Iako tada još nije bio određen dan njihova uzdignuće na čast oltara, Crkva se radovala tom skorašnjem događaju. S punim opravdanjem, i mi franjevci kapucini. Naš brat, Sluga Božji, fra Jakov iz Ghazira, na dan, 22. lipnja 2008. proglašen je blaženim. I od toga se dana svatko od ljudi može obraćati Gospodinu po zagovoru fra Jakova i u njegovu životu nalaziti uzor za nasljedovanje.

Djetinjstvo i mladenačka dob

Da bismo se bolje upoznali s tim novim uzorom, želimo ga upoznati na temelju njegova životnog djela, svetosti i kreposti, nošeni snagom istoga Duha Svetoga otkriti kako i svoj vlastiti život učiniti djelatnim i plodnim po svjedočanstvu u ovom našem vremenu koje ćemo davati u vjernosti Bogu, i po zauzetoj ljubavi prema braći ljudima bez obzira na različitost narodnosti, boju kože, kulturu i vjeru.

Blaženi Jakov iz Ghezira rodio se u mjestu Ghaziru, tridesetak kilometara sjeverno od Bejruta, na području Kesrwan-Mont Liban, 1. veljače 1875. godine - od roditelja Petra Haddad i majke Shams, kao treće od četrnaestero djece. Na krštenju je dobio ime Kahlil. U djetinjstvu je bio dobro vjerski odgojen, u katoličkoj obitelji, što će se odražavati i u svim njegovim razvojnim godinama i cijelom životu. Takav mu je odgoj pružila, prije svega, vrlo pobožna majka koja je uvijek željela u srcu da joj sin jednom postane svećenikom. U dobi od sedam godina roditelji su Kahlila poslali u školu svetog Franje koju su vodili talijanski kapucini. Nakon osnovnog školskog obrazovanja, roditelji ga šalju u kolegij svetog Alojzija u Ghazir, a potom u kolegij Sagesse. Vrlo nadaren, radin, savjestan Kahlil nije nailazio na nikakve poteškoće u svom školovanju.

Nakon što će otići iz kolegija u Sagessi, 1892. otputovat će u Egipat da nađe posao i da se zaposli kako bi štogod zaslužio i stekao za život. Budući da je postao profesor arapskog jezika, 17 je godina obavljao profesorsku službu u Aleksandriji egipatskoj. Bio je profesor u kolegiju svetoga Marka, a osim toga, neprestano je održavao tečajeve arapskog jezika, posebno po bogatim egipatskim obiteljima. Nakon toga se vratio u svoje rodno mjesto s čvrstom odlukom da postane kapucin.

U proteklim godinama je mnogo razmišljao o tome da postane svećenik, kapucin. Njegov se otac protivio toj odluci i redovničkom pozivu. Kahlil je ipak s odlučnošću i odrješito odgovorio ocu i drugima koji su ga htjeli odvratiti od tog poziva: „Postat ću svećenik, pripast ću Bogu i nitko me neće od toga odvratiti“. I druga je poznata njegova izjava: „E, pa dobro, postat ću svećenik i pokazat ću vam kako su dobri svećenici“. Družeći se od djetinjstva, za vrijeme školovanja i u odrasloj dobi s kapucinima, promatrajući njihovo apostolsku djelatnost, konačno se opredijelio za svećenika u kapucinskom Redu. Nadvladavši sva protivljenja, stupio je 26. ožujka 1894. u Kapucinski red pod novim imenom fra Jakov iz Ghazira. Za svećenika je zaređen u Bejrutu, 10. studenoga 1901.

Neumoran apostolski rad i zadivljujuća zauzetost

Nastala su teška vremena za Libanon s „novim idejama“. U ono vrijeme, biblijska društva i izaslanici, agitatori masonerije i laicizma ujedinili su se da unište katoličku vjeru u srcu tog vrijednog naroda. Kapucini su razmišljali i pitali se što im je činiti da preteknu „nove ideje“ prije nego se ukorijene? Odlučili su osnovati mnogobrojne škole na cijelom području Libanona. A tko bi to mogao bolje izvesti, nego domaći sin voljene domovine, otac Jakov iz Ghazira? Dao se bespoštedno na posao. Jedan od najvažnijih ciljeva bio mu je širenje katoličke vjere i obraćenje muslimana u duhu poštivanja svakog čovjeka, njegovih životnih opredjeljenja i stavova, u iskrenom dijalogu s Islamom. Otac Jakov odlučno izjavljuje: „škola je ključ koji otvara vrata našeg kapucinskog apostolata“. Već 1910. otvorene su 163 škole s 7.500 đaka u cijelom Libanonu, po selima i po manje pristupačnim brdskim krajevima. Na kraju Prvog svjetskog rata, 1918. s raspadom središnjih imperija, Turska je napustila Libanon i on zadobiva svoju samostalnost.
Budući da je Libanon ostao razoren i spaljen, u njemu je zavladalo siromaštvo, glad i nemoral. Kapucini su se prenuli i uz vjersku poduku silno su se založili za uklanjanje gladi, bijede i svake vrste nevolje. Otac Jakov je organizirao prehranu puka s osnivanjem petnaestak takozvanih „pučkih juha“ (pučkih kuhinja) u kojima je davao 18.000 obroka dnevno. Za ratnu siročad i napuštenu malu djecu otvorio je 24 sirotišta u kojima je bilo smješteno 24.000 dječaka i djevojčica kojima nije bila pružena samo ishrana, nego i pouka, školovanje i osposobljavanje u raznim vještinama obrta i kućnih radinosti. A otac Jakov je neprestano posjećivao sva središta školovanja, pješačenjem i do 30 kilometara na dan.

Postao je slavan i zbog drugih društvenih ustanova. Dao je sagraditi prihvatilišta za starce, prosjake, siročad, savjetovališta za djecu, bolnice, posebno psihijatrijsku bolnicu s 1000 kreveta na brdu Oall-ed-Dib koja je prozvana „Mali Kotolengo“. Posebnu pozornost zaslužuje veliko djelo oca Jakova osnivanjem časnih sestara franjevki od Križa u Libanonu, koje su se posvećivale djelima ljubavi u korist najsiromašnijih i najpotrebnijih slojeva ljudi, osobito u mnogobrojnim bolnicama koje je osnovao naš novi blaženik, Jakov iz Ghazira.
Libanon, želeći najsnažnije i u cijelosti izraziti zahvalnost za njegovo životno djelo, za dobro njegove zemlje i svih kojima je služio, sažimlje Blaženikovu veliku dušu njegovim riječima ovako: „Ja previše ljubim svoju Zemlju; moja je to Zemlja! Njezinim stazama prolazim duž obale i sve do najviših brda. Predobro poznam jednostavnu vjeru svojih sunarodnjaka i opasnosti kojima su izloženi. Ne mogu, a da se ne založim svim sredstvima učiniti plodnim ovaj apostola.t“ To su prepoznali Libanonci. Zato mu je za njegov veliki doprinos Vlada dodijelila dvije zlatne medalje, tri srebrene i odlikovanje „Časnika Reda Cedar“.

U svemu čovjek Božji

Crkva nije mogla ne zapaziti uzornost Božjega čovjeka, njegov apostolski žar i rad, svetost života i kreposti, nego je na „glas naroda“ pokrenula postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Jedan muslimanski novinar je zapisao: „Ako ovaj čovjek nije svet, u čemu je onda svetost? Nije važno kojoj vjeri pripada ako je netko svetac. Nije važno da li nosi na svojoj glavi kapicu ili turban kada čini dobro i sije bratstvo u srcima“. Postupak za proglašenje blaženim oca Jakova nisu tražili samo vjernici katolici, nego i svi najveći uglednici Libanona pa čak i muslimani i drugi. Započeo je 1960. u Bejrutu. Završen je i apostolski proces o herojskom stupnju kreposti. Otac Jakov iz Ghazira proglašen je u Bejrutu blaženim 22. lipnja 2008. Njegovi se posmrtni ostaci sada nalaze u staroj crkvici koju je sagradio Blaženik, u „Notre Dame de la Mer“ u Oall-ed-Dibu.

Nikola Stanislav Novak

TIJELO SV. PIA IZ PIETRELCINE


24.04.2008. 14:43 IKA V - 102297/4 Svečano izloženo tijelo sv. Pija iz Pietrelcine

Za posjet kripti u bazilici u San Giovanniju Rotondu u kojoj je izloženo tijelo sv. Pija do sada se prijavilo 750.000 ljudi.
San Giovanni Rotondo, (IKA) – Tisuće osoba okupilo se 24. travnja u talijanskom mjestu San Giovanni Rotondu gdje je svečano izloženo tijelo sv. Pija iz Pietrelcine. Svečanu misu u bazilici Sv. Marije od Milosti predvodio je pročelnik Kongregacije za kauze svetih, kardinal Jose Saraiva Martins. Prisutnost tijela ovoga franjevca poziva nas da se, dok promatramo njegove posmrtne ostatke, prisjetimo svega dobra koje je on po tome tijelu učinio među nama, rekao je u homiliji kardinal Martins. Relikvije onih koji snivaju u Gospodinu, a napose svetaca, pozivaju nas da upravimo svoj pogled prema budućnosti, da obnovimo svoju vjeru u uskrsnuće tijela. Sveti je Pio bio otac plodan dušama, ispisao je originalnu stranicu okupivši oko sebe mnoštvo kao članove svoje molitvene skupine, rekao je pročelnik Kongregacije za kauze svetih. Kardinal Martins u homiliji je podsjetio da je lik toga kapucinskog sveca privlačio i još uvijek privlači milijune osoba koje žeđaju za istinom i dobrom te traže utjehu i obraćenje.

Nakon misnoga slavlja, kardinal Martins se s koncelebrantima spustio u kriptu svetišta gdje se pomolio pred posmrtnim ostacima sveca iz Pietrelcine, a odmah zatim kripta je otvorena za javnost. Kripta je svečano otvorena početkom ožujka. Tom je prigodom otvoren i lijes koji se sastoji od tri sanduka, čeličnog, drvenog i cinčanog, u kojem se tijelo oca Pija čuva od njegova ukopa u rujnu 1968. Do sada se za posjet grobu sv. Pija prijavilo 750.000 ljudi koji žele vidjeti izloženo svečevo tijelo.
Događaj je pratilo 100 novinara i nekoliko radio-televizijskih postaja, među kojima i nekolicina iz arapskog svijeta.

Je li potrebno nekome biti potreban?

Razgovarah sa svojom prijateljicom od 14 godina. Starija sam od nje 15 godina, ali se razumijemo. Bog mi je udijelio taj predivan dar da s lakoćom komuniciram s mladima i da mi se oni sami obrate kad ih pritisnu problemi.

Tako je jednom prilikom moja mlada prijateljica podijelila sa mnom svoja razmišljanja i poteškoće. Da, nije uvijek lako slušati i često se dogodi da se preuveličava. No, kako su mladi koji me okružuju u osjetljivom razdoblju života, trudim se strpljivo ih saslušati. Dakle, jednom mi ona prizna kako misli da je meni lako jer me uvijek netko treba. Da to kod nje, nije tako i kako joj to što ima veliku kuću, ne znači ništa jer nju doma nitko ne treba i da tu nema ljubavi. Rastužio me njen zaključak. Ali istodobno mi je bilo drago što njeno srce čezne za tim vrednotama.

Pokušah joj malo „obojiti“ njezin sivi svijet; rekoh da je i ona potrebna ljudima oko sebe, da samo treba biti na raspolaganju i kako se treba čuvati malodušnosti. Još joj spomenuh kako ne treba zaboraviti da postoji Netko tko je voli uvijek i bez obzira na sve (naravno, riječ je o Isusu). Ne, nije sve odmah bilo ok, niti su s neba njenog života nestali tmurni oblaci. Ali bilo joj je lakše i vratio se osmijeh na njeno lice.
Prečesto zaboravljamo kakav je blagoslov kad smo nekome potrebni. Kad nas netko treba, izlazimo iz svog, ponekad sebičnog svijeta i otvaramo se drugima. Nadam se kako ćete se složiti da je poseban osjećaj kad znamo da smo potrebni drugima. Osjećamo se nekako drugačije, bolje jer smo svoje vrijeme poklonili i drugima.

Posvijestimo si da trebamo jedni druge. Tu, 'dolje', mi smo samo u prolazu, a tako nam je teško izaći iz okvira sebičnosti i komotnosti. Pa, riskirajmo jednom i budimo tu za druge. Posebno pak budimo tu za Isusa. Kad smo s Njime, sve se isplati i nijedna pomoć bližnjemu nije bez veze ni neprimjetna. Bitno je da činimo dobro i da ne očekujemo ogromne pohvale i zahvale. Ono dobro što činimo, poklonimo Isusu i bit ćemo sretni i zadovoljni.

Na kraju ovog našeg razmišljanja, želim vam zajedno s našim sv. Leopoldom reći: »Mi smo ljudi koji idu protiv struje. Neka nas ništa ne obeshrabri, već uvijek naprijed, sa sigurnošću da Gospodin računa na sve napore i nagrađuje sve žrtve.«

Anika Sačić, Jakopovec (Turčin)

HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA

U izdanju Martyrium Croatiae d.o.o. iz Zagreba, pod gornjim je naslovom objavljena knjiga, na kojoj je punih sedamnaest godina radio svećenik don Anto Baković. U prvom dijelu naveden je broj mučenika-svećenika po nadbiskupijama i biskupijama, a u dodatku je navedeno i sedam slovenskih svećenika. U drugom dijelu su redovnici i u trećem redovnice. Ukupan broj mučenika Crkve u Hrvata iznosi 663.
Crkva u Hrvata po broju mučenika – žrtava komunističkog terora – dolazi na prvo mjesto. Na drugom su mjestu Nijemci (330), a zatim slijede Slovenci (220), Poljaci (187), Albanci (67), Česi (oko 20), Slovaci (14) i Mađari (10). Autor se pita: “Kakav je to bio komunizam kod nas Hrvata da na pet milijuna stradaju 663 crkvene osobe, a npr. u Slovačkoj, koja također ima pet milijuna katolika, strada samo 14 osoba?” Naši bi povjesničari trebali odgovoriti na to pitanje.
Tako je u godinama bezbožnog komunizma Crkva u Hrvata, osim velikog i neponovljivog blaženog mučenika kardinala Stepinca, imala na stotine “malih Stepinaca”, koji su po njegovu uzoru znali prije strijeljanja uskliknuti: “Živio Krist Kralj!”. Neki su godine svoje robije provodili svetačkom strpljivošću na teškom fizičkom radu, gladni i žedni, na zbunjenost svojih progonitelja.
Ovo je knjiga koja mijenja službenu povijest ratnih zbivanja u Drugom svjetskom ratu na prostorima povijesne Hrvatske. Ona ujedno otkriva dosad nepoznate zločine partizana i četnika nad biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima, sjemeništarcima (gimnazijalcima) i časnim sestrama Crkve u Hrvata.
Iza ove zamašne knjige, koja ima 1020 stranica, stoji preko šest tisuća dokumenata: arhivske građe diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Beograda, iskaza vjerodostojnih svjedoka, izjava očevidaca, novinskih izvješća i starih fotografija. U ovom martirologiju, tj. popisu mučenika, navedena su i dva hrvatska kapucina - mučenika. To su veliki glazbenik fra Anzelmo Canjuga, i ravnatelj Svetišta te prvi župnik župe Gospe od Pojišana u Splitu fra Pavao Ivakić. O Canjugi je izvještaj, uz dvije fotografije, na str. 128 -129, a o Ivakiću na str. 261 – 262.

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com