19 prosinca 2008

"JA SAM VRATA..."

Prema Iv 10, 1-10.
Isus reče: "Ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i dato nalaziti...“


Ljubav je teško dokučiti zatvorenog srca.
Kad su pitali Isusa u tijeku njegove muke zašto sam sebe ne spasi kad je tolike druge spasio i kad je Božji poslanik na zemlji, on im je odgovorio da je velika ljubav njegova, a veliko milosrđe Očevo, da bi se ijedna osoba koja u njega uzvjeruje po njegovoj muci izgubila!
Navedeno nedjeljno čitanje, govori nam da dobrota, oprost i milosrđe koje su manifestirani Isusovim životom, otkupiteljsko su djelo njegove muke. Čovjek nailazeći na prepreke svakodnevnog života, postavljajući sebi različite ciljeve, kročeći ulicama nepoznatih gradova, želeći obronke svojih želja pretvoriti u plodne oranice sigurnosti..., može doći u prilike različitih kušnji.

Niti ljudskih puteva nepredvidive su kad čovjek svoju sudbinu veze o samog sebe. Isus jednom reče: "Gdje su dvojica poradi Mene, tu sam i ja". Drugim riječima, nitko nije sam, dok je ljubav njegov predznak...
Govoreći o Ljubavi, a koristeći veliko slovo „Lj“, mislim na Božansku ljubav koja danonoćno bdije uz nas. Ta Ljubav manifestirana je u: Praštanju, Dobroti, Nadi i Milosrđu. Ponekad se mi ljudi znamo pouzdati samo u vlastitu sigurnost koja je postavljena na tankim nogama prolaznosti. Zato kad Isus kaže:" ja sam vrata, kroza me tko uđe spasit će se: i ulazit će i izlaziti i dato nalaziti..." govori nam slikovito o njegovim djelima, njegovoj otkupiteljskoj muci za čovjeka, o njemu kao prilici za naše bolje sutra, o njegovoj borbi za dah ljudske čežnje, a to je, složit ćete se, Ljubav.

Isusovo Uskrsnuće je Božji dar. Pristanak čovjeka da bude dionikom takve Ljubavi, a da pred njega nisu postavljeni nikakvi uvjeti, mali je korak za ostvarivanje svih njegovih želja.
Zato, kako znamo osjetiti lahor lijepog mirisa, a da ga ne vidimo, kako znamo prepoznati bistar šum nenametljivog izvora..., tako znajmo prihvatiti Ljubav, kao tijelo i djelo vlastite svakodnevice.

Nerijetko znamo svojom ljudskom slabosti grijeh stavljati kao balvan na putu urođene nam dobrote. Pogriješiti može svatko... "Slabost je moja prilika,“ kaže Isus. Na to se narod koji je sjedio na travi zagledao jedan u drugog... Potom im Isus objasni: Pastir pošto imaše mnogo
ovaca, a jedna se izgubila..., nije rekao imam ih i ovako dovoljno, što će mi ta jedna, već je krenuo po tu jednu, izgubljenu ovcu, našao je, i izbavio iz očite pogibelji...

Želim bih vam reći... nije bitna pogreška, bitna je nada. I kad dođu trenuci teški, kad slabost dođe u kušnju, Očeva ruka nad Vama bdije. Ljubite, volite, praštajte...
Često se nalazimo u kušnjama. Često i znanje ustukne pred izazovima kušnja i ljubavi. Ako znamo da je trnovita kruna stajala na Isusovoj glavi, krvavi znoj curio niz nju i padao na njegovo tijelo te da je činom svoje muke i patnje na križu, Isus, taj Božiji dar ljubavi, odnio sve grijehe s ovoga svijeta, onda se nemojmo čuditi kad kažu: "Ljubav, ta divna mjera ljudskog znanja".
I zato kad Isus reče: "Ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će, i izlaziti i dato nalaziti" vjerujmo u te njegove riječi... Jer polja koja nam se nude po velikom Otkupljenju, zalijevana vrijednostima ljubavi, dobrote i praštanja, čisti su dar urođenoj vrijednosti čovjeka. Budemo li voljeli, a ne zamjerali, budemo li praštali, a ne kažnjavali, budemo li pokušavali, a ne odustajali - a sve to pod jednim nazivnikom, „Ljubav“, tada ćemo znati...Vrata nam nikad zatvorena biti neće!!!

Maro Jović, Prijeko, Dubrovnik

18 prosinca 2008

Gdje se sakrila ljubav?



Ovo nije još jedan u nizu tekstova gdje će vam se pokušati objasniti što je to ljubav.
Ovaj članak je nešto kao moj mali protest na sve one situacije kad nam se 'smrači' čim čujemo riječ ljubav. Danas se ta riječ prečesto upotrebljava i njome se opisuje previše toga pa
je zato izgubila na vrijednosti i sjaju, Kad u razgovoru sa svojim mladim prijateljima spomenem kako je ljubav nešto prcdivno, posebno i plemenito, najčešće ispada da baš i nisam 'pri
sebi'. Naime, većina njih ljubav povezuje sa odnosom prema svom dečku, tj. curi. U tim odnosima često bivaju povrijeđeni i nastaju rane na srcu. Tada na ljubav gledaju sa bolom i razočaranošću. No, ako smo nekog iskreno i čisto voljeli, onda tu nema mjesta žaljenju. Kao što u jednoj od duhovnih obnova reče moj dragi prijatelj vlč. Toni: na kraju ćemo biti suđeni po ljubavi. Ona ljubav koju dajemo nipošto nije izgubljena. Ukoliko nekome poklanjamo svoju ljubav, tada smo nekako mirniji, sretniji jer možemo dati dio sebe. I tu se očituje plemenitost ljubavi. Nije ljubav samo to ako smo sa nekim «u vezi». Predivno je kad se dvoje voli, samo treba biti na oprezu da ne dođe do toga da postanemo ovisni o onom drugom. Mi smo samo ljudi i ne treba u onom drugom vidjeti savršenstvo jer samo je Bog savršen i vrijedan idealizirani a. Ljubav je za mene sve što me okružuje, sve odiše Stvoriteljevorn. ljubavlju prema stvorenjima.

Pa, dobro, gdje se to sakrila ljubav?


Bog je sjeme svoje ljubavi usadio u svakoga od nas, ta stvorio nas je sa ljubavlju. O nama ovisi hoćemo li dopustiti da sjeme Božje ljubavi u nama raste i donosi plodove ili ćemo ga ugušiti svojom sebičnošću i ohološću. No, unatoč svemu, ljubav se sakriva u svakome od nas. Potražimo
je, zalijmo poniznošću i bit ćemo iz nenađeni plodovima. Ne treba komplicirati. Zato nam je i često tako teško jer smo si sve zakomplicirali. Ljubav je došla na svijet u obliku malenoga opet velikog Djeteta Isusa, od Njega dolazi svaka vrsta ljubavi. Dopustimo Mu da nam pokaže svu ljepotu ljubavi. A ljubav možete naći svugdje; u osmijehu dragih ljudi, u iskri sreće što sjaji u oku, u igri sa malenima, u razgovoru sa ljudima... Ljubav ima puno oblika i veličina i uvijek odiše jednostavnošću. Da se ne izgubite u mojim «fi lozoiijama» preporučam vam da pročitate tekst u
NZ 1 Kor 13. Tu ćete naći sve detalje o ljubavi. Srdačno vas pozdravljam jednim od opisa kako treba voljeti: «Potpuno voljeti - tako ćeš imati udjela u Božjoj naravi, tako će u tebi opet postati vidljiva Božja siika». P. Bosmans

Anika Sačić, Turčin – Varaždin

Zašto se na najnoviji broj Ljudima prijatelja čekalo sve do sada?

Ovaj tjedan je obljavljen novi broj našeg lista i to kao božićni dvobroj (br 3 i 4/2008).
Zašto prethodni broj, najavljen i na ovome mjestu za rujan-listopad nije uopće izašao i zašto ovaj božićni broj izlazi kao dvobroj?

Naime, početkom ove školske godine u mjesecu rujnu, kada je trebao izaći najavljeni broj, suočili smo se s personalnim promjenama nakon Provincijskog kapitula Hrvatske kapucinske provincije održanog u svibnju mjesecu ove godine. Tom prilikom je naš list dobio novog urednika. Umjesto dosadašnjeg glavnog urednika fra Nikole Bašneca izabran je novi - fra Zlatko Šafarić. Potom smo se opet suočavali kroz mjesec rujan i listopad sa preseljenjem mjesta uredništva. Tako se silom sadašnjih prilika glavni urednik lista nalazi u Karlobagu, list se tehnički uređuje trudom tehničkog urednika fra Miljenka u Splitu, a tiska se u Osijeku u našem Centru Sv. Leopold, odakle se list šalje i na adrese naručitelja. Svaki daljnji komentar nije potreban....
Stoga se ispričavamo svim čitateljima koji su ostali zakinuti za prethodni broj koji je trebao izaći, i molimo vas za razumijevanje. U ovom božićnom dvobroju - s tim u skladu na povećanom broju stranica - nači čete mnoštvo zanimljivih sadržaja. Neki od njih su i oni koji su trebali biti objavljeni u rujanskom broju.

Nova je godina pred nama, a sve poteškoće su se polako riješile i život uredništva, te napor oko uređivanja lista se ustalio. Nadamo se da će vam naš list ostati i dalje zanimljiv, trudit ćemo se uvijek ostati što više aktualni, čemu pridonosi i ovaj svojevrsni web-portal lista, te u ovom časopisu donositi sve zanimljivije sadržaje. Zahvaljujemo dosadašnjem glavnom uredniku, fra Nikoli Bašnecu na njegovom nesebičnom i požrtvovnom trudu u dosadašnjem uređivanju lista i veseli nas da će i dalje svojim radovima doprinositi bogatstvu sadržaja, a novom uredniku Zlatku Šafariću želimo sretan rad! Također zahvaljujemo i vama, dragi čitatelji, za sve vaše radove, zahvale i priloge koje ste nam do sada slali. Preporučamo se i dalje u vašu suradnju, pišite nam, komentirajte, šaljite svoje radove.

Slijedeći broj tiskanog izdanja izlazi u mjesecu ožujku, pred blagdan Uskrsa, a na ovom portalu možete pronalaziti i dalje uvijek nove i svježe informacije.
Napominjemo da sve ono što se nalazi u tiskanom obliku, ne mora ili se ne nalazi u ovom web-izdanju, također vrijedi i obrnuto.

Svima vam već sada želimo sretan i blagoslovljen Božić, te blagoslovljenu Novu 2009. Godinu!
Mir i dobro!

Uredništvo

Prelistajte najnoviji broj:

04 prosinca 2008

Započelo obilježavanje 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkoga reda


Zagreb, 01.12.2008. Replika Križa koji je obilježio Franjin život, hodočastit će franjevačkim crkvama i zajednicama Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom ove jubilarne godine koja će trajati do 19. rujna 2009.

Na prvu nedjelju došašća, 30. studenoga, pod geslom "Idi, Franjo, i popravi moju kuću!" započelo je obilježavanje 800. obljetnice franjevačke karizme.
Proslava jubilarne godine započela je u Zagrebu u crkvi Majke Božje Lurdske svečanim dočekom Križa iz crkve Sv. Damjana u Asizu. Križ su u crkvu unijeli provincijali franjevačkih zajednica sa sjedištem u Zagrebu: Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Đuro Hontić, Provincije trećoredaca glagoljaša fra Ivan Paponja, Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željko Železnjak. Svečanost dočeka Križa i molitveno-meditativno slavlje predvodio je predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine dr. fra Željko Tolić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Na početku slavlja okupljenim redovnicima i redovnicama, kandidaticama, bogoslovima i sjemeništarcima, te članovima Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži obratio se predsjednik Odbora za proslavu 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda u Zagrebačkoj nadbiskupiji fra Đuro Hontić. Istaknuo je kako je ovo okupljanje prigoda posvijestiti da je svakome potrebna duhovna obnova, snažnije i iskrenije otvaranje Bogu. Stoga ovaj hod Križa koji započinjemo na početku jubilarne godine neka donese obilat rod.
U vremenu kada nas svakodnevno zasipaju crne kronike i loše vijesti, unatoč tome što se ponosimo kršćanstvom, čini se da ga ipak ne prepoznajemo kroz životne križeve. Crkva i kršćanstvo nisu veletrgovina vjerskih vrednota u koju čovjek uđe i uzme što mu se sviđa. Kršćanstvo je Božji poziv, ne može se uzeti samo ono što nam se dopada, jer bi to bilo omalovažavanje Kristova križa, rekao je provincijal Hontić te pozvao sve da se na početku jubileja zaustave pred Križem, i to ovim s kojega je sveti otac Franjo od Gospodina čuo poziv "Franjo idi, popravi mi Crkvu". Dopustimo i mi, da i nama Gospodin progovori, te da se po nama, po našim djelima i životima širi kraljevstvo Božje, zaključio je poziv Hontić.
Započinjući molitveno slavlje, dr. Tolić je istaknuo kako je ova godina zahvalnosti prisjećanje na razgovor što ga je Raspeti iz Svetog Damjana vodio s mladim Franjom. Zbog toga želimo primiti Raspetoga u našu zajednicu, dopustiti da nas rasvijetli njegova ljepota i da nas dodirne i protrese njegova poruka. Okupljeni u molitvi zahvaljujmo Ocu milosrđa na daru života, na prijateljstvima koja nam daruje i na pozivu da popravimo Crkvu, rekao je Tolić. Kratko razmišljanje naslovljeno "Svevišnji, dični Bože" bilo je poticaj za razumijevanje odnosa Franje prema raspelu. On se moli Gospodinu prikazanom ne u trpljenju, nego u slavi: križ je prijestolje, raspinjanje je uzvisivanje, na raspelu je Uskrsli, oči su mu otvorene; On je Živi! Spoznajući to, Franjo upućuje molbu "rasvijetli tamu moga srca", tj. da ne živi samome sebi, već da Krist postane središte čitavog njegova života, kako bi vršio njegovu volju.
Nakon objašnjenja Križa i promišljanja, nazočni su u procesiji iskazali štovanje Križu. Nakon molitvenog slavlja pred Križem, koncelebriranu misu predvodio je fra Pero Vrebac, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ovom misom su ujedno započele pučke misije, koje će tijekom prvog tjedna došašća u župi Gospe Lurdske predvoditi Vrebac. Propovjednik je podsjetio kako je Franjo provodeći mnogo vremena pred križem, i to otvorenih očiju, naučio nešto veliko od Isusa. Isus je ovdje na križu potpuno slobodan, otvorenih očiju gleda svijet koji je spasio. U njegovim ranama nema čavala, slobodan je, neprikovan. Isus je srušio zid koji dijeli život od smrti, i darovao nam život vječni.
I Franjo uči od Isusa prelaziti granice, napomenuo je propovjednik, te je istaknuo tri primjera iz Franjina života. Grleći gubavca Franjo prelazi psihološku granicu: odvaja se od svijeta zdravih ljudi, ulazi u svijet bolesnih, zaraženih, riskira vlastiti život, da bi onda bio obogaćen tim iskustvom. Franjo prelazi i moralne granice, rekao je propovjednik te podsjetio na jednu zgodu kad je Franjo pao u ruke razbojnika koji su ga bacili u dubok snijeg. No, on ih nije proklinjao, već je za njih molio, a po povratku u zajednicu poslao im najbolji kruh i vino što su braća imala. Sve je to rezultiralo da su neki razbojnici počeli razmišljati o promjeni dotadašnjeg načina života.
Tako je Franjo približavajući se moralno nepodobnima prešao moralne granice svoga vremena. I naposljetku, Franjo je prešao i religijsku granicu, kada je otišao sultanu. Ovi primjeri nam potvrđuju kako je Franjo izvrstan učenik Isusa Krista, rekao je propovjednik. Sve je pozvao da vrijeme proslave jubileja, ali i došašće bude uistinu vrijeme ispunjeno ne praznim čekanjem, već dobrim djelima.
Evo prigode, Franjo nam nudi velike mogućnosti, o nama ovisi hoćemo li slijediti Isusa rušenjem zidova i bedema straha oko nas, rekao je na kraju propovijedi Vrebac. Replika Križa koji je obilježio Franjin život, tijekom ove jubilarne godine koja će trajati do 19. rujna 2009. godine, odlukom provincijalki i provincijala okupljenih u Vijeću franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine "hodočastit" će franjevačkim crkvama i zajednicama.
Bit će to prilika za susrete, zajedništvo, produbljivanje u franjevačkoj teologiji i kristocentrizmu koji je bio u središtu Franjina života i njegovu "popravljanju kuće", odnosno Crkve.
IKA/Ljudima prijatelj

Reportaža iz Župe SV. Leopolda Mandića u Sirobuji - Split

ŽUPA SA ŽUPNIKOM U KONTENJERU










O župi sv. Leopolda Mandića u Splitskoj Sirobuji već smo pisali na ovom portalu našeg lista. Reportaža o ovoj župi izašla je u novom broju "Glasa koncila" za ovu nedjelju, 7. prosinca 2008.

Župa sv. Leopolda Mandića ima oko 650 obitelji i više od 4.000 župljana. Malo je obitelji s manje od troje djece, a malo je i umiranja za razliku od ostalih župa. Kako su u župi pretežno doseljenici, pokopi su uglavnom u župi odakle dolaze, pa je tako u ovoj godini bilo tek nekoliko sprovoda. Godišnje krštenja bude do 50, zapravo dosad je raspon od 30 do 50. Neki svoju djecu krštavaju u župi odakle potječu. U župi je u ovoj godini bilo devet vjenčanja.

»Danas u društvu poremećenih odnosa i gubitkom promicanja sustava vrijednosti jedino Crkva može okupiti ljude i dati im nadu. Tu je sto posto katoličko stanovništvo i to su vjernici kojima je crkva bila potrebna. Ohrabrujuće je što u crkvu dolazi puno mladih ljudi, a naš župnik don Josip Delaš sinonim je mjesta. Iznimno se dobro slažemo. Kad su god neke manifestacije važne, sve uskladimo. Navrijeme smo shvatili da se mora paralelno izgrađivati i voditi računa o djeci i mladima«, kaže predsjednik kotara Grubišić.

Na istočnoj strani ulaza u Split nalazi se mjesto Sirobuja. Rese ga lijepe obiteljske izgrađene kuće, brza prometnica. Naselje je stanovita poveznica Stobreča, odnosno Kamen Šina sa Splitom, zapravo to je splitsko predgrađe s istočne strane. Uz lijepe izgrađene kuće još se gradi te naselje nije do kraja popunjeno i dovršeno. Tako je u izgradnji pastoralni centar uz dominantnu lijepu crkvu sv. Leopolda Mandića. Uz crkvu je kontejner u kojem živi župnik don Josip Delaš. Ondje se u vrlo skromnim uvjetima nalazi župni ured i stan. Crkveno, Sirobuja potpada pod Splitsko-makarsku nadbiskupiju....

Više pogledajte na slijedeći link

15 studenoga 2008

STOLJEĆE PRISUTNOSTI KAPUCINA U SPLITU

NAVRŠAVA SE 100 GODINA OD DOLASKA PRVE BRAĆE FRANJEVACA KAPUCINA U SPLITSKO SVETIŠTE GOSPE OD POJIŠANA

Svečano otvorenje proslave 100. obljetnice kapucina u Splitu priređuje se u nedjelju 16. studenoga 2008..

U svetištu Gospe od Pojišana uz kapucinski samostan na istoimenom gradskom predjelu svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje u 10.00 sati uz pratnju velikoga mješovitog župnog zbora predvodi provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak, u koncelebraciji s kapucinima iz samostana koji upravljaju i župom, gvardijanom fra Dragom Vrhovcem, župnikom fra Miljenkom Vrabecom, župnim vikarom fra Mirkom Vargom Ljubićem te splitskim svećenicima i redovnicima.

Jubilejska godina započinje 16. studenoga 2008. To je, naime, nadnevak na koji su prvi kapucini u Splitu 1908. uselili u malu kuću – prvi samostan uz staro Gospino svetište na splitskom Pojišanu. Prvi spomen te crkve potječe iz 1260. godine. Početkom 17. st. (1607. godine) crkva je uzdignuta na čast i slavu Blažene Djevice Marije. Između 1761. i 1772. godine nevelika je crkva proširena i dograđena u velebno svetište, uz koje su 1909. kapucini počeli graditi samostan. Brigom braće kapucina hrvatske kapucinske provincije na čelu s tadašnjim provincijalom fra Bernardinom Škrivanićem iz Omiša u listopadu godine 1911. sagrađen je sadašnji samostan, koji je 1938. proširen i dograđen. Godine 1944. tadašnji splitski biskup Klement Kvirin Bonefačić ustanovio je i povjerio kapucinima na upravljanje i novu župu Blažene Djevice Marije na Pojišanu, koju su splitski pomorci uzeli za svoju nebesku zaštitnicu.
Kroz ovu jubilarnu godinu obilježit će se slijedeće važne obljetnice:
16. studenog 2008. - 100 godina od dolaska prve braće kapucina u Split.;
27. sijećnja 2009. - 100 godina od rođenja fra Pavla Ivakića - prvog župnika Župe Gospe od Pojišana, (koji je nakon drugog svjetskog rata od strane ondašnjeg režima mučki ubijen na splitskom groblju Lovrinac),
06. ožujka 2009. - 100 godina od povjeravanja Svetišta Gospe od Pojišana na upravu braći kapucinima, te 40 godina dolaska sestara sv. Križa koje djeluju pri kapucinskom samostanu u Svetištu;
U mjesecu ožujku slijedeće 2009. održat će se i simpozij o povijesti svetišta Gospe od Pojišana i dolasku kapucina. Središnja proslava biti će na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 2009. godine, koju će predvoditi mons. Marin Barišić - splitsko-makarski nadbiskup, a proslavi će prethoditi velika devetnica koju će predvoditi upravitelji marijanskih svetišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Sama jubilarna godina završit će se 15. studenog 2009. godine kada ćemo se spomenuti početka izgradnje Kapucinskog samostana u Splitu 15. XI. 1909.
U toku ove jubilarne godine planira se otvaranje i predstavljanje nove web stranice Svetišta i Župe Gospe od Pojišana, koja se za sada još razvija, te se na webu nalazi u obliku bloga kojeg možete pogledati na adresi http://gospapojisan.blogspot.com/

SVETI PAVAO – APOSTOL NARODA

Obilježavamo dvije tisuće godina od rođenja Apostola naroda, povodom čega je Papa Benedikt XVI., 29. lipnja 2008. godine proglasio i Godinu svetoga Pavla – apostola naroda. Tada je istaknuo da, iako će jubilej 2000 godina rođenja Apostola naroda kao težište imati Rim, osobito baziliku svetoga Pavla izvan zidina i mjesto mučeništva kod Tri fontane – obzorje Godine sv. Pavla ne može ne biti univerzalno, jer je sveti Pavao na najizvrsniji način način bio apostol onih koji su u odnosu na Židove bili 'daleko' i koji su po „Krvi Kristovoj“postali 'blizu'.

Tko je dakle, taj orijaš i tvorac kršćanskog Zapada čiju godinu upravo obilježavamo? Židov sam iz Tarza u Ciliciji odgovorio je sam sveti Pavao rimskom zapovjedniku kada su ga uhitili.
Pavao se rodio u Tarzu Cilicijskom (današnja Turska) u vrijeme dok je Isus bio dijete od nekoliko godina. Rodio se u slobodnom trgovačkom gradu velike kulture, gradu koji je bio pod helenističkim utjecajem, iako većinski s grčkim stanovništvom, i Židovi su u njemu bili brojni, okupljeni u zajednicu oko svoje sinagoge. Nisu živjeli u getu, već su bili uključeni u sve pore društva te bili žestoki propagatori svoje religije. Prema sv. Jeronimu, roditelji su mu bili podrijetlom iz Giskale u Galileji, iz Benjaminova potomstva koje je bilo slavno jer je iz njega potekao kralj naroda Božjeg - Saul. Tako su i svoga sina nazvali te mu dali i drugo ime prema grčkom izgovoru – Pavao. Pripadavši skupini uglednih Židova u Tarzu, dobili su rimsko građansko pravo. Pavao je, dakle, također bio rimski građanin čime se i često poslužio kada se htio osloboditi od Zakona vlastitog naroda. Obitelj mu je pripadala farizejskoj sljedbi. U svojim pismima jasno ističe svoje židovsko podrijetlo kao i strogost židovskih običaja (Dj 26, 5).

Pavao, odrastao u gradu gdje su vladali grčki duh i jezik, rimski zakon i židovska strogost, i sam je imao otvoren duh, grčki način mišljenja i života te je stoga veoma dobro poznavao pučki i književni jezik, što je posebno važno imati u vidu ako što bolje želimo razumjeti njegove poslanice. Iz činjenice da nije odrastao u getu, mogao je razumijeti pogane i uvidjeti da u poganstvu i nije sve trulo.
Kao dječak školovao se u židovskoj školi, u sjeni sinagoge. Kako mu je otac bio farizej, uveo ga je u starohebrejski jezik, dok je u školi učio iz grčkog prijevoda Biblije pod nazivom „Septuaginta“ koji se u vrijeme Pavlova života već dva stoljeća čitao i tumačio u svim židovskim sinagogama sredozemnog svijeta. Bijaše to zato jer Židovi u Tarzu nisu govorili hebrejski koji je tada bio samo liturgijski jezik, kao kod nas latinski do II. vatikanskog sabora. Do pete godine Pavao je naučio glavni sadržaj Zakona petog i šestog poglavlja knjige Ponovljenog zakona te značenje najvažnijih dana svete godine. U šestoj godini Pavao je pohađao tzv. vinograd, odnosno ono što danas nazivamo dječji vrtić, koji se uvijek nalazio pokraj sinagoge. Sva naobrazba poslije šeste godine života bila je posvećena Bibliji u kojoj je Pavao saznao za iznimni položaj svojega naroda. Učitelji su mu govorili i o budućnosti židovskog naroda te o dolasku kralja Mesije koji će svojim čudotvornim mačem obilaziti svijet u pobjedničkom pohodu. S deset godina uvođen je u tzv. usmeni zakon gdje je svaki dan upoznavao gomilu novih grijeha. Svaki dan morao je učiti velik broj zakona i propisa te slušati na svakom koraku Nemoj!, To ne smiješ!, To ne valja, To je zlo!. Uz sve to, Pavao je, kao i svaki Židov, bio čovjek molitve što nam otkrivaju i njegovi molitveni obrasci. Molitva je Pavlu davala životni ritam i stavljala ga u prisutnost Božju. Drugim riječima, Pavao je odgajan i odgojen kao autentični farizej, onaj koji je u petoj godini počeo čitati Toru (Zakon), u desetoj Mišnu (usmenu predaju), u petnaestoj započeo proučavati Talmud (nauk). S petnaest godina Pavao se kao gojenac preselio u Jeruzalem gdje je pohađao slavno Hramsko sveučilište. Tu se susreo s upraviteljem škole Gamalielom (Dj 5, 33 - 34) gdje je do nogu njegovih točno poučen u otačkom Zakonu. (Dj 22, 3) Tu je Pavao prodro u svijet Biblije te je s lakoćom mogao interpretirati i tumačiti pojedine svetopisamske tekstove. Do svoje 25 godine Pavao je završio studij te se obogaćen velikim znanjem i talentima, vratio natrag u rodni Tarz te morao naučiti neki zanat nakon čega izabire šatoraštvo.

Savao vjerojatno nije bio u Palestini u vrijeme kada je Isus javno djelovao. Odlazi povremeno u Jeruzalem, vjerojatno po nalogu Velikog vijeća, i nikada se tamo nije dugo zadržavao te tako nije imao prigodu doći u osobnu vezu s Isusom. U Jeruzalem ponovno dolazi nakon drame na Golgoti. Pavao se u početku nije zanimao za galilejske nerede i nije ga toliko zanimao neki galilejski tesar jer je bio uvjeren kako će doživjeti istu sudbinu kao i ostali zanesenjaci, ali kada je čuo o potresnim događajima na Veliki petak, o tome kako je mrtvi Isus još opasniji od živoga i da broj njegovih sljedbenika neprestano raste te da mu se bivši školski kolega opredijelio za Krista, započinje borbu protiv nove sekte. Mladi doktor brzo ispituje cijelu stvar te kao gorljivi farizej. Isusa smatra velikim bogohulnikom i bezakonikom. Odlučio je kako će se bez oklijevanja dati u posao da bi rastjerao taj prevratnički pokret primitivnih Galilejaca. Pretpostavlja se da se Pavao u Jeruzalem vratio oko 33. godine te prvo posjetio svoga učitelja Gamaliela. U to vrijeme po Jeruzalemu Kristovu radosnu vijest navješćuje i Stjepan, dobar poznavatelj Biblije. Znao je pokazati iz Proroka da je Mesija morao trpjeti i umrijeti, i da je propeti Isus bio Sluga Božji, što je za Pavla tada bila neprihvatljiva misao. Zakon i hram samo su prolazna postaja u ekonomiji Božjega spasenja - riječi su zbog kojih su Stjepana kamenovali, a Pavao je – iako je bio suviše mlad da bi u tom činu sudjelovao – odobravao sam čin svojom prisutnošću i još držao odjeću krvnika. Ubrzo nakon toga ustaje u otvorenu borbu i postaje strah i trepet za kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Počinje pustošiti Crkvu idući iz kuće u kuću i na silu odvlačeći muškarce i žene predavajući ih u tamnice (Gal 1, 13).

No, uskoro se dogodilo čudo. Pavao svoj život dijeli u dva dijela: vrijeme bez Krista i vrijeme u Kristu, koje će uskoro započeti. Nakon što je Jeruzalem bio očišćen od helenističkih kršćana, Pavao se uputio u Damask, mjesto gdje je bila jedna od najbrojnijih židovskih kolonija te mjesto gdje se sklonila većina kršćana. Isus, koji je za Savla bio krivi Mesija jer je tako sramotno umro na križu, a njegovi učenici varalice, najednom mu se usred bijela dana obratio riječima: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 26, 14). Da toga događaja nije bilo, sam od sebe nikada ne bi postao kršćanin (Dj 9, 1 – 23). Isus iz Nazareta očituje se Savlu te mu se ukazuje u svjetlu božanske prisutnosti. Tada Pavlu postaje sve jasno. Put Božji koji je od djetinjstva naučio slijediti nije vodio onome čemu je on strastveno težio, već je išao izvan farizejskog ideala. Taj Božji put jest put Isusa Krista. Upoznao je i smisao Kristova poslanja. Isus je Spasitelj, Sluga Božji te skandal križa više ne postoji. Kristova smrt na križu je žrtva koja daje zadovoljštinu za grijehe. Poslije će Pavao reći: Bože, sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6, 14).

Ovaj židovski pismoznanac i učitelj vjere od tada postaje gorljivim svjedokom Krista uskrsloga i njegovim apostolom čije je misli slijedio do kraja. Postaje prorokom Uskrsloga. Sam Isus ga je u Damasku pozvao na to poslanje (Dj 26, 16). Nije oklijevao, već se kao sluga Božji daje na poslanje. Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima (Dj 22, 21). Pavao, Sluga Isusa Krista, pozvan za apostola i određen da navijesti Veselu vijest Božju (Rim 1, 1). Tri godine nakon obraćenja. dolazi u kolijevku kršćanstva, Jeruzalem i uz Petra ostaje 15 dana.

U Antiohiji mu Duh Sveti zapovijeda da zajedno s Barnabom pođe na svoje prvo apostolsko putovanje na koje kreće oko 46. godine u Malu Aziju te prvi puta Radosna vijest stiže i do neobrezanih. . Godine 48. vraća se u Jeruzalem te na prvom kršćanskom koncilu dobiva dozvolu od Petra i Jakova da Kristov nauk učini univerzalnom religijom.

Na drugo misijsko putovanje odlazi 49. g., najprije u svoj zavičaj, ali zatim dobiva nadahnuće Duha da preko Azije krene u Europu. Stiže u Makedoniju u Neapolis, zatim u Filipe, Solun, Korint i Atenu. Osniva zajednice i počinje im pisati. Ovdje nastaje prva Pavlova poslanica Solunjanima. Vraća se 52. godine morem preko Efeza u Jeruzalem kako bi obnovio zajedništvo s matičnom Crkvom.

Već sljedeće godine kreće na treće misijsko putovanje. Polazi iz Antiohije i ne zadržava se sve do Efeza, tu piše poslanicu Galaćanima. Dalje putuje prema Korintu gdje se dulje vrijeme zadržava i piše poslanicu Rimljanima kako bi ih pripremio za svoj dolazak. Vraća se u Jeruzalem 58. godine gdje biva optužen da je u Hram uveo suradnika iz Efeza. Od smrti ga spašava vojni tribun te pod vojnom pratnjom odlazi u Cezareju u zatvor u kojem ostaje nekoliko godina.
Pod prijetnom smrti u Cezareji, Pavao se poziva na svoj status civisa romanusa, te u okovima 60. godine kreće na put u Rim. Preživljuje brodolom nasukavši se na Malti. 61. godine stiže u Rim i tamo sljedećih godina i dalje navješćuje Riječ Božju.

Pavao je prije svega misionar i Kristov prorok, a pisat će tek iz nužde i to veoma rijetko. Ali ipak kanon Biblije zahvaljuje ovom svetom mučeniku na 14 poslanica kroz koje nam Pavao govori svake nedjelje.

Za poslanice Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, Filemonu i 1. Solunjanima tekstualna kritika je uvjerena da ih je osobno napisao sveti Pavao. Za preostalih 7 drži se da su ih napisali Pavlovi suradnici. Tu spadaju poslanice Kološanima, Efežanima, 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu i Hebrejima.
Ovaj veliki apostol svoj životni put završava u Rimu mučeničkom smrću 67. godine i to najvjerojatnije glavosijekom.
Tvorac Zapadnog kršćanstva i nakon dvije tisuće godina, jednako je istinit i aktualan. On, koji je shvatio veliko otajstvo življenja po Duhu uzor je u nasljedovanju samoga Isusa Krista te je stoga vrijedno da ga slušamo i ovaj veliki jubilej pokušamo obilježiti na što dostojniji način.

fra Goran Rukavina

Svecu u pohode

Već nekoliko godina vjernici novogradiške župe Kraljice svete krunice hodočaste u Padovu. Jedan od ciljeva padovanskih hodočašća svakako je svetište Sv. Leopolda Bogdana Mandića. Ove godine vjernici su bili još radosniji, a boravak u svetištu našeg skromnog sveca, malog rastom, velikog duhom, bio je još svečaniji, zbog 25. obljetnice njegovog proglašenja svetim.
Sa svojim župnikom, vlč Jozom Jurićem, Novogradiščani su se pridružili grupi hodočasnika iz Zagreba, a ulogu vodiča izvrsno je ostvario fra Ivan Bradarić, glavni urednik „Veritasa“, Glasnika Sv. Antuna Padovanskog.
Moram priznati da sam išla s vjernicima spomenute novogradiške župe u Padovu, najviše zbog svetišta Sv. Leopolda, zaštitnika moje obitelji, čije ime nosi i moj stariji sin. Željela sam doživjeti ozračje male sobice, gdje je nebo preko Sv. Leopolda izlijevalo obilje milosti opraštanja i obraćenja. Kleknuvši na izlizano drveno klecalo, kao da sam čula Leopoldove riječi: “Vjeru! Imajte vjeru! Bog je liječnik i lijek“. Koliko je pokornika iz visokog društva, ali i priprostog svijeta, kroz četrdeset godina klečalo na ovom klecalu, koliko se suza po njemu razlilo, koliko ruku sklopilo na zahvalu svecu i milosrdnom Ocu? Kad bi ta mala sobica-ispovjedaonica mogla pričati, čuli bismo najdirljivija svjedočenja, čak i najokorjelijih grješnika, čije je grijehe svetac jednostavno „čitao“.Relikvija Leopoldove ruke čuva uspomenu na gotovo četiri desetljeća blagoslova i odrješenja, sitnom i mršavom, ali vjerom snažnom desnicom. Ova ispovjedaonica odoljela je zubu vremena pa čak, kao što je Leopold prorekao - i bombardiranju samostana. Ostao je tada čitav i lijepi kip Bezgrješne, pred koji je naš svetac godinama donosio cvijeće. Zadržala sam se kod svečevog groba i opet vratila, kleknula na klecalo u sobici, koja toliko privlači jednostavnošću. Ovdje se baš osjećam kao kod kuće, kao kod dragog domaćina, tog skromnog zaštitnika ispovjednika i pokornika, uzora poniznosti i strpljivosti.

Moralo se poći dalje, prema bazilikama Sv. Justine i Sv. Antuna Padovanskog, a u srcu su mi dugo brujale tako drage riječi pjesme „Tebi slavu pjevamo“: „…Leopolde Sveti naš, štiti nas Hrvate, neka tvoje molitve sve nas redom prate“. Hvala ti, dragi sveče, za ozračje topline i mira, molitve i zahvale, u tvom svetištu u Padovi, u tvojoj drugoj domovini, iako ti je srce zauvijek ostalo kod kuće, preko mora.

Višnja Mikić

25. GODINA OD PROGLAŠENJA LEOPOLDA MANDIĆA SVETIM

OSOBITO DIVAN DAR BOŽJI NAŠEM VREMENU

Navršilo se 16. listopada 2008. punih 25 godina od svečanog proglašenja Leopolda Bogdana Mandića svetim. Spominjemo se ovog srebrnog jubileja želeći obnoviti uspomene duboko urezane u naše pamćenje. One su postale povijest Crkve i još posebno poticaj za naš hrvatski narod. Naime, tim događajem obilježena je naša katolička baština vjere, neizbrisivim pečatom vjernosti Kristu i Crkvi. Unatoč svemu što je hrvatski narod proživljavao u svojoj povijesti, potvrđujući svoju postojanost u privrženosti Bogu, nagrađen je divnim darom neba u liku svetog Leopolda Mandića.
Otkada su Hrvati masovnije upoznali njegov lik, 1946. godine, zaslugom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, a sada blaženog Alojzija Stepinca i hrvatskih kapucina, obuzelo ih je oduševljenje i radosna nada da bi im uskoro mogla zasjati zvijezda neba po svetosti skromnog i tihog kapucina. Imajući u vidu crkveni postupak za uzdizanje nekoga na čast oltara, nije se dugo čekalo. Časni Sluga Božji Leopold Bogdan Mandić bio je proglašen blaženim 2. svibnja 1976. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu po papi Pavlu VI. Još su živi mnogobrojni ne samo svjedoci nego i sudionici tog događaja. Kada je nakon izrečenih riječi pape Pavla VI. kojima je Leopolda proglasio blaženim, otkrivena velika slika novog Blaženika Crkve, prolomio se pljesak i čujan, glasan, uzdah sreće sudionika tog svečanog čina. Možete li zamisliti kolika je tek bila radost i ponos za nas Hrvate u tom času? A bilo nas je mnogo na Trgu svetoga Petra u Rimu! Još nam odzvanja u ušima zanosna riječ pape Pavla VI: „Svaka čast i vama, sinovi Hrvatske, što ste dali našem vremenu tako uzvišen i tako čovječan lik svoje katoličke povijesne baštine!“ A odjek ovog događaja bio je veći nego što smo možda očekivali ili zaslužili.
Samo sedam godina kasnije, našli smo se ponovno na istom trgu uz još mnogo veće mnoštvo okupljenih sudionika iz cijeloga svijeta za konačno i najviše ustoličenje blaženog Leopolda Bogdana Mandića proglašenjem svetim. Doista, već proglašenjem blaženim, govorim o nama Hrvatima, vjera u Boga je oživjela, što se očitovalo u duhovnom preporodu iako to nije mjerljivo ljudskim mjerilima, ali se pokazalo privrženošću prema svetom Leopoldu u našem narodu. U njemu su našli uzor kojemu su mogli pokloniti svoje srce i povjerenje, zagovornika i posrednika kod Boga. A u materijalnom obliku se očitovao odjek u gradnji crkava, kapelica, oltara po kojima se ovjekovječuje spomen na svetog Leopolda. Postao nam je bliži i draži svojim duhom, zagovorom i svetošću.
Nije se dugo čekalo i Crkva je osjetila taj živi odjek štovanja blaženog Leopolda.
U kratkom vremenskom razmaku određuje promaknuće i uzdignuće Leopolda na čast svetosti, što je i učinjeno, 16. listopada 1983. godine. Sada, nakon 25 godina, želim vas, dragi čitatelji, pobliže podsjetiti i dozvati vam u pamet taj nezaboravni i ovjekovječeni dan. Trg svetog Petra u Rimu ponovno je okupio hodočasnike iz Italije, cijele Europe i čitava svijeta. Uz mnoge narodnosti posebno je bio zapažen velik broj Hrvata iz domovine i svih krajeva svijeta. Dolazeći na trg svetog Petra, na mjesto proglašenja svetim, hodočasnike je dočekivala velika slika Leopolda Bogdana Mandića na pročelju bazilike svetoga Petra, iznad središnje lože „blagoslova“. Za dan proglašenja Leopolda svetim odabrana je nedjelja, 16. listopada 1983. Za to je bilo više razloga. Ponajprije da se istakne sadržaj i značenje cijelog Leopoldova života i njegova poruka za život Crkve u našem i budućem vremenu.
Bilo je to u jubilarnoj godini Otkupljenja. Naime, onih je dana završio rad Sinode u Rimu o Pomirenju, sakramentu Pokore. Papa je htio da završetak Sinode bude obilježen proglašenjem Leopolda svetim, kao uzora ispovjednika. Htio je da tako pastiri duša u obavljanju svoje službe ispovijedanja u Leopoldu nađu njegov zov i svoj uzor, a vjernici da otkriju čudesnost potrebe ovog sakramenta kao sredstvo duhovnog uskrsnuća. Osim toga, Papa je, s ovim trenutkom Leopoldova proglašenja svetim htio povezati i svoje jubileje u službi Crkve: petu obljetnicu svoga Pontifikata i 25. obljetnicu biskupskog posvećenja. Nema sumnje da je i sve to doprinijelo okupljanju tolikog mnoštva ljudi.
Za početak slavlja proglašenja blaženog Leopolda svetim, papa Ivan Pavao II. izašao je na Trg svetoga Petra s preko 400 nadbiskupa i biskupa koji su bili na Sinodi, a sada su se i kao predstavnici Crkava cijeloga kršćanskog svijeta pridružili okupljenom mnoštvu ljudi. U tom trenutku se doživio istinski osjećaj Sveopće Crkve. Teško je govoriti o preciznom broju sudionika na proglašenju Leopolda Bogdana Mandića svetim. Je li to bilo samo beskrajno mnoštvo ljudi dokle je oko dopiralo, ili čitav Rim? Poznat nam je broj prema podijeljenim ulaznicama za hodočasnike iz tadašnje Jugoslavije, 4.500 Hrvata i drugih nacionalnih manjina, kao i broj uglavnom Hrvata iz inozemstva - 4.840. Dakle, ukupan je broj hodočasnika koji su predstavljali našu domovinu, odnosno, hrvatski narod bio 9.340.
U svakom slučaju, prema izvještajima novina i časopisa bilo je iznenađujuće mnogo sudionika. Novine „La difesa del popolo“ spominju više od 150.000. A i sam Papa je bio iznenađen tolikim mnoštvom hodočasnika te je izjavio da do tada još nikada na proglašenju nekoga svetim ili blaženim nije sudjelovalo toliko ljudi.
Valja spomenuti i da je papa Pavao VI. proglašujući Leopolda blaženim, prvi puta primijenio novi papinski obred za proglašenje blaženim te ga sam obavio, iako je to ranije činio neki od kardinala. Također, prvi puta se to činilo izvan bazilike, na Trgu svetoga Petra. Jednako je tako i papa Ivan Pavao II., po novom obredu obavio proglašenje Leopolda svetim. Od tada se papinski obred proglašenja svetim obavlja unutar svečanog euharistijskog slavlja. Nakon izrijeka formule proglašenja oca Leopolda Bogdana Mandića svetim, dugo je odjekivao pljesak u znak zahvalnosti i oduševljenja za dar neba što ga je primila od Boga cijela Crkva i posebno naš hrvatski narod.
U prigodnoj homiliji Papa je povezao godinu Otkupljenja sa sadržajem Sinode čija je bila glavna tema razmišljanje o pomirenju i Pokori u poslanju Crkve. U tom svjetlu je predstavio i lik samoga novoga sveca Leopolda Bogdana Mandića. Istaknuo je koliko je novi Svetac u toj službi bio cijeloga života pomiritelj i sluga sakramenta Ispovijedi, Pokore, ali da on u tome i nadalje ostaje nadahnitelj i uzor, za sada, i za budućnost. Na poseban se način to odrazilo i prepoznalo u Papinim riječima kad je povišenim tonom rekao: „Što preostade svetom Leopoldu? Kome je i čemu služio njegov život? Ostadoše mu braća i sestre što bijahu izgubili Boga, ljubav i nadu. Siromašna ljudska bića koja su trebala Boga i koja su ga zazivala moleći njegovo oproštenje, njegovu utjehu, njegov mir, njegovu vedrinu!“ Papin je govor bio često prekidan snažnim odobravanjem i oduševljenjem.
Na kraju mise, Sveti je Otac uputio zanosne pozdrave i zahvalnost svim sudionicima proglašenja svetim oca Leopolda, ponajprije Hrvatima, Talijanima, a onda hodočasnicima iz Njemačke, Austrije, Poljske, Kanade, Amerike i Australije, uz podjelu Apostolskog blagoslova. Nakon dugotrajne pozornosti, molitve, sabranosti i tišine, odjednom je Trg svetog Petra postao kao košnica. Hodočasnici su se razilazili noseći u srcu nezaboravan doživljaj za cijeli život koji ne izbljeđuje niti sada poslije 25 godina. Posebnu gordost i opravdan ponos osjetio je naš mali hrvatski narod koji je proglašenjem Leopolda svetim, doživio veliku slavu. Ne svjedočili li to i svakodnevna molitva mlade Sandre, rođene u Senju, dobitnice olimpijske medalje na ovogodišnjoj Olimpijadi u Pekingu? Naime, s ponosom je izjavila da se „prije svakog natjecanja obavezno molila svetom Leopoldu“. Hrvatski narod je predao Sveopćoj Crkvi plod svoje katoličke baštine i povjerio ga je ljubavi i vjeri cijelog svijeta. Sveti Leopolde, moli za narod svoj!

Nikola Stanislav Novak

06 listopada 2008

POSVEĆENA CRKVA SV. LEOPOLDU NA SPLITSKOJ SIROBUJI

U jubilarnoj godini sv. Leopolda B. Mandića, 25. obljetnice od proglašenja svetim, župa sv. Leopolda Bogdana Mandića na splitskom Sirobuji napokon je dobila svoju crkvu, posvećenu upravo hrvatskom kapucinu, a koju je 28. rujna 2008. g. pod euharistijskih slavljem u 10 sati posvetio mons. dr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup

Izgradnja župne crkve sv. Leopolda Bogdana Mandića s pastoralnim centrom, stanom za župnika i drugim pastoralnim sadržajima, započela je još 1996. godine. No, zbog nedostatka materijalnih sredstava crkva je tek ove godine dovršena, a od 1998. g. za župnu crkvu služila je kripta ispod crkve.
Župnik don Josip Delaš cijelo je to vrijeme stanovao u nabavljenom metalnom kontejneru.
Građevina impozantno djeluje i vjerujemo da će zaokupiti pozornost svih prolaznika koji s istočne strane ulaze u Split ili iz njega izlaze.
Ovakvi događaji, posveta crkve, pokazuju nam da je sv. Leopold B. Mandić dobro duhovno zaživio u našoj domovini i da ga vjerni puk Božji u našem narodu izuzetno časti.

Diskretni osmjeh prijatelja ljudi

Teško će namjernik ući u najveći dalmatinski grad s njegove istočne strane, koji se ponosi drevnom Dioklecijanovom palačom, katedralom sv. Duje, središnjim trgom Peristilom, spomenikom Grgura Ninskog, književnikom Markom Marulićem, brojnim muzejima, rivom i još mnoštvom kulturnih spomenika i povijesnih velikana, a da mu za oko ne "zapne" impozantna nova građevina, za koju je po dvama tornjevima s križevima lako zaključiti da je crkva. Plijeni ljepotom i skladnošću i teško se oteti dojmu kako oplemenuje cijeli taj kraj, tj. splitsku četvrt Sirobuju.

Nedavno je, u nedjelju 28. rujna posvećena, pa tamošnja župna zajednica nakon dugih i požrtvovnih dvadeset godina, napokon slavi Gospodina u primjerenom, prostranom, svijetlom i urednom prostoru. Do tada je za liturgijska okupljanja služila najprije malena kapela u obližnjem samostanu karmelićanki Božanskog Srca Isusova ili, u slučaju ljepšega vremena, prostor ispred samostankoga ulaza, a kasnije kripta ispod crkve. Tlocrt ima oblik križa a u crkvenome prostoru od 600 četvornih metara nalaze se četiri male "kapelice" koje se ujedinjuju u znaku križa. U jednoj je smještena krstionica, u drugoj svetohranište, trećoj ispovjedaonica, a u četvrtoj mali kameni kip velikog sveca sv. Leopolda Bogdana Mandića, kojemu je posvećena i crkva i župa.

Umjetnik Ivan Jukić iz Muća izvanredno je približio redovničku jednostavnost i skromnost hrvatskog kapucina, koji kao da se diskretno i smireno smiješi. A kako i ne bi, kada na mjestu nekadašnjeg vojnog skladišta baruta ljudi mole za mir, pjevaju Stvoritelju, slave život, kada se čuje dječja vriska iz sestarskoga vrtića, kada mu se kao "ljudima prijatelju" molitvama utječe i mlado i staro.

Zadovoljan je sv. Leopold što mu je od prvoga trenutka, kada je na poseban način stigao u to splitsko predgrađe g. 1988. tj. kada je osnovana župa, vrlo blizak po načinu života bio novoimenovani župnik don Josip Delaš. Rođen je g.1950. u Zelovu kod Sinja a nakon školovanja za svećenika je zaređen g. 1977. Bio je odmah imenovan za župnika u župama Bisko i Kotlenice a otkada je imenovan za župnika na Sirobuji već punih dvaedeset godina živi u župnome "dvoru" - kontejneru dužine 8 a širine 3 metra!

Župa broji oko 4000 vjernika, koji su uz nekoliko starosjedilačkih obitelji u najvećem broju doseljenici iz drugih dalmatinskih mjesta, s otoka, iz Imotskoga, Sinja, susjedne Hercegovine, pa i Bosne i dr. U duhu sveca kojemu je posvećena crkva i župa, kako im je to na posveti crkve splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić im je poželio, župljani nastoje u ljubavi i zajedništvu širiti Božje milosrđe u ovome svijetu i svagdašnjem životu. U tom će im, svakako, velika pomoć i inspiracija biti četiri duhovna vrela u četiri "kapelice".

Za Ljudima prijatelj: Tomislav Vuković

Crkva i svijet multimedije

ICHTIS – religijski multimedijalni program za djecu

VINNICA (Ucraina) – Jedan novi televizijski program, koji je predložila izdavačka kuća „Clara studio“, koju vode braća kapucini, kombinira boravak s odgojem djece učeći ih etiku u uporabi novih oblika komunikacije i tumačeći im da se pravi život, ljubav, ljepota, prijateljstvo, mogu naći samo u stvarnosti. Radi se o programu za djecu nazvanom ICHTIS, da se upotrijebi govor koji koriste djeca u školi, u kući, na ulici s prijateljima. Ichtis je jedna vesela zabavna riba 3D, koja živi u računalu i kreće se po internetu. Zajedno s njome djeca shvaćaju svijet interneta promatrajući ljepotu stvorenja.
Ichtis štiti djecu od napada različitih virusa, kao što su srdžba, zavist, lijenost, itd. čije je autor Sotona koji ih šalje po svijetu. U svakoj
emisiji djeci se predlaže kratki animirani film njihova najboljeg prijatelja Isusa Krista. Program je tehnološki veoma napredan i objedinjuje 3D i 2D, s učinkom blueboxa i slika iz arhiva.

CLARA STUDIO je jedini multimedijalni katolički i profesionalni studio prisutan u Ukrajini. Posvećuje se televizijskoj proizvodnji, animiranju, izdavanju, revija CD, knjižica, novina… a vode ga, kako je gore rečeno kapucini u suradnji s laicima. Studij je započeo s radom godine 1993. proizvodnjom televizijskog programa za djecu -Borgo Nada, na početku je bio emitiran na lokalnim televizijskim kanalima, a zatim od 2004. i na javnoj televiziji Ukrajine.

27 rujna 2008

Fra BERNARDIN NIKOLA ŠKRIVANIĆ,

Čovjek žive vjere, nepokolebljive ljubavi i vjernosti Crkvi i Redu
U samostanu i svetištu Gospe od Pojišana u Splitu kao najava početka obilježavanja 100 godišnjice dolaska braće kapucina u Split, (8. prosinca 1908. - 2008.) na simboličan način - svetom misom i prigodnom propovijedi - obilježena je godišnjica smrti (25.rujna 1932. - 25. rujna 2008.) ovog velikog čovjeka i redovnika, zaslužnog za dolazak kapucina u dalmatinske krajeve.

U 19. Stoljeću u Red manje braće kapucina ulazi svećenik splitske biskupije, bivši župnik u Kaštel Sućurcu, don Nikola Škrivanić. Rođen je u Omišu 1855. g. Gimnaziju i bogoslovne nauke pohađa u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, a završne ispite iz teologije u Zadru. Za svećenika je zaređen 1877. g. Kao župnik u Kaštel Sućurcu odlučio je stupiti u Red Manje braće Kapucina. U novicijat ulazi u Rijeci 1889. g. Ulaskom u Red dobio je redovničko ime fra Bernardin.
Godine 1901. izabran je za provincijalnog ministra Hrvatske provincije i ostao joj na čelu sve do 1918. godine, najprije kao provincijal, a od 1910. kao komesar, jer po obnovljenim Konstitucijama nisu više mogle opastati brojčano male provincije. Fra Bernardin razvija veliku apostolsku djelatnost posebno u Rijeci: Ubrzo nakon zavjeta postaje poglavarom riječkog samostana, a 1901. g. provincijalom. Na Rijeci gradi svetište Gospe Lurdske te čitav svoj svećenički i redovnički život posvećuje širenju lurdske misli i pobožnosti u našim krajevima. U tu svrhu pokreće i izdaje mjesečnik Naša Gospa Lurdska, godišnjak Almanah Gospe Lurdske, Vjenčić Gospe Lurdske. Bio je čovjek žive vjere, nepokolebive ljubavi i vjernosti Crkvi i Redu.Začetnik je velikih velebnih pothvata, koji kapucinski samostan učiniše osobitim katoličkim žarištem u Hrvatskoj (osnivanje vlastite moderne tiskare 'Miriam', 'Kuća dobre štampe', velika izdavačka djelatnost,te organizira prva hrvatska nacionalna hodočašća u Lurd i Rim i dr.).
Pod poglavarstvom Fra Bernardin Škrivanića riječki samostan braće kapucina postaje snažna radna točka hrvatskog katoličkog pokreta, kojemu na čelu bijaše krčki biskup Anton Mahnič. Tu se tiska Mahničeva 'Hrvatska straža', tu počinju izlaziti 'Riječke novine' koje su jednu godinu izlazile kao dnevnik. Sama Provincija u to doba brojčano se povećava. Godine 1905. fra Bernardin podiže u Varaždinu 'Serafski kolegij' za niže gimnazijalce. Početkom 1913. g. hrvatskom komesarijatu biva povjerena briga za kapucinsku misiju u Bugarskoj.
Budući da su talijanski kapucini napustili gotovo sve dalmatinske samostane, osim Zadra, tadašnji splitski biskup Filip Franjo Nakić 1908. g. pozvao je fra Bernardina da hrvatski kapucini preuzmu poznato splitsko svetište 'Gospe od Pojišana.' Tako te godine kapucini dolaze u Split. Slično je bilo i s Dubrovnikom, kamo kapucini dolaze naklonošću dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića 1913. godine. Tako fra Bernardin godine 1922. odlazi u Split, gdje je kroz 7. g. poglavar samostana. Preminuo je u Splitu 25. rujna 1932. g. na glasu svetosti u 43. godini redovništva i 55. godini svećeništva.

Papa će 2009. godine posjetiti svetište Padra Pia










Papa Benedikt XVI. iduće će godine posjetiti talijansko mjesto San Giovanni Rotondo, u kojem se nalazi svetište Padra Pia iz Pietrelcine. To je najavio državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone, koji je 23. rujna, na dan liturgijskoga spomena sv. Pia i u prigodi 40. obljetnice njegova preminuća, u tom mjestu predvodio euharistijsko slavlje.

Govoreći o liku svetoga Pia, kardinal Bertone istaknuo je dva bitna oslonca na putu vjere toga kapucina iz Pietrelcine: vjernost evanđelju i stalno usmjerenje prema nebeskome kraljevstvu. Otac Pio, koji i dalje živi u otajstvu umrloga i uskrsloga Isusa, bio je Kristov učenik koji nije tražio drugo, doli voljeti i trpjeti za Njega. Bio je iskreni sin Crkve koji se i u najbolnijim trenucima nije branio, umirući sebi uronjen u tišinu mučne, ali plodne poslušnosti, kazao je kardinal.

U ovih 40 godina koje su prošle od njegove smrti, vidjeli smo Božje milosrđe po zagovoru svetoga Pija, a u korist brojnih njegovih vjernika. On je poput bogatoga korita izvorne vode, na čijem vrelu svi mogu piti svježu vodu istine i ljubavi koju Gospodin nudi svima u izobilju. To je otac Pio činio i za života. Koliko mu se samo ljudi približio i obratilo; koliko ih se samo osjetilo prihvaćenima poput braće i sestara; koliko ih se osjetilo zagrljenima, a ponekad i progonjenima zahtjevnom nježnošću Boga koji djeluje kroz svoje oruđe milosrđa! istaknuo je kardinal Bertone.

15 rujna 2008

Novo Proljeće Kristine Ćurić

Vjerojatno najmlađa splitska spisateljica Kristina Ćurić predstavila je u Splitskoj gradskoj knjižnici "Marko Marulić" svoj roman za mladež "Novo proljeće". Kristina je tek počela pohađati osmi razred O.Š. Visoka u Splitu, a ovaj roman od 300 stranica napisala je još kao sedmašica.

Split, 9. rujna 2008.

Pozdravnu riječ uputio je njezin ravnatelj O. Š. Visoka Luka Čović, a ovaj roman za mladež su predstavili mr.sc. Ilija Protuđer, Maja Čop profesorica, i sama autorica Kristina Ćurić. U prigodnome glazbenom programu nastupile su Josipa i Kristina Ćurić, te Danijela i Matea Šitum koje su izvele trominutni program klasične glazbe.

"Svojom otvorenošću, iskrenošću, zanimljivom tematikom, uzbudljivom radnjom i dojmljivim likovima, roman će zasigurno izazvati pozornost i zanimanje čitatelja. Novo proljeće pravo je osvježenje koje će svakog čitatelja zasigurno ostaviti bez daha i poželimo mu puno čitatelja u što ne sumljam." - istaknula je prilikom predstavljanja prof. Maja Čop.

Kristina Ćurić rođena je 30. svibnja 1994. godine u Splitu gdje živi s roditeljima i dvjema sestrama. Osmi je razred Osnovne škole Visoka. Odlična je učenica i njezin najdraži predmet je hrvatski jezik. Novo proljeće njezin je prvi roman. Već od najranijeg djetinjstva čitanje knjiga i pisanje njezin su najdraži hobi. Uz to, njena je ljubav i glazba - u slobodno vrijeme svira gitaru i glasovir, a mandolinu svira u klasičnom orkestru. Također svira i u crkvenom bendu župe Gospe od Pojišana u Splitu, gdje je i članica Franjevačke mladeži. Samo napomenimo da je već u pripremi i njezin drugi roman...

Roman Novo proljeće objavila je nakladnička kuća Naklada Protuđer.
M.V.

Proslava Male Gospe u Dubrovniku - 2008.

Dubrovnik, 8. rujna 2008.
Tisuće vjernika iz Dubrovnika i okolice na blagdan Male Gospe, 8. rujna, pohodili su svetište Gospe od milosrđa u Gospinu polju (Dubrovnik), izvršavajući zavjete koje su obećali Bogu. U osobnoj i zajedničkoj molitvi tražili su Gospinu pomoć i zagovor ili joj zahvaljivali na primljenim milostima. Do Gospina svetišta vjernici su tijekom noći pješačili kako bi sudjelovali na prvoj jutarnjoj misi u četiri sata. Sve do podne mise u svetištu su slavljene svakog punog sata, a svi su imali prigodu za ispovijed jer su svećenici ispovijedali vani cijeloga dana. Veliki broj vjernika zapalio je svijeće moleći se za svoje najbliže kao i za različite životne potrebe. Strpljivo i sabrano čekali su u dugom redu koji se pružao duljinom cijele crkve i povremeno dalje kroz glavni ulaz u dvorište, kako bi obišli glavni oltar u crkvi s Gospinim likom.

Večernje koncelebrirano euharistijsko slavlje na otvorenom predvodio je dubrovački biskup Želimir Puljić, koji je u propovijedi podsjetio vjernike na obilježavanje Godine sv. Pavla, navodeći značajke njegove poslanice pročitane na misi i obilježja Pavlove misli. U povodu početka školske godine biskup se obratio roditeljima, učenicima, nastavnicima i odgajateljima, ističući važnost povezanosti obitelji, škole i župe u molitvi i radu. Riječi pozdrava i zahvalnosti svima koji su pomogli u organizaciji i izvedbi proslave blagdana Male Gospe u svetištu izrekao je gvardijan kapucinskog samostana i upravitelj svetišta Gospe od milosrđa fra Ante Logara.

Kao priprava za blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije u svetištu se održavala devetnica na kojoj je propovijedao svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Mate Logara. On je ujedno bio predvoditelj i prvoga jutarnjeg misnog slavlja u četiri sata na sam blagdan.

Prva obljetnica smrti fra Zdenka Tomislava Tenšeka

Zagreb Dubrava - Dana, 31. kolovoza 2008.
U prepunoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela proslavljena je prva obljetnica smrti fra Zdenka Tomislava Tenšeka, bivšeg dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, koji je iznenada preminuo prije točno godinu dana. Zajedno s više redovničke braće, rodbine i prijatelja pok. Zdenka, svečanu misu predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Vlado Košić. U lijepoj dirljivoj propovijedi mons. Košić govorio je o Zdenku kao profesoru, plodnom piscu i zauzetom pastoralnom radniku, čovjeku i redovniku koji se posvema predao svom zvanju i poslanju.
Brojni vjernici, svećenici i časne sestre koji su ispunili su crkvu svetog Mihaela u Dubravi na spomen slavlju prigodom prve obljetnice smrti pok. Zdenka svjedočili su koliko im je pokojnik značio. Gospodin, neka nas sabere sve u svojoj ljubavi!

Početak proslave 400.-te obljetnice dolaska kapucina u Rijeku i hrvatske krajeve

Kapucini su 1610. godine iz Austrije stigli u Rijeku, kao svoje prvo mjesto u kojem su svoj pastoralni i duhovni život započeli franjevci-kapucini u našim krajevima. 2010. godine će se stoga slaviti 400 godina nazočnosti kapucina u Hrvatskoj. Ove godine, 29. kolovoza u Rijeci je započela proslava tog velikog jubileja, koja će se obilježavati kroz dvije godine, obuhvativši tako također obilježavanje 100-te godišnjice dolaska kapucina u Split, na Pojišan, (1908.-1909.g.) i 300-te godišnjice dolaska kapucina u Karlobag (1710.g.)

Rijeka, 29.08.2008.
Misom u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci u četvrtak, 28. kolovoza obilježen je početak proslave 400.-te obljetnice dolaska kapucina u Rijeku. Euharistijsko slavlje predvodio je gvardijan riječkog kapucinskog samostana fra Anto Pervan. Red Manje braće kapucina nastao je reformom franjevačkog svjetovnog Reda 1525. godine kao treći samostalni ogranak prvog Reda sv. Franje Asiškoga.
Tri godine kasnije, reformu Reda odobrio je papa Klement VII. dok vlastitog generalnog ministra Red dobiva 1619. godine za vrijeme pape Pavla V. Od tada im je dopušteno provoditi isposnički život, nositi habit kestenjastosmeđe boje s dugom kukuljicom na leđima te primati u Red klerike i braću pomoćnike. Do 1574. red se razvijao samo unutar granica Italije a nakon toga kao misionari odlaze u druge europske zemlje, među njima i Hrvatsku. Na taj način kapucini su 1610. godine iz Austrije stigli u Rijeku.
Na mjestu gdje je danas samostan stajala je kapelica posvećena sv. Augustinu dok početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. U tijeku povijesti kapucini su obnašali različite zadaće, no osobito su se istaknuli radeći na katoličkoj obnovi poslije Tridentskog sabora.
Njihovu apostolsko-pastoralnu djelatnost od samih početaka krasi propovijedanje te su 1743. vršili službu papinskih propovjednika unutar rimske kurije. U prvim godinama njihova boravka u Rijeci apostolat im se temeljio na brizi o ljudima na rubu društva dok su danas najpopularniji ispovjednici u gradu na Rječini ali i duhovni voditelji molitvenih skupina mladih. Briga o bolesnicima, zatvorenicima bila je prvotna zadaća kapucina, no i danas se uz taj pastoral dodaje i angažman u radu s mladima koji se u župi okupljaju u molitvenim zajednicama.
Jedan od najpoznatijih ispovjednika u riječkom kapucinskom samostanu bio je i sv. Leopold Bogdan Mandić dok se među širiteljima tiska i marijanske pobožnosti spominje ime fra Bernardina Škrivanića, graditelja kapucinske crkve Gospe Lurdske na Žabici, impozantnog zdanja nastalog po uzoru na ono u Lurdu. Temelji crkve postavljeni su prije 100 godina na inicijativu fra Škrivanića čija je želja bila sagraditi crkvu po uzoru na onu u Lurdu.
Uz sv. Leopolda Bogdana Mandića, u tijeku je proces za proglašenjem blaženim još jednog riječkog kapucina, fra Ante Tomičića. Danas, pet kapucina stoji na raspolaganju brojnim vjernicima koji dolaze u crkvu ili su članovi neke od molitvenih zajednica.
Kapucini su usko povezani s pukom te se u samostanskim prostorima održavaju molitveni susreti za sve profile vjernika. U okviru proslave visokog jubileja koja će biti svečano zaključena za dvije godine, tiskat će se poštanske marke s likom sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je svojedobno boravio u riječkom kapucinskom samostanu dok bi se ovim povodom jedan od riječkih trgova u blizini crkve Gospe Lurdske trebao preimenovati u ime fra Bernardina Škrivanića.
Želja riječkih kapucina je obnova crkve Gospe Lurdske, prije svega derutnog krova, ali i opremanje knjižnice i Muzeja posvećenog sv. Leopoldu i fra Anti Tomičiću. Nedavno je kapucinima vraćen i dio imovine izgubljen u prijašnjem komunističkom sistemu.
Kino "Croatia" prenamijenit će se za potrebe održavanja različitih kulturnih događanja, a među njima i duhovnih seminara kao bitne sastavnice u pripravi za proslavu visokog jubileja.
Helena Anušić
IKA

08 rujna 2008

CRKVA I SVIJET BLOGOVA:

Bostonski nadbiskup, kapucin, kardinal O'Malley piše blog
Ono što je kardinal O'Malley započeo kao eksperiment, postalo je novim i redovnim načinom širenja Evanđelja. Bostonski nadbiskup je odlučio nastaviti pisati svoj blog koji je započeo tijekom nedavnog puta u Rim.


Kardinal je, prije odlaska, obećao objavljivati dnevno izvješće na svom blogu tijekom dvotjednog eksperimenta te je izjavio da će razmisliti hoće li nastaviti nakon povratka u Boston. No, sada je objavio da će, počevši od prošlog petka, nastaviti pisati tjedna izvješća na blogu.
Dotične stranice nisu izmakle pažnji svjetovnih medija. Prije dva tjedna je u Boston Globeu izišao članak u kojem piše kako je kardinalov blog od pokretanja posjetilo 9000 ljudi, a broj čitatelja je svakim danom sve veći.

Stručnjaci za blog su također zapazili stranicu te je pohvalili zbog neformalnosti i čitljivosti. Osim kardinalovih komentara, na stranici se nalaze njegove fotografije iz Rima te drugih crkvenih ceremonija kao i nekoliko fotografija s prijateljima.
U prvom izvješću iz Bostona, kardinal je opisao svoj radni tjedan te odgovorio na nekoliko pitanja čitatelja. Jedan od zanimljivijih komentara je bio onaj jednog građanina Bostona, "Eddija", koji je napisao da razmišlja o povratku vjeri zahvaljujući kardinalovom blogu. Kardinal mu je na to odgovorio: "Eddie, na krštenju si pozvan da budeš dio Božje obitelji, zajedništva vjere, dio Tijela Kristova", te je nastavio: "Kamo god te tvoje putovanje dosad dovelo, znaj da te Gospodin uvijek zove kući, da budeš dio tog zajedništva vjere, dio te obitelji koja je Crkva". Kardinal je poručio mladiću da će mu rado proslijediti imena župa i svećenika u njegovom mjestu kako bi se lakše povezao s Crkvom.

(izvor: karšćanski portal "Križ života")

30 srpnja 2008

170. OBLJETNICA ROĐENJA FRA ROBERTA MENINIJA

Split, srpanj 2008. U prigodi 170. obljetnice rođenja fra Roberta Antuna Meninija, u kapucinskoj crkvi Gospe od Pojišana te u okviru priprave za blagdan Gospe od Karmela, 15. srpnja o.g., predstavljena je knjiga o ovom znamenitim sinu grada Splita i rodne mu grude Hrvatske. Knjižicu je priredio fra Juro Šimić provincijalni tajnik Hrvatske kapucinske provincije a izdao Kapucinski samostan u Splitu.

O knjižici, od stotinjak stranica, odnosno o životu i djelovanju Roberta Meninija u Bugarskoj govorili su fra Zlatko Šafarić, gvardijan i upravitelj Svetišta Gospe od Pojišana. Uvodno je fra Zlatko ukratko progovorio o dolasku kapucina u Split i njihovom djelovanju do danas. Predstavljanju knjige sudjelovalo je više od 70 vjernika i nekoliko splitskih svećenika, prijatelja kapucinskog samostana.
Provincijalni ministar, fra Ivica Petanjak, ukratko je predstavio životni put i djelovanje Roberta Meninija u Bugarskoj; knjižica se satoji iz dva poglavlja. U prvom dijelu riječ je opisu životnog puta i djelovanja što ga napisao pokojni fra Hadrijan Borak. Tu je zatim riječ o društveno-političkim prilikama u devetnaestom i u prvih petnaestak godina dvadesetog stoljeća u Bugarskoj; o dolasku Meninia u Bugarsku, o gradnji sjemeništa, o odgoju klera, o vezi sa Hrvatskim redovnicama i njohovu karitativnom djelovanju u Bugarskoj. Drugi dio knižice je zapravo autobiografija samog Meninija koju je on naslovio: "O tajni putovi..." neotkrivši svoje ime.

Fra Jure Šarčević je, između ostaloga, istakao pobožnost nadbiskupa Meninija prema Bl. Dj. Mariji kojoj on, čini se, pripisuje svoje redovničko zvanje. "Sve pripisujem milosrđu moga Boga i zagovoru Djevice Marije..."; često je završavao svoje propovijedi zahvalom Gospi Lurdskoj. Zatim je istakao njegovo djelovanje kao biskupa u Bugarskoj kroz 28 godina biskupovanja; potom ulogu i djelovanje sestara Milosrdnica koje su u Bugarsku došle 1891. i Sestara sv. Križa iz Đakova koje su došle u Bugarsku 1908. Svoje kratko izlaganje Jure je završio prikazom sadašnjeg stanja crkvenih prilika u Bugarskoj, posebno istaknuvši ulogu i djelovanje kapucina, koji trenutno imaju 4 samostana. Knjižica se može naručiti kod izdavača ili pregledati na našem portalu lista.

Jure Šarčević

05 srpnja 2008

KAUZA FRA ANTE TOMIČIĆA

Sluga Božji, fra Ante Tomičić s velikom je vjerom osobito štovao Isusa Krista u presvetom oltarskom sakramentu. Kad je god imao slobodnog vremena ili ga je nastojao naći, bio je na koljenima ispred svetohraništa i toliko udubljen u Isusovu nazočnost i njegovu ljubav da se isključio iz svega što bi ga moglo rastresati te je izgledao potpuno predan Bogu i uključen samo u njegovu ljubav. Bio je odan i vjeran Majci Božjoj Lurdskoj kao svojoj majci, Kraljici i gospodarici u svom radu kao brat kapucin na samostanskoj porti.
Častio je sv. Franju Asiškog, sv. Antuna Padovanskog i sv. Leopolda Bogdana Mandića, a osobito je često bio na koljenima pred kipom Presvetog Srca Isusova otkrivajući ljubav Kristovu za nas ljude iskazanu na drvetu križa. Iz fra Antina srca na njegova usta izvirala je zahvalnost, riječ hvala Bogu i ljudima, pa i prema onima koji su ga provocirali kada je prosio, njegove riječi bile su za sve samo hvala Bogu. Prema ljudima je iskazivao zahvalnost riječima “hvala brate, hvala sestro i Bog plati!” Svima koji su se s njim iskreno i dobronamjerno susretali, ostajao je u lijepom sjećanju, osobito njegova svetačka pojava i njegove blage, smirujuće, ohrabrujuće i proročke riječi. On je doista bio tihi svjedok vjere u gradu Rijeci. Glas o fra Anti u Rijeci među vjernicima još za njegova života bio je - on je svetački lik grada Rijeke, a osobito je to postao nakon blažene smrti.
Nakon glasa naroda, naša provincijalna uprava zamolila je riječkog nadbiskupa Ivana Devčića da započne ili otvori informativni proces i ispitivanje glasa svetosti fra Ante među vjernicima u gradu Rijeci. Uprava me predložila nadbiskupu za imenovanje u prikupljanju usmenih i pismenih svjedočanstava od živućih svjedoka. Ja sam odgovorno započeo svoj posao. Pismeno sam zamolio riječkog nadbiskupa potkrijepljeno sa svjedočanstvima nekih svjedoka da otvori nadbiskupijsku dijecezansku kauzu za proglašenje fra Ante Tomičića blaženim. Nadbiskup je otvorio kauzu 12. srpnja 2005. godine i tada je utemeljio crkveno nadbiskupijsko sudište za ispitivanje vjerodostojnih svjedoka, usmeno pod prisegom.
Pred to sudište izišlo je 45 svjedoka razne dobi, profesija i staleža. Sudište je u Riječkoj nadbiskupiji završilo svoj odgovorni posao 12. lipnja 2007. godine. Sada se svi dokumenti, a ima ih podosta, prevode na talijanski jezik i kada prijevodi budu dovršenii, svi dokumenti službeno će se proslijediti ili odnijeti u Vatikan u Kongregaciju za proglašenje blaženih i svetih.
Molitvom svi pratimo ovaj duhovni posao. Budite zahvalni Bogu, braćo i sestre, što je Josipa, fra Antu, pozvao na svoj put i vodio ga tim putem svetosti. Željeli bismo posvjedočiti cijeloj Crkvi da imamo još jednog velikana u duhu i vjeri. U Ričicama se rodio, u Rijeci je fra Ante Josip najduže živio i djelovao i uzdigao se do svetosti. Mi Hrvati, dakle, imamo ponovno na čemu zahvaljivati Bogu. Imamo još jednog malenog brata, ali velikana duhom, iz svog podneblja.
Molite svi, i mi u Rijeci, i vi ostali, da fra Antu dobri Bog što prije učini blaženim pred licem Crkve na zemlji čašću oltara, a molite se i fra Anti u zagovor da Bog po njemu učini čudo, osobito da ozdravi nekog bolesnika ili bolesnicu koji boluju od teške i možda neizlječive bolesti. Ako se to dogodi, pošaljite mi svu potrebnu dokumentaciju o tome.
Moja adresa je:

fra Stanko Dodig,
Kapucinski samostan,
Kapucinski trg 7., 51 000 Rijeka

Diplomski rad Branke Martinac na slici "Sv. Mihovil" u svetištu Gospe od Pojišana u Splitu

U sklopu svog diplomskog rada Branka Martinac obavila je konzervatorsko-restauratorske zahvate na slici "Sv. Mihovil Arkanđel" iz splitskog kapucinskog samostana «Gospe od Pojišana».
Slika nepoznatog autora rađena je prema glasovitom rimskom djelu ''Pobjeda sv. Mihovila nad Sotonom'', bolonjskog slikara Guida Renija, jednog od najznačajnijih predstavnika talijanskoga ranog baroka. Za razliku od originala na ovoj je slici prikazano samo poprsje arkanđela te predstavlja tek segment Renijeve slike ''Arkanđel Mihovil pobjeđuje Sotonu''.Na slici se zapaža nekoliko prijašnjih intervencija, a neke od njih su uzrokovale značajne estetske izmjene u kojima se nije vrednovala autentičnost djela (originalni bojani sloj je gotovo u cijelosti preslikan, te su dimenzije slike smanjene).
Tijekom konzervatorsko – restauratorskog zahvata izvedeni su slijedeći postupci: zaštita lica slike, uklanjanje platana postavljenih u prijašnjim restauratorskim zahvatima, čišćenje poleđine i ravnanje slike, podljepljivanje slikanog sloja, čišćenje lica slike, krpanje i umetanje nedostajućih dijelova platna, podstavljanje slike novim platnom tzv. sendvič metodom, nanošenje preparacije unutar oštećenja slikanog sloja, podslik, izolacijski lak, retuš i završno lakiranje.

PROSVJED 120 UDRUGA GRAĐANA

Zbog zakona o diskriminaciji bukti sukob na relaciji Vlada - biskupi
Ogorčeni usvajanjem spornog zakona o suzbijanju diskriminacije, koji je ovih dana podigao na noge mnoge građanske udruge, Hrvatskom saboru, g. Luki Bebiću, predsjedniku, u Zagrebu, 4. srpnja 2008. predstavnici udruge HOD - (Hrvatsko odgovorno društvo) sa supotpisnicima 120 građanskih udruga u republici Hrvatskoj, uputili su slijedeći zahtjev:

ZAHTJEV ZA ODGODOM USVAJANJA
ZAKONA O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE
kao i Zakona o ravnopravnosti spolova u predloženom obliku

Poštovani!

Povodom usvajanja Zakona o suzbijanju diskriminacije, što su ga zajedno izradili Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske reagiralo je oko 120 udruga građana (među kojima su razne građanske, braniteljske, vjerničke i obiteljske udruge), tražeći odgodu glasovanja na prošloj sjednici Hrvatskog sabora (zaključenoj 30. svibnja 2008.). Zbog sličnih razloga udruge traže odgodu usvajanja i Zakona o ravnopravnosti spolova u predloženom obliku na tekućoj sjednici Hrvatskog sabora.

Razlozi za odgodu usvajanja Zakona:

– prijedlog Zakona nije prošao široku javnu raspravu, a zbog njegove važnosti opća i stručna javnost trebale su dobiti prigodu za otvorenu raspravu

Na jedini “okrugli stol”, održan 28. ožujka 2008., pozvani su predstavnici samo nekih očito “ravnopravnijih” udruga, dok su mnoge druge udruge, sukladno ovom Zakonu, “diskriminirane”. U izradu nacrta i na javnu raspravu nisu pozvane ni vjerske zajednice iako ih se Zakon izravno tiče. Ni mnogi saborski zastupnici HDZ-a na dan predviđenog glasovanja nisu bili upoznati s odredbama Zakona, što je vidljivo i iz reakcije predsjednika njihova kluba zastupnika u Jutarnjem listu, 30. svibnja 2008. Nije zabilježen nijedan do tada relevantniji medijski odjek na prijedlog Zakona, a nakon toga nastala je lavina reakcija, što potvrđuje i raniji izostanak, kao i potrebu za javnom raspravom.

– Zakon je trebao ići u redovnu proceduru, kao što stoji na njegovu prijedlogu od 28. ožujka 2008., jer je, kako je najavljeno, trebao stupiti na snagu tek 1. siječnja 2009.

Nije postojao, odnosno nije obrazložen razlog zbog kojeg je došlo do odluke njegova usvajanja po žurnom postupku.

– Zakon sadrži niz dvojbenih odredbi, zbog čega je, uz podijeljene zastupnike HDZ-a, i HSS, kao član vladajuće koalicije, tražio odgodu njegova usvajanja i otvaranje javne rasprave

Nismo upoznati da je u međuvremenu došlo do bitnih pomaka te po tom pitanju očekujemo da se zastupnici izjasne pred vlastitim biračkim tijelom.

– prema obrazloženju predlagatelja u hrvatski su prijedlog Zakona “unesene diskriminatorne osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području”

Nužno je građanima odgovoriti na pitanje tko je to od Hrvatske tražio, što se sve “nadilazi” i koje su realne posljedice takvo široko postavljenog Zakona. Posebno je to važno stoga što Protokol 12, dokument vezan uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nije željela potpisati većina europskih zemalja zbog “nepredvidljivih posljedica” koje bi on mogao imati u praksi, a hrvatski prijedlog Zakona nadilazi i takav, široko postavljeni Protokol, kako po broju osnova, tako i prema subjektima koje obvezuje. Nove osnove koje ne sadrži Konvencija i Protokol 12 su: “članstvo u sinkikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija”, a ispuštena je osnova “rođenje”. Također, dok Protokol 12 i međunarodni dokumenti na koje se poziva obvezuju javna tijela, hrvatski Zakon obvezuje i pravne i fizičke osobe.

– neprihvatljiv je i sam naziv Zakona, jer sugerira na sveprisutnu diskriminaciju u hrvatskom društvu

U pitanju je i samooptužba države za sveprisutnu diskriminaciju u njezinoj “režiji” stoga držimo da je umjesto naziva “Zakon o suzbijanju diskriminacije” primjereniji naziv “Zakon o zaštiti od diskriminacije”.

– u prvom članku pogrešno se poziva na Ustav Republike Hrvatske

Jednakost se proglašava “najvišom vrednotom” Ustava, iako on nabraja jedanaest jednakopostavljenih najviših vrjednota. Usuglašavanje s Ustavom traži promjenu niza članaka i odredbi Zakona, a ne tek promjenu prvog članka, jer iz pogrešnog promatranja jednakosti kao najviše vrjednote proizlazi “duh” i filozofija Zakona.

– u Zakonu nema jasne definicije diskriminacije, a i mnoge druge odredbe preširoko su i nejasno definirane, što izaziva pravnu nesigurnost građana

Diskriminacija je tako “stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe” (...) “kao i osobe povezane s njom rodbinskim i drugim vezama (čl. 1. st. 2.). Nejasno i široko se uzima i neizravna diskriminacija “kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj” (čl. 2. st. 2.). Uopće nije pojašnjeno što se smatra poticanjem na diskriminaciju, a izjednačeno je s diskriminacijom (čl. 4.). Segregacija je izjednačena s diskriminacijom (čl. 5), a nigdje nije definirano na što se pod segregacijom misli, budući da pravne segregacije u Hrvatskoj nema. Područje primjene zapravo obuhvaća sva područja života, uključujući i obiteljske odnose koji nisu izuzeti, a neka područja koja su izuzeta nejasno su postavljena, a traži se da ih se “usko tumači”. Širinom ovlasti povjerenih Pučkom pravobranitelju nadilazi se njegova sadašnja zakonska pozicija, čime se podrazumijeva promjena Zakona o pučkom pravobranitelju, pa do tada Zakon ionako ne može stupiti na snagu. Zakon je nejasan i u pravnom smislu s obzirom na oblike postupka.

– prijedlog Zakona je u nesuglasju s Obiteljskim zakonom po pitanju usvajanja djece od strane istospolnih zajednica, jer je to evidentno “stavljanje u nepovoljniji položaj” u odnosu na prava koja prema Obiteljskom zakonu ima heteroseksualni brak

Očita je stoga intencija predlagatelja da se u budućnosti mijenja “stariji”, a ne novi Zakon, inače bi ga se odmah usuglasilo s Obiteljskim zakonom. Pitamo se je li to u skladu s programskim načelima HDZ-a na temelju kojih je dobio relativnu većinu na izborima ili je riječ o prijevari vlastitih birača, što se vidi čak i iz činjenice da Zakon snažnije brane oporbeni SDP i HNS (koji o tim pitanjima imaju krajnje liberalna stajališta), negoli stranka predlagatelja Zakona.

– Zakon otvara prostor novim neusuglašenim standardima u odgoju i obrazovanju zbog mijenjanja “naizgled neutralnih odredbi, kriterija ili praksi” (usp. čl. 2. st. 2.)

Zakon će, posebno u sinergiji sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u kojem to također nije jasno postavljeno, uvoditi nove “odredbe, kriterije ili praksu” u odgojne i obrazovne procese, pozivajući se na to da one i stvarno, a ne tek “naizgled”, trebaju biti “neutralne”. No, problem je što neutralnog odgoja jednostavno nema, pa je otvoreno pitanje tko će postavljati (ili nametati?) te nove “naizgled neutralne” kriterije? Hoće li se svima nametnuti odgojni obrasci “gender ideologije” koja niječe binarnu biološku podjelu spola i roda te nameće rod kao izbornu kategoriju u nebrojenom nizu varijacija? Hoće li društvo biti prisiljeno na prohomoseksualne i druge “rodne” identitetske poglede kao normu koja će se djeci nametati već od vrtića?

– Zakon predviđa snažnu ulogu organizacija civilnog društva u smislu “socijalnih partnera” Pučkom pravobranitelju u sastavljanju izvješća o diskriminaciji, kao i status umješača u postupku na strani tužitelja

Budući da nigdje nije predviđeno njihovo ograničavanje i odgovornost u slučaju mogućih manipulacija, postoje bojazni da se ta njihova uloga u određenim slučajevima pretvori i u svoju suprotnost, pa da od zaštitnika diskriminiranog postanu diskriminatori zlonamjerno tuženog. Upravo način na koji je rađen Zakon pokazuje koliko je u Hrvatskoj civilno društvo neautentičan odraz sveukupnog građanskog društva te koliko marginalne skupine zbog neprimjereno velikog javnog utjecaja, mogu svojim djelovanjem iskrivljavati sliku hrvatskog društva. Davanjem odlučujuće uloge takvim “skupinama za pritisak” uvodi se opasan prostor za manipulacije i stigmatizaciju svih onih koji nisu po volji tim skupinama. Tako se, paradoksalno, ovakvim Zakonom otvara prostor diskriminacije više negoli se diskriminacija “suzbija”.

Zbog svega toga, a budući da je Hrvatski sabor odustao od glasovanja na svojoj posljednjoj sjednici, kao i stoga što u međuvremenu nije došlo do otvaranja tražene široke javne rasprave, nisu se ispunili uvjeti da se Zakon o suzbijanju diskriminacije usvoji na tekućoj sjednici do 15. srpnja. Tražimo stoga da se na jesen otvori prostor za nužnu javnu raspravu od strane predlagatelja Zakona, a tek nakon toga da Hrvatski sabor aktivira tu nedovršenu točku dnevnoga reda. Budući da je s ovim Zakonom “sestrinski” povezan i Zakon o ravnopravnosti spolova (koji također nije imun na neke ozbiljne navedene primjedbe) tražimo da se o oba Zakona otvori (nastavi) široka javna rasprava do jeseni, te da se tek nakon nje i sukladno s njom, isti uvedu u daljnje postupanje Hrvatskog sabora.

Za Koordinaciju udruga:

Ivica Relković
HRVATSKO ODGOVORNO DRUŠTVO





POPIS UDRUGA, MREŽA UDRUGA I GRAĐANSKIH INICIJATIVA

– Hrvatsko odgovorno društvo – HOD, Zagreb
– Hrvatska nacionalna koordinacija mladih – graVITAcija, Zagreb (s 13 udruga članica iz cijele Hrvatske)
– Udruga za mobiliziranje novih organizacija mladih – ZAMNOM, Zagreb
– Udruga za promociju načela etičnosti – PRONET, Zagreb
– Hrvatski obiteljski krug, Zagreb
– Pružimo ruku, Zagreb
– Forum udruga za obitelj, Zagreb (s 10 udruga članica iz cijele Hrvatske)
– Udruga Reforma; Zagreb
– Glas roditelja za djecu – GROZD, Zagreb
– Zbor braniteljskih udruga iz domovinskog rata Grada Zagreba (29 braniteljskih udruga, Zagreb)
– Zajednica županijskih Zajednica udruga HVIDR-a RH / Zajednica udruga HVIDR-a Grada Zagreba (Zagreb)
– Savez udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Zagreb
– Zajednica udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, Zagreb
– Udruga obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Osijek
– Udruga “Majke hrvatskih sokolova”, Zagreb
– Udruga “Žene u Domovinskom ratu”, Zagreb
– Udruga Zdrug hrvatske obrane “Nikola Šubić Zrinski”, Zagreb
– Nezavisni dragovoljci hrvatski, Zagreb
– Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata RH Grada Zagreba i Zagrebačke županije
– Udruga Hrvatska budućnost (Slavonski Brod)
– Udruga “Djetešce na sunašce” (Zagreb)
– Udruga “Djeca i otoci” (Rakov Potok)
– Zajednica obitelji s četvero i više djece (Zadar)
– Udruga obitelji s četvero i više djece (Trogir)
– Udruga obitelji s četvero i više djece (Split)
– Udruga roditelja s četvero i više djece (Solin)
– Udruga obitelji s četvero i više djece (Dugopolje)
– Pokret za život (Krk)
– Obiteljski centar (Pula)
– Planinarska udruga mladih entuzijasta – PUME (Varaždin)
– Hrvatsko planinarsko društvo “Stanko Kempny” (Zagreb)
– Udruga “Dobar dojam” (Zageb)
– Projekt “Edukacijska udruga 1481”, Zagreb
– Inicijativa hrvatskih pravnika o sankcioniranju komunističkih zločina (Zagreb – 60 pravnika)
– Vijeće mladih grada Zagreba (24 udruge i inicijative mladih, Zagreb)
– Zajednica Molitva i Riječ, Split
– Bračni susreti, Split
– Katolička udruga LOVRET, Split
– Udruga ZDENAC, Split
– Hrvatsko katoličko liječničko društvo – HKLD, Split
– Udruga mladih Isus je Put, Split
– Zajednica Krvi Kristove, Split
– Katolička udruga mladih “Ivan Merz”, Split
– Zajednica protiv pobačaja, Split
– Pokret fokolara, Split
– Društvo katoličkih medicinskih sestara, Split
– HKD Branimir, Split
– Udruga Sv. Jeronim, Split
– Obiteljska zajednica, Split
– Molitvena zajednica sv. Petra, Split
– Humanitarna udruga “Ivan Merz”, Split
– Obnova u Duhu, Split
– Marijina legija, Split
– Obiteljski centar, Zagreb
– Akademsko društvo sv. Jeronim – Rijeka
– FRAMA / Franjevačka mladež - Rijeka
– Hrvatsko društvo katoličkih novinara – Zagreb
– Vijeće mladih Zagreba, Zagreb
– Franjevački svjetovni red – Rijeka
– Zdrug katoličkih skauta riječke nadbiskupije, Rijeka
– Zajednica kršćanskog života, Rijeka
– Klub gimnazijalaca “Ivan Merz” PSHG, Rijeka
– Ekumenski klub, Rijeka
– FRAMA /Franjevačka mladež – nacionalna, Zagreb
– Vidi, prosudi, djeluj, Zagreb
– Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika, Zagreb
– Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara, Zagreb
– Hrvatsko katoličko liječničko društvo, Zagreb
– Studentski katolički centar – Palma, Zagreb
– Studentska udruga “Filipid”, Zagreb
– Križarska organizacija, Zagreb
– Franjevački svjetovni red, Zagreb
– Udruga za cjeloviti spolni odgoj Teen Star, Zagreb
– Športsko društvo “Katolici na djelu”, Zagreb
– Udruženje salezijanaca suradnika, Zagreb
– Trag u beskraju, Zagreb
– Udruga “Žena je žena” – UDRUŽENA, Zagreb
– H-epicentar, Zagreb
– Studentski evanđeoski pokret – STEP, Zagreb
– SD “Ante Starčević”, Zagreb
– Centar za bolji svijet, Zagreb
– Zajednica “Molitva i riječ”, Zagreb
– KUMI, Pazin
– Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb
– Udruga za promicanje obiteljskih vrijednosti – bl. A. Stepinac, Zagreb
– Udruga za promicanje vrijednosti i dara života “Gabrijel”, Zagreb
– Hrvatska bašćina, Zagreb
– Dokumentacijsko informacijsko središte – DIS, Zagreb
– Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com