14 ožujka 2008

„PRIJATELJE UPOZNAMO TEK KAD IH IZGUBIMO“

Talijanska narodna poslovica
Vrlo je važno svakome, a osobito mladom čovjeku, da ima prijatelja. Kažu: „Tko nađe prijatelja, našao je blago.“ To je istina i nije lako živjeti bez prijatelja. Prijatelj je tu da ti pomogne kad si u nevolji, da te utješi, da podijeli radost i tugu s tobom. I upravo se tu može vidjeti tko ti je prijatelj, a tko te želi iskoristiti.
Poznanika ima mnogo, pa ako „prijatelja“ imaš više nego prstiju, nešto nije u redu. Nije to zbog toga što ne bi bilo dobro imati mnogo prijatelja, nego jednostavno zato što se pravi prijatelj prepoznaje tek u teškoćama. Dok je sve u redu čovjek ima puno prijatelja, a dok se nađe u nevolji može ih na prste prebrojiti. Pravi prijatelj je uza te kada ti je teško. Prijatelje ne treba zanemarivati ako se možda ponekad i ne slaže s tvojim mišljenjem. Treba ga saslušati. „Krivi“ prijatelj nas često podrži i oko loših stvari. Recimo, ako želiš učiniti nešto loše, što nije u skladu s onim u čemu te roditelji, nastavnici pa čak i društvo ne podržava, loš prijatelj će te podržati. Njega ne zanima što će s tobom biti sutra, ali ako ti je pravi prijatelj upozoriti će te i pokušati savjetovati.
U današnjem vremenu teško je naći prijatelja od povjerenja i iskrenosti. Zato prijatelja trebamo dobro upoznati, ali kad ga upoznamo i uvjerimo se da je to čovjek od povjerenja i iskrenosti trebamo ga čuvati. Jer ako ga izgubimo, tek ćemo tada znati što nam je značio, i što smo izgubili.

Ivan Šarčević

"Romantički junaci"

Postoje li i danas romantički junaci? Moje mišljene je da postoje. Romantički likovi, nazivaju se neki likovi koje poznajemo iz književnosti, to su ljudi poput Evgenija Onjegina i Pečorina. Ljudi koji su siti života i nemaju više volje za njim, a još su u mladosti, to jest imaju možda tek tridesetak godina. U svome hedonizmu uništavaju živote svojih bližnjih, ne mareći ni za što. U životu su sve imali i sve im je pruženo na pladnju. Većina njih potječe iz bogatih obitelji pa nisu imali nikakvih briga i kad god je nešto trebalo netko je to drugi učinio umjesto njih.

Mislim da su „romantički junaci“ današnjice snobovi i probisvijeti. Oni od malih nogu samo uživaju u životu ne radeći ništa pa nisu naučili ništa cijeniti. Nemaju nikavih briga jer u većini slučajeva njihov „tatica“ riješi sve probleme. Kada se treba upisati u školu, tata ih upiše. Tata ih upiše i na fakultet i nabavi diplomu. Onda im nađe posao gdje naravno ništa ne rade, jer su oni sin ili kći od „tog i tog čovjeka“. Jedan moj prijatelj zna za takve ljude reći: „ Lako njima kad nemaju ni pameti, ni briga.“ Ali oni ne shvaćaju koliko je njihov život ustvari isprazan.

I onda dolazi trenutak u životu kad ne znaju gdje bi i što bi sa sobom. Sami sebi smetaju. Tada možda pronalaze izlaz u drogi, alkoholu, ovisnostima. No prevarili su se, jer u tome nije izlaz, nego propast, većina njih završava ili suicidom, jer nisu znali što bi od sebe, ili predoziranjem.

Neki od njih i dalje žive, ali su nesretni. Stalno se svađaju s roditeljima jer bi njihov „tatica“ htio da i oni budu uspješni kao on. A roditelji ne shvaćaju da su krivim metodama učili djecu radu i cijenjenju nečega u životu.
Da, tako izgledaju romantični junaci današnjice. To je moje mišljenje, jer danas ima puno takvih i još uvijek „uspijevaju“ u životu. S vremenom će i tome doći kraj. Danas se još toga može naći u malim sredinama, ali u modernom svijetu, kako većina kaže na „zapadu“ ne gleda se tko ti je otac i koliko novaca imaš, nego nešto drugo što takvi ljudi nikad neće imati, to jest, njihovi roditelji ih neće naučiti, a to su pozitivne vrijednosti.

Stipe Kereta

AKO NE MISLITE NA BUDUĆNOST, NE MOŽETE JE NI IMATI

Ako živimo život od danas do sutra, neće biti uspjeha u našem životu. Možda ih i bude, ali to će biti kratkotrajni i isprazni uspjesi. Za svoju budućnost trebali bi se početi brinuti već polaskom u osnovnu školu. Mi, srednjoškolci, nalazimo se u godinama kada nam svi govore nešto o budućnosti. Naši roditelji i bližnji nas stalno opominju da učimo, jer će nam biti bolje kasnije. Većina nas razmišlja kratkotrajno, pa uživa i životari, ne misleći na školu pa tako ni na svoju budućnost.

Svijet se danas razvija velikom brzinom i u većini poslova potrebno je posjedovanje raznih tehnika, kao npr. znanje stranog jezika ili poznavanje rada na kompjutoru. Ako sada, u ovim godinama, ne naučimo nešto što će nam kasnije trebati u životu, morati ćemo s tridesetak godina to učiti i biti će nam puno teže. Briga za sadašnjost, za danas, a nemar za budućnost i sutra može biti kao što sam već rekao kratkog daha i u konačnici polučiti samo loše. Mi ne razmišljamo kako će biti za desetak godina kada ćemo imati vlastitu obitelj i kada će trebati prehraniti tu obitelj. Ali za našu nebrigu oko budućnosti su djelomično krivi i naši roditelji. Roditelji su najčešće mišljenja da pošto su se oni mučili i patili stjecanjem onoga što danas imaju, ne moraju to priskrbiti svojoj djeci, nastojeći im život pošto-poto olakšati. To je krivo razmišljanje i tako razmišlja većina roditelja. Kad god nešto poželimo, oni to kupe, jer smo mi njihova djeca, ne pitajući se za cijenu i ne razmišljajući jesmo li mi to zaslužili. Tim svojim postupcima, pružanjem svega na pladnju, zapravo nas ograničavaju, jer se nećemo naućiti znati izboriti za svoj život.

Stoga se za svoju budućnost trebamo početi brinuti što ranije, još dok smo mladi, jer ćemo jednoga dana biti zadovoljni i sretni sobom i svojim životom, zbog onoga što smo stekli vlastitim krvavim i poštenim radom.

Stipe Kereta

ZVONO JE POZIV NA MOLITVU!

BLAGOSLOV ZVONA U ŽUPI SVETOG MIHAELA
U ZAGREBAČKOJ DUBRAVI

U subotu 26. siječnja 2008. godine s početkom u 10,30 sati mons. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački, blagoslovio je novo zvono u crkvenom dvorištu župne crkve svetog Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi. Biskup je sa svećenicima i ministrantima krenuo procesijom iz sakristije prema zvonu, koje se u lijepom dekoru nalazilo kod ulaza u crkveno dvorište, gdje se skupio lijep broj vjernika.
Gospodina biskupa, svećenike, članove župnog zbora i sve prisutne vjernike, na početku je pozdravio župnik fra Krsto Hrženjak. Nakon toga uslijedili su uvodni obred i priprema vjernika za slavlje.
Za Službu riječi slušali smo odlomak iz knjige Brojeva, u kojemu Gospodin naređuje Mojsiju: "Napravi sebi dvije trube; napravi ih od kovana srebra. Neka ti služe za sazivanje zajednice i za pokretanje tabora. Kad se u njih zatrubi, neka se sva zajednica skupi k tebi na ulazu u Šator sastanka» (10,1-3).
Budući da je na zvonu natpis: Sv. Mihaele moli za nas!, uz pripjevni Psalam (29) sav je narod nakon svake kitice pod vodstvom zbora pjevao napjev:

Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju protiv
pakosti i zasjedama đavolovim budi zaklon!


Ovaj je napjev svojevremeno skladao drugi župnik župe svetog Mihaela pater Zvonko Pšag, koji je u Zagrebu bio župnik sedamnaest godina. Na ovu je svečanost osobno došao iz osječke zajednice, a na veliku radost svih prisutnih i sâm je sa svima pjevao svoju skladbu.
Pripjevni Psalam 29 (28), kojega smo pjevali nakon čitanja, zapravo je himna Gospodaru oluje, a podsjeća na Božju moć i slavu što obaraju Izraelove neprijatelje i osiguravaju mir Božjem narodu. Stoga psalmist na početku poziva narod:

Prinesite Gospodinu, o sinovi Božji,
prinesite Gospodinu slavu i moć!
Prinesite Gospodinu slavu njegova imena,
poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!


Nakon pripjevnog psalma uslijedio je blagoslov zvona blagoslovnom molitvom iz Obrednika. Zatim je biskup poškropio zvono blagoslovljenom vodom, okadio tamjanom i čekićem udario po njemu, tako su svi sudionici mogli čuti prvi zvuk. To su isto učinili član Župnog vijeća gospodin Jere Beljan i u ime donatora gospodin Mirko Cimurovski. Time je bio završen prvi dio obreda, a poslije toga majstori su odvezli zvono u samostansko dvorište, te ga podigli i postavili na određeno željezno postolje na prostoru između krovova starog i novog samostana. Biskup, svećenici, ministranti, članovi pjevačkog zbora i svi vjernici uputili su se zatim u crkvu na euharistijsko slavlje.

Nakon Evanđelja biskup Košić je u svojoj propovijedi naglasio značenje zvona za vjernike. Zvono je povezano sa životom naroda Božjeg, jer njegova zvonjava označava vrijeme molitve, skuplja vjernike na bogoslužje i upozorava ih na značajnije događaje u njihovu životu. To mogu biti radosni događaji u župi, kao što su nedjeljna i blagdanska okupljanja na svetoj misi te pojedine svečanosti, ali isto tako zvono pogađa pojedine vjernike s bolom, kada se npr. moraju rastati od svojih najmilijih. No i u takvim događajima zvono pobuđuje u nama nadu u vječnost, za koju smo stvoreni. Kada čujemo zvono, sjetimo se da smo jedna obitelj, čiji članovi svojom vjerom u Krista znaju dijeliti radosti i boli, naglasio je biskup.
U prigodnim molitvama vjernika na kraju je bio zaziv:
Za naše župljane: da se na zvuk zvona redovito odazivaju na bogoslužje!
Za vrijeme prinošenja darova, mješoviti župni zbor otpjevao je prigodnu pjesmu u čast Blaženoj Djevici Mariji «S metalnim zvukom». Riječi je napisao Augustin Đermati, a za četveroglasni mješoviti zbor uglazbio ju je već spomenuti fra Zvonimir Pšag. Ovdje donosimo riječi prve kitice:
S metalnim zvukom vitkih zvonika,
uzbudi srca večernji «Ave».
Tad brojno mnoštvo poklonika
u zamisli Njena svetog lika,
pozdrave šalje otkrite glave.
O Ti najljepša od sviju žena,
Ave Maria, gratia plena!

Crkva svetog Mihaela na ovoj je svečanosti bila puna vjernika, koji su zdušno sudjelovali u bogoslužju i gotovo svi pristupili svetoj pričesti. Do kraja mise, neposredno prije završnog misnog blagoslova, zvono je već bilo postavljeno, te su svi sudionici nekoliko trenutaka slušali njegov ugodni zvuk. Župnik fra Krsto zahvalio je biskupu Košiću što se rado odazvao i predvodio ovu divnu svečanost. Zahvalivši zatim svim svećenicima iz Remetskog dekanata te kapucinskoj braći iz Rijeke i Splita, na osobit je način zahvalio fra Zvonimiru Pšagu, čije su se dvije skladbe pjevale na ovoj svečanosti. Župnikova zahvala završila je spontanim pljeskom svih sudionika i velikom radošću patra Zvonka, kako ga svi od milja i danas zovu.
Zvono su počeli lijevati 7. prosinca 2007. godine u firmi Grassmayr u Innsbrucku (Austrija), a teško je 162 kilograma. U Zagreb je stiglo krajem prosinca 2007. godine, a sredinom siječnja je iz carinarnice dovezeno u crkvu i bilo je postavljeno u neposrednu blizinu krstionice, tako da su ga do dana blagoslova mogli izbliza pogledati svi vjernici.
Željeznu konstrukciju za zvono izradili su majstori iz Novog Marofa pod vodstvom Ivana Bosilja i na dan blagoslova postavili ga na radost svih župljana. Zvona se poput živih bića uvlače u našu svagdašnjicu i prate nas od rođenja do smrti i važno je prepoznati što nam govore, rekao je Ivan Bosilj.
Poslije svete mise, koja je ujedno bila zahvala Bogu za učinjene radove (podno grijanje i sada zvono), bilo je «narodno veselje» kako u crkvenom dvorištu tako i u samostanskoj blagovaonici. U organizaciji ovog radosnog događaja, župljani župe svetog Mihaela pokazali su veliku slogu, iz koje je za vrijeme i nakon svečanosti izvirala neposredna radost prelivena u pjesmu.
Sada, kad je od posvete zvona prošlo stanovito vrijeme, neki su se vjernici, pa i vjeroučenici, «pohvalili» da ih zvuk novog zvona potiče na zajedničku molitvu u obitelji, što oni s radošću i čine. Nadamo se da će se krug takvih molitelja u našoj župi širiti, jer zvono ne poziva vjernike samo na misu, nego ih potiče i na zajedničku molitvu u njihovim kućama. Što na temelju toga reći drugo doli: Isplatilo se!
fra Nikola Bašnec

SVETI JOSIP LEONIŠKI, svećenik, kapucin

Rodio se u Leonissi pokraj Rietija u srednjoj Italiji, 8. siječnja 1556. godine. Na krštenju mu roditelji nadjenuše ime Eufranije. U godinama odrastanja pokazivao je veliku želju za školovanjem i ljubav za djela kršćanske pokore i molitve.
Obdaren velikom oštroumnošću, već je u svojoj 12. godini postigao stupanj znanja svojih učitelja. Rano je ostao siroče. Brigu za njegov daljnji odgoj i školovanje preuzeo je njegov stric, vrlo učeni svećenik koji je živio u Viterbu. Posebno je od mještana bio zapažen, kada je u jednoj prigodnoj svečanosti u ime mjesne Akademije znanosti održao govor pred odličnicima grada. Uslijedili su brojni komplimenti, čestitke i priznanja, a uz njih i laskava ponuda za ženidbu sa kćerkom jednog uglednog bogataša. S tom ponudom se suglasio i njegov stric svećenik.
Na sve primamljive ponude za njegovu budućnost, Eufranije je odgovorio s promišljenom i razboritom odlučnošću: “Svoje srce sam neopozivo predao i posvetio Bogu”. Poslije zauzetog studija se razbolio i vratio u svoj rodni kraj. Tu je došao u dodir s redovničkom zajednicom franjevaca kapucina. Upoznavši njihov način života, u 17. godini života odluči da postane redovnik kod franjevaca kapucina. Bio je primljen i poslan u novicijat u Carcerelle, samostan u podnožju brda Subasio.
Kao redovnik dobio je ime fra Josip. S njegovom odlukom teško se mirila njegova najbliža rodbina i htjela ga odvratiti od tog zvanja. Pokušavali su svoju namjeru ostvariti u više navrata. Najprije su to pokušali obećanjima, nagovaranjima, a onda vrijeđanjem i pogrđivanjem. Konačno su se poslužili fizičkom silom da ga udalje iz samostana, ali je sve bilo bezuspješno. Bog ga je zvao i Josip mu je ostao vjeran do kraja. Završivši potrebni studij, bio je zaređen za svećenika. Njegov je ideal bio: navještaj Evanđelja narodima, uklanjanje vjerskog neznanja te širenje spoznaje i ljubavi Kristove. U ostvarivanju tog ideala bio je nezadrživo revan i požrtvovan.
Zatražio je da ga vrhovni poglavar Reda pošalje u misije. Otputovao je s još nekolicinom braće u Carigrad. Josip je najprije pošao u zatvor da posjeti, pomogne i utješi zarobljene kršćane. Kad je savršeno naučio turski jezik, stao je javno propovijedati Evanđelje, ali bezuspješno, te je ubrzo dospio u okove. A kad je i u kraljevskom dvoru pokušao navijestiti spasonosni Kristov nauk, osudili su ga na vješala. Bio je obješen za jednu ruku i jednu nogu, a pod njim je gorjela vatra. Tako je visio tri dana i tri noći.
Mučenik je slobodnom rukom čvrsto držao križ i propovijedao Evanđelje. Treće noći netko ga je, Josip ga je smatrao anđelom s neba, skinuo s vješala, okrijepio kruhom i vinom te mu naredio da se vrati u Italiju. Kad se vratio u svoju domovinu, nastavio je svoju apostolsku djelatnost propovijedanjem Evanđelja po selima. Njegovu su riječ pratili i potvrđivali čudesni događaji.
S osobitom pobožnošću štovao je Presvetu euharistiju, a slobodno vrijeme provodio je s križem u ruci u razmatranju muke Isusove. Gajio je također osobitu ljubav prema siromasima. U susretu s ljudima svjedočio je neograničenu dobrotu te su ga smatrali pravim anđelom mira. Teško se razbolio od neizlječivih rana. Kad je nastupio čas njegove smrti, razgovjetno je ponavljao riječi Otkrivenja: «Evo dolazim, dolazim brzo!»
Umro je 4. veljače 1612. godine u samostanu Amatrice. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u kapucinski samostan njegovog rednog mjesta u Leonissu. Papa Klement XII. proglasio ga je 22. lipnja 1737. godine blaženim, a papa Benedikt XIV. 29. lipnja 1746. svetim.
Liturgijski se slavi 4. veljače.
* * * * *
Iz duhovne ostavštine sv. Josipa Leoniškog

Svaki je kršćanin živa knjiga evanđeoske nauke

Evanđelje i dobra vijest o Gospodnjem dolasku na svijet po Djevici, ne mora se napisati samo na materijalnim pergamenima, nego poglavito u našim srcima, u našoj nutrini. To je, naime, razlika između pisanog zakona i zakona milosti: onaj se zove pisani zakon, jer je bio urezan u kamenim pločama, a ovaj se zove zakon milosti, jer se utiskuje u srce ljudi ulijevanjem milosti Duha Svetoga. Tako je Gospodin obećao po proroku Jeremiji: Sklopit ću s vama novi savez, ne kao savez što sam ga sklopio s vašim ocima. A o novom savezu dodaje: Dat ću vam svoj zakon u njihovim srcima.
Dakle, svaki kršćanin treba biti živa knjiga iz koje se može čitati evanđeoska nauka. Tako je govorio Pavao Korinćanima: Vi ste naše pismo, napisano ne crnilom, nego duhom Boga živoga posredstvom naše službe, ne na pločama od kamena, nego na pločama tjelesnim – u srcima. Papir za pisanje je naše srce, a pisac je Duh Sveti po mojoj službi, jer je moj jezik pisaljka hitra pisara.
O kad bi jezik propovjednika, pokrenut od Duha Svetoga, umočen u krvi neokaljanog Jaganjca, danas brzo pisao u vašim srcima? Ali, kako se može pisati na papiru koji je već ispisan? Ako se prijašnje ne ukloni, novo se ne može pisati. U vašim je srcima upisana lakomost, oholost, razuzdanost i ostale mane. Kako ćemo mi upisati poniznost, poštenje i ostale kreposti, ako se ne uklone prijašnje mane? Kad bi ljudi u sebi imali takvo pismo, svaki bi od njih, kako je rečeno, bio pismo koje bi na svoj način svojim primjerom učilo druge. Stoga dodaje Pavao: Vi ste pismo koje svi ljudi čitaju i poznaju.

Tako trebaju postupati starješine i propovjednici u obraćanju duša, da na ugodan način privuku sve na put istine; ne mogu se svi istim sredstvima uvjeravati. Zato je Pavao, najmarljiviji Kristov službenik i osvajač duša, govorio: Židovima sam postao kao Židov, onima koji su bez zakona kao da sam bez zakona. Napokon se svima prilagođavao. Zato dodaje: Svima sam postao sve da sve pridobijem za Krista.
(Analecta Ord. Min. Cap., 1897., str. 281 - 283.)

REDOVNIČKI ŽIVOT U CRKVI

Svojim naučavanjem Isus je «udario» temelje i redovništvu i svećeništvu koje se kasnije vrlo brzo razvilo u Crkvi.
Svećeništvo je nastalo tako da su apostoli, nakon što su naviještanjem Krista osnivali nove crkvene zajednice i za njih postavljali njihove starješine (odnosno prezbitere kako su ih nazivali na grčkom jeziku) polažući na njih svoje ruke.
Redovništvo se pak pojavilo kao odgovor ljudi koji su prepoznali da su pozvani ispuniti Isusove evanđeoske savjete o kojima posebno piše u 19. glavi evanđelist Matej.
Prvo su se razvili redovnici koji su živjeli osamljeni u pustinji čineći pokoru. Nešto kasnije razvili su se tzv. cenobiti, tj. redovnici koji su živjeli u zajednicama.

Redovnički život najprije je započeo je na Istoku. U 4. st. sv. Antun Pustinjak († 356) živio je pokorničkim i isposničkim životom u Egiptu u pustinji. Oko njega su se vrlo brzo počeli okupljati učenici, ali to još nije bio organizirani zajednički život, kao u današnjem smislu.
Sv. Pahomije († 347) prvi počinje organizirati zajednički život u samostanima.
Vrlo dragocjene praktične i duhovne norme monaškim zajednicama je ostavio sv. Bazilije († 379) koji je živio u Kapadociji. Te se tradicije redovničkoga života nastavljaju u sljedećim stoljećima na Istoku, u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji i u drugim zemljama. I danas se monaški život njeguje u Katoličkoj i u Pravoslavnim Crkvama Istoka. U 4. st. i na zapadu se počinje organizirati redovnički život.
Naime, sv. Augustin († 430) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu. Otac zapadnog monaštva sv. Benedikt († 547) napisao je svoje slavno Pravilo. I njegova sestra sv. Skolastika († 547) živjela je redovničkim životom.
Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Mnogi od njih bijahu misionari, kao npr. sv. Adalbert († 997), biskup Praga, koji je vlastitom krvlju posvjedočio misijsko djelovanje na području poganskih Prusa.
U 13. stoljeću s «prosjačkim» redovima u Zapadnoj Europi počinju nicati novi oblici redovničkog načina života. Oni se zalažu u obdržavanju strogog siromaštva, živeći u neprestanoj molitvi i u isto vrijeme naviještaju Riječ Božju i slave sakramente, a žive u samostanskim zajednicama. Utemeljitelji prosjačkog načina života bijahu sv. Franjo Asiški († 1226) u Italiji i sv. Dominik († 1221) u Španjolskoj. U isto vrijeme nastaju i ustanove ženskoga redovničkoga života kao što je sv. Klare († 1253).
Daljnje buđenje redovničkoga života susrećemo u 16. st. u vrijeme Tridentskog sabora. Novi zahtjevi vremena našli su prikladne odgovore u pojavi novih ustanova posvećenoga života kao što je onaj kojega je utemeljio sv. Ignacije Lojola († 1556), s ciljem da se članovi njegove Družbe posvete raznovrsnim apostolskim djelatnostima. Između mnogih redovničkih ustanova u to vrijeme nastaju i braća kapucini koji su se na osobit način posvetili propovijedanju i radu oko obraćenja protestanata.
U Italiji sv. Angela Merici († 1540) osniva družbu za odgoj djevojaka. U isto se vrijeme obnavljaju i već postojeći Redovi, a u Španjolskoj sv. Terezija Avilska († 1582) obnavlja muški i ženski ogranak karmelskog Reda.
Posljednjih stoljeća niču mnoge nove muške i ženske zajednice. Ti instituti posvećena života vrše različite oblike apostolata: pastoral, misije, poučavanje i odgoj, služenje bolesnicima i dr.
II. vatikanski sabor svojim je naukom ojačao redovnički život u Crkvi. I u našem vremenu – punom nesigurnosti i traženja, dobra i zla – ne može izostati neprestano otkrivanje i produbljivanje toga nauka. I danas redovnici/ce – slijedeći Kristov primjer – trebaju biti svjedoci ljubavi Božje i čovjekove.
U posljednjim se desetljećima u mnogim narodima vodila tvrda borba protiv vjere i Crkve, što je uzrokovalo razaranje mnogih crkvenih struktura među kojima su i instituti posvećenoga života. Veliki događaj osamdesetih i devedesetih godina napokon su otvorili tračak nade. Ponovno su otvorene crkve i samostani. Ustanovilo se da je vjera još uvijek živa i da, usprkos mnogim gubicima, Crkva još uvijek postoji. Ostali su mnogi instituti posvećena života od kojih mnogi pripadaju velikoj franjevačkoj obitelji. Oni su za vrijeme progona svjedočili ljubav prema Bogu i prema čovjeku.
Danas je sve življa nada da će se posvećeni život ponovno razvijati i donositi svoje plodove.

Evanđeoski savjeti ili redovnički zavjeti

Na temelju Isusova propovijedanja i Predaje oblikovala su se tijekom Crkvene povijesti tri evanđeoska savjeta ili redovnička zavjeta:
a) - savjet za život u čistoći (govoreći o ljudima koji se ne žene, Isus je rekao: «A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog»)
b) - savjet za život u siromaštvu (na temelju poznatog susreta Isusa i bogatog mladića kojemu je Isus rekao: «Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu»)
c) - savjet poslušnosti po primjeru Isusove poslušnosti prema Ocu koji ga je poslao na ovaj svijet.

Praktičan život s vremenom je zahtijevao pravnu regulaciju slobodnog prihvaćanja tih savjeta koji time postaju zavjeti ili neopoziva obećanja. Tako su nastale različite redovničke regule ili pravila, koje je odobrila crkvena vlast, i po kojima se onda organizira život u redovničkoj zajednici u duhu karizme osnivača koji je svojim idealizmom i svojim primjerom uspio privući svoje sljedbenike.
Bit redovničkog poziva je Božji dar određenom čovjeku da prepoznaje da je život u duhu evanđeoskih savjeta upravo najbolji za njega da bi se ostvario kao čovjek i kao kršćanin u službi Bogu i ljudima te se onda u potpunoj slobodi odlučuje za takav život.
Krivo je shvaćanje da su ljudi koji se odluče za svećenički i/ili redovnički život – žrtve svojega izbora načina života. Naime, ako netko u svojoj slobodi, nakon dužeg i trijeznog promišljanja, nešto izabere, ne može se onda govoriti da je to žrtva. Žrtva bi netko bio tek onda kad bi na nešto bio prisiljen, a Crkva nikoga nije prisiljavala da izabere svećenički poziv ili da uđe u bilo koju redovničku zajednicu, već se u njih ulazi potpuno slobodno.
Redovnici i redovnice ulaskom u samostan nipošto se ne odriču svoga ljudskog dostojanstva nego ga upravo svojim životom promiču, a svojim asketskim životom sve se više humaniziraju pobjeđujući u sebi naravnoga požudnog čovjeka. Bez stanovite askeze, kojom se očovječuju porivi, ne može nitko od ljudi biti čovječan.
Položiti zavjet siromaštva znači izabrati život čovjeka koji je oslobođen posjedovanja materijalnih dobara koje često ljude na razne načine sputavaju a katkad čak i zarobljavaju te postaju neljudi.
Zavjet čistoće – u duhu Isusova evanđeoskog savjeta – zorni je navještaj budućega života u kraljevstvu nebeskom u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti. I taj zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji.
Konačno, položiti zavjet poslušnosti, nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice.
Sva tri navedena zavjeta zapravo su na izgradnju čovjekova dostojanstva, njegove čovječnosti i njegove slobode za što uspješnije i zauzetije činjenje dobra.
Stoga je tako shvaćeno i življeno redovništvo blagoslov za Crkvu i za sve ljude kako nekada tako i danas.
priredio

MOLITVA U ŽIVOTU SVJETOVNOG FRANJEVCA

REGIONALNI SUSRET FORMACIJE FSR-a
Na inicijativu Zagrebačkog područnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda regionalni susret formacije za VARAŽDINSKO PODRUČJE održan je u petak, 29. veljače 2008. godine u crkvi i samostanskim prostorima braće Kapucina u Varaždinu, a u organizaciji Mjesnog bratstva SV. FELIKS, Varaždin. Tema ovog susreta bila je MOLITVA U ŽIVOTU SVJETNOVNOG FRANJEVCA.

Susreti formacije Franjevačkog svjetovnog reda održavaju se kontinuirano kroz godinu kako bi se članovi bratstva pojedinih područja permanentno izgrađivali u duhu Sv. Franje, susretali, družili u molitvi, razmišljanjima i razgovorima, kako bi međusobno izmjenjivali iskustva i što bolje se povezali u vjeri i bratskoj ljubavi. S obzirom na velik broj mjesnih bratstava, susreti se organiziraju po regijama u različito vrijeme.

Pozivu na sudjelovanje odazvali su se članovi mjesnih bratstava iz Goričana, Čakovca, Molvi, Koprivnice, Novog Marofa i Varaždina.

Službeni je dio započeo u 15,20 sati pozdravom gvardijana samostana fra Mirka Kemiveša, koji je nakon zaželjene dobrodošlice sudionicima poželio ugodan boravak te im ukratko predstavio povijest samostana i franjevaca-kapucina u Varaždinu. Područna predsjednica, Ana Melnjak je nakon slova fra Kemiveša također pozdravila sve nazočne, radosna što su se odazvali pozivu i okupili na ovaj susret.

Od 15,30 do 16,00 sati je uslijedila zajednička molitva u crkvi Presvetog Trojstva, koju je predvodio fra Miljenko Vrabec, duhovni asistent mjesnog bratstva SV. Feliksa i područna predsjednica, sestra Ana Melnjak.
Ozarenih lica, molitvom i Božjom blizinom, sestre i braća su potom od 16,10 do 17,00 sati nazočili predavanjima u dvorani „Božjeg naroda“. Predavači su bili fra Miljenko Vrabec, s temom Molitva života sv. Franje i brat Stjepan Lice s temom Značenje molitve u životu svjetovnog franjevca. Tijek predavanja je vodio brat Ervin.
Fra Miljenko Vrabec je svojim kratkim, jezgrovitim, ali izuzetno toplim i produhovljenim govorom o Molitvi života sv. Franje, jasno i slikovito ocrtao lik sv. Franje i njegov doživljaj i življenje molitve. Potičući tako slušatelje da u svojem svakodnevnom životu nasljeduju i molitveni primjer sv. Franje.
Brat Stjepan Lice je, kao i uvijek, na vrlo zanimljiv, razdragan i nadasve razumljiv i životno prihvatljiv i primjenjiv način, objasnio vlastito poimanje i značenje, ali i konkretno življenje molitve u životu svjetovnog franjevca.
Oba su predavanja potvrdila i učvrstila članove mjesnih bratstava u spoznaji da je molitva neizostavna i bitna u životu svakog čovjeka, a posebno svjetnovnog franjevca.
Nakon ovih izuzetnih predavanja, sestre i braća su se s radošću uključili u vrlo živ i koristan razgovor, postavljajući pitanja i iznoseći vlastita razmišljanja na temu susreta.
U 18,30 sati u crkvi Presvetog Trojstva uslijedila je pobožnost križnog puta koju je vodio fra Miljenko Vrabec, a tekst postaja, posebno duboko doživljeno, čitali su sestra Ana Melnjak i brat Miljenko Lončar. Nakon križnog puta započela je koncelebrirana Sv. Misa koju je predvodio fra Nikola Bašnec, član konferencije nacionalnih duhovnih asistenata FSRa. Njegova se propovijed tematski i sadržajno izuzetno dobro nadovezala na predavanja, ali i ostalim vjernicima približila lik svjetovnog franjevca kroz život sv. Elizabete Ugarske.

U molitvu vjernika, koju je pripremio brat Miljenko Lončar, također su se, čitajući zazive, uključili članovi iz svakog od mjesnih bratstava.
Nakon Sv. Mise sestre i braća, oprostivši se od domaćina, uputili su se svojim domovima, odnoseću u srcima novi žar, molitvu i snagu za buduću svakodnevicu.

Mira Šincek

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com