25 veljače 2008

KAD SMO BOLESNI....

Vjerujemo li u uskrsnuće svoje boli i patnje?

11.veljače, na dan kad Crkva slavi liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Lurdske obilježava se i Svjetski dan bolesnika. Taj dan posvećen je onima koji pate, koji su neizlječivo bolesni i u terminalnoj fazi bolesti.

Što je zapravo bolest, bol, zdravlje?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj definiciji „Zdravlje predstavlja tjelesno, duševno, socijalno i ekonomsko blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti“.
Bol je štogod osoba koja ju doživljava kaže da jest i postoji kadgod ona kaže da postoji. (M.McCafery)
Bolest označava vidljivo oštećenje ćelije, tkiva i organa, odnosno bolest je poremećaj zdravlja.
Bolest neizbježno donosi trenutke krize i trijezno razmatranje vlastitog osobnog položaja.

Svaka od ovih izjava potiče nas da razmislimo o događaju u Lurdu. Iz pisma svete Marije Bernardice Soubiros čitamo i očima duše promatramo livadu, stabla iole koja su se micala te pećinu u kojoj bijaše Gospođa odjevene u bijele haljine. Ugledavši to Bernardica je protrljala oči misleći da je pogled vara. Uzela je krunicu i drhtavih ruku nije mogla se ni prekrižiti, a pošto se ona Gospođa prekrižila, uspjela je i Bernardica.
Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Nakon završetka krunice viđenje nestane. Njezine dvije prijateljice to nisu vidjele, no Bernardica je osjetila poziv iznutra da se vrati na to mjesto viđenja i tek treći puta joj je Gospođa progovorila.
Bernardica je dala obećanje dolaska i slušanja njezinih uputa. Gospođa ju je zamolila da upozori svećenike da izgrade crkvicu te da se napiju iz izvora. Nije vidjela izvor ali joj Ona dade znak i prstom pokaza na izvor. Bernardica je pronašla samo malo ustajale vode, upornošću je uspjela dupsti i pošlo joj je za rukom te četvrti put zahvati vodu za piće i umije se. Dolazila je kroz petnaest dana i slušala molbu Gospođe da se ondje sagradi crkvica, umije na izvoru i moli za obraćenje grešnika. Bernardica nije znala tko je ona Gospođa, pa ju je jednom zapitala: „Tko si ?“ Gospođa se blago smješila, napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče joj: „Ja sam Bezgrešno Začeće.“

Što je zapravo pouka i kave veze ima ova priča sa bolesnima i umirućima?
Bezgrešno začeće uzvišen je i besplatan Božji dar jednoj ženi kako bi posvema mogla s čvrstom i nepokolebljivom vjerom pristati uz Božje nacrte, unatoč kušnjama i patnjama s kojima se morala sućeljavati. Svatko od nas, a naročito bolesnici svih uzrasta moraju jednom reći: „EVO ME; EVO MOG TIJELA I DUŠE“.

Promatrajući „GOSPOĐU“, kako ju je nazvala Bernardica, kako prebire krunicu, i kako je to sama Bernardica prvi puta drhtavim rukama nastojala učiniti, pitam se da li i u bolesti drhtavim rukama postoji volja i želja za istim činom, a da usta miruju.
Da li smo voljni prihvatiti Božju volju?
Doći na „IZVOR“ i umiti se da probistrimo svoj pogled i molimo za obraćenje grešnika.
Bog nije htio zlo svijetu. Ljudi nisu poštivali i danas ne poštujemo njegov plan (tu je grijeh). Krist je došao uspostaviti red i tako je „beskorisnu patnju“ u očima ljudi pretvorio u pravi izvor otkupljenja.

Stanje bolesti sa sobom neizbježno donosi trenutke krize i ozbiljno sučeljavanje s vlastitom situacijom. Napredak u medicinskim znanostima često nudi posebna sredstva za suočavanje s tim izazovom, barem u odnosu na njegov fizički vid.
Ljudski život, ipak, ima svoja ograničenja, te prije ili kasnije, završava smrću.

Često prije tog čina svako ljudsko biće prolazi kroz faze reagiranja na bolest, smrt i umiranje.
Prva faza je poricanje i osamljivanje. Bolesnik ne vjeruje da je dijagnoza točna, traži pomoć kod više liječnika i nada se da će mu netko dati bolju prognozu.
Druga faza je faza gnjeva. Bolesnik si postavlja pitanje zašto se to događa baš njemu, zašto sada. Zavidi osobama koje su mlade i zdrave, iskaljuje bijes na sestru, no ljutnja nije usmjerena na osobu nego na situaciju.
Treća faza je cjenkanje. Ako je u bolesnika bolest teška ili neizlječiva, bolesnik pravi pogodbu sa Bogom ili sa samim sobom i traži više vremena. Nastoji odgoditi neizbježan kraj života kako bi uspio još nešto obaviti, doživjeti još ugodnih trenutaka.
Četvrta faza je faza depresije. Bolesnik shvaća da će umrijeti i da ne može ništa promijeniti. Svatko od nas i medicinsko osoblje pomoći će svojim prisustvom, dodirom i toplom riječi. Tuga i patnja su kod bolesnika jako izraženi, ali je važna emocionalna podrška.
Peta faza je prihvaćanje kada bolesnik potpuno prihvati neizbježnost svoje sudbine. To je vrijeme relativnog mira. Bolesnik želi revidirati svoju prošlost i očekuje budućnost. Od neprocijenjene je važnosti u tome trenutku za svakog bolesnika PRISUTNOST BLISKIH OSOBA.

Prolazeći kroz bolničke odjele, hospicije i razne domove susrećemo toliko patnje koja nas razdire i slama, ali i radosti onih bolesnika koji su se podigli, pobijedili bolest, potpuno ili djelomično, i osoblja koje se nesebično daje, a i oni su samo ljudi i time koji puta možda nespretni ili ograničeni u svojim mogućnostima sebedarivanja.
Zato ovaj dvostruki dan 11.veljače, od nas traži „DA“ i to „KONAČNI“.
Koračajući do kalvarijske uzvisine sa „Gospođom“, odnosno Gospom Lurdskom odložiti ćemo sve, ostaviti sve zemaljsko i potpuno se predati volji Božjoj.
Neka svaka bol i patnja u nama probudi nadu da što spremnije dočekamo zoru uskrsnuća. Tada više neće biti boli ni jauka, ovozemaljsko putovanje biti će okrunjeno i obasjano, iza nas će se teški trenuci života zaboravljati, a ostaju dobra djela, stisak ruku, osmijeh i topla riječ upućena svakome kojeg smo susreli na životnom putu.

Ljubica Fiškuš, medicinska sestra, FSR „Sv. Feliks“ Varaždin

Kako je započelo štovanje Gospe Lurdske u Hrvatskoj?

Prvi kip Gospe Lurdske u Nedelišću i prvo hrvatsko nacionalno hodočašće u Lurd i kapucini
Štovanje Gospe Lurdske brzo se širilo Europom i ostalim kršćanskim svijetom, a među Hrvatima je započelo 1883. godine u župi Presvetog Trojstva u Nedelišću. Tadašnji Katolički list u svom broju na stranicama 334-335 donosi vijest o blagoslovu prvog kipa Gospe Lurdske među Hrvatima, koji je bio 7. listopada 1883. u Nedelišću.
U tom je vidu zanimljiv sljedeći odlomak iz Katoličkog lista:

«Prečasni gosp. kanonik, vicearhiđakon i župnik Sele dođe sa svojim revnim duhovnim pomoćnikom g. Fel Berkom na sretnu misao, da mjesto stare raznom odjećom nedostojno obučene statue majke Božje pribavi u jednu crkvenu kapelu statuu majke Božje Lurdske. Posao nabave preuze revni g. duh. pom. Berk. On se stavi u dogovor sa veleč. g. otcem kapucinskim Vikarom Metodijem Jelinekom u Gmuendenu (Austrija op. N.B.), koj čudesnim upravo uspjehom širi na široko i daleko častenje majke Božje Lourdske. Mi bi ga mogli nazvati Apoštolom Majke B. L. Velikom pripravnosti i veseljem, kako mnogim drugim župam i crkvam, tako pribavi Nedelišću iz parižkoga umjetničkoga zavoda krasnu umjetno izrađenu statuu majke Božje, kako se je kraj Lourda u špilji Massabiel nekoj djevojčici Bernardini prikazala, za dosta melen novac oko 100 for., koji je sabran dobrovoljnimi prinosi župljana».

U nastavku se govori o ljepoti kipa i o samoj svečanosti blagoslova, tj. o procesiji, koju je uz asistenciju župnika iz Macinca i gvardijana iz Čakovca vodio tadašnji župnik, i o propovijedi koju je – o tada još relativno svježim lurdskim događajima održao g. Mijo Gašparlin. Narod je tog dana došao u crkvu u velikom broju kao na najveći blagdan. Članak u Katoličkom listu završava riječima:


«Oj lijepa je to bila i dirajuća svečanost, koju su nam priredili, velevriedni duhovni pastiri u Nedelišću. Njim budi zato najliepša zahvalnost, a od Boga po zagovoru velike Bogorodice obiljna naplata, što su prvi u naše krajeve uveli častenje majke Božje Lourdske, kako se u naše evo doba nevoljnomu čovječanstvu iskazuje pomoćnicom».


Možemo pretpostaviti da je, barem prema prezimenu, austrijski kapucin iz Gmündena fra Metodije Jelinek bio Hrvat. Pobožnost prema Gospi Lurdskoj počela se iz Nedelišća širiti i po drugim našim krajevima. Tako je kod hrvatskih kapucina štovanje počelo najprije u Varaždinu, a zatim u Osijeku i Rijeci. U Varaždinu dođu za blagdan Gospe Lurdske na misu ukazanja u 12 sati mnogi vjernici iz grada i okolice. U Osijeku je poznata devetnica uoči blagdana, a u Rijeci je počekom 20. stoljeća na spomen Gospe Lurdske sagrađena najveća crkva u Hrvatskoj, a otamo je provincijal hrvatskih kapucina fra Bernardin Škrivanić vodio prvo hrvatsko nacionalno hodočašće u Lurd.
U svim kapucinskim crkvama u Hrvatskoj slavi se Misa ukazanja u 12 sati.

SMRT NIJE KRAJ VJERE, NEGO JE VJERA KRAJ SMRTI


Poteškoće s vjerom u uskrsnuće u Starom zavjetu

U središtu kršćanske vjere jeste ispovijest da je Otac uskrisio svoga Sina od mrtvih. Vjeru u uskrsnuće mrtvih u Isusovo doba jako je poricala politička stranka saduceja, stranka farizeja ju je branila, a Isus je u odnosu na uskrsnuće ukazivao na Pisma.
U Starom zavjetu se činjenica da je svaki čovjek smrtan, tumači iz povijesti stvaranja: «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane živa duša» (Post 2,7). «U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratit" (Post 3,19). «Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje, i njegova pravda nad sinovima sinova, nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše» (Ps 103,15-18).
Za Izraelce je smrt nešto tužna, ali se ipak prihvaća kao datost. Život je za njih najviše dobro, njihov je cilj postati «star i sit života». To je za njih značilo osobitu milost. Obećanja izraelskim patrijarsima, kojima je bila obećana posebna Božja blizina, božanska zaštita, brojno potomstvo i zemlja kao životni prostor, su za Izraelce životna obećanja, premda u njima ne odzvanja neka mogućnost spasenja. U pozivu Abrahamu i njegovoj seobi (Post 12,1-7) te u obećanju i Savezu (Post 15,1-21), Bog daruje život protiv svake nade. Živjeti znači hvaliti i slaviti Boga u njegovoj nazočnosti. U podzemlju (šeolu) više nema slavljenja Boga. Na smrt se nije gledalo samo kao na gubitak života, nego i kao na gubitak živog odnosa prema Bogu: «Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?» (Ps 6,6).
Daljnji dijelovi Biblije ne znaju ni za kakvo očekivanje uskrsnuća. Dug i sretan život u zemlji obećanja je sadržaj spasenja darovanog od Boga. Pa i nagovještaj novog Saveza kod Jeremije: «Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez» (31,31), koji će biti vječan i konačan: «I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah, da se nikad više ne odmetnu od mene» (32,40), još ništa ne mijenja u ovoj zemaljskoj nadi spasenja. Spasenje je obećano cijelom narodu Saveza, a da se o fizičkoj smrti pojedinog čovjeka ne razmišlja.
Tek kasnije nalazimo u Starom zavjetu svjedočanstva nade u uskrsnuće. Tako prorok Izaija u svojoj Apokalipsi kaže: «Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati » (26,19). Ovaj je tekst nastao negdje krajem 4. ili početkom 3. st. prije Krista. Isto tako prorok Daniel (2. st. pr. Kr.) u odlomku « Uskrsnuće i plaća» kaže : «Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost» (12,2). Kako kod Izaije tako i kod Daniela, uskrsnuće se odnosi samo na izabrane u Božjem narodu, tj. tiče se samo Židova, što nipošto ne znači da nežidove isključuju iz općeg uskrsnuća.
Izrael nije svoju nadu poslije smrti izricao poput Grka, koji su dijelili dušu od tijela i tumačili da je tijelo smrtno a duša besmrtna, nego u sigurnosti da zajedništvo s Jahvom – radi njegove vjernosti Savezu – ne može biti završeno smrću. Mrtvi uskrisuju, jer Jahve ima vlast i na njima ispuniti svoje životno obećanje.

Vjera izvodi iz smrti

Kada se u starom Izraelu govorilo o smrti, onda se pod time nije mislilo samo na fizičku smrt. U knjizi Ponovljenog zakona, raznim Psalmima i mudrosnoj literaturi nalazimo razmišljanja o jednoj «sferi smrti», koja se može svesti na područje grijeha. Narod na sudu, lišen svoje domovine, Hrama, a time i Božje blizine, nalazi se u tom carstvu smrti. Udaljenost od obećanog mu života i Božjeg blagoslova za njega već znači smrt. Grješnik je u carstvu smrti jer je daleko od Boga. Onaj koji je vjeran Savezu nalazi se u području života. Tjelesna smrt je jedan način udaljavanja od Boga.
Budući da vjeran Izraelac u svim iskušenjima i trpljenju svoju nadu polaže jedino u Boga, morao si je postaviti pitanje, je li pripadnost Bogu, s kojim je u molitvi tako pouzdano razgovarao, u času smrti završava ili će nadići umiranje. Hoće li Bog, koji je svoje vodio kroz dolinu suza, stajati i na drugoj strani puta? Ovo pitanje, koje je u molitvama i Psalmima stalno odzvanjalo i odzvanja, zahtijevalo je jedan potvrdni odgovor. U žestokim borbama, koje su Židovi morali u 2. stoljeću prije Krista izdržati protiv poplave stranaca sa strane Sirijaca i Grka, postavljao se gorući problem, hoće li na budućem spasenju sudjelovati i pali pravednici u borbi. U odnosu na besprijekornu vjernost žrtava nije bilo sumnje, ali nebo nije interveniralo spasavajuće. U takvoj situaciji stamena vjera i pouzdanje u Božju riječ otkrivali su duboku dimenziju životnog obećanja i nadu u moć Boga Saveza.

Isusov argument

U Isusovu sporu sa saducejima oko pitanja, čija će o uskrsnuću biti žena kojoj je umrlo sedam muževa, ostavivši je bez poroda (Mk 12,18-27), on odgovara da uskrsnuće sobom ne donosi neko onostrano produljenje ovostranih odnosa, jer o uskrsnuću «niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima» (12,25). To znači da u Božjem svijetu neće biti kao na zemlji. No Isus zaključuje svoj dokaz, kojega obrazlaže nadom u uskrsnuće mrtvih. U Pismu se kaže: «Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev" (Izl 3,6). Nije slučajno da Isus za svoj dokaz uskrsnuća ukazuje na Boga koji samoga sebe naziva po trojici prvih nositelja obećanja izraelske povijesti te odatle zaključuje, da Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih.
Budući da sâm Bog spominje imena otaca, time kazuje da On nije samo bio njihov Bog, nego da i jeste njihov Bog. Evanđelist Luka tu dodaje: «Ta svi njemu žive» (20,38). Bog svoje ne napušta. On je vjeran svojoj Riječi i poziva svoje iz smrti u život. Budući da je on Bog živih, zato postoji uskrsnuće mrtvih.
Neko zornije opisivanje uskrsnuća nije potrebno. Tko god je u Njemu, taj se nalazi u životu. Ako samo to znamo, dostatno je.

Krist je središte nade

Naša vjera u uskrsnuće mrtvih, kako je izričemo u Vjerovanju Crkve, je jedan odgovor na čovjekovo traženje i čežnju za životom koji nikad ne prestaje. Ova vjera raste iz pouzdanja koje crpimo iz Objave, da nam je Bog vjeran i da nas ni u smrti neće pustiti da propadnemo; jer On i dalje u vječnosti želi s nama voditi razgovore koje je jednom započeo s čovjekom. Ono novo, što se iz Novog zavjeta unosi u nadu za vječni život, nalazi se u zajedništvu s Kristom, uskrsnulim Gospodinom. U njegovoj je osobi Bog došao u ljudsku povijest, da je privede punoj životnoj stvarnosti i njezinom dovršenju. Radi toga je kršćanska nada u onostranost vezana uz osobu Isusa Krista, jer ona je bez njega nezamisliva. Obećanje da možemo s njim biti i postati dionici zajedništva s Bogom, središte je nade od koje treba shvaćati obećanje Kristova dolaska i uskrsnuće mrtvih.
Da Krist nije uskrsnuo, ljudska bi nada i dalje postojala, ali bi bila jako nesigurna i sasvim neodređena, te bi graničila s očajavanjem. Zato je Kristovo uskrsnuće temelj, jezgra i stožer svega kršćanskog nadanja.
Neko maštovito oslikavanje uskrsnuća, tj. spašavanja našega života neprolaznim Božjim životom, nema u Bibliji nikakvo uporište. Ako već zakazuju naše riječi, onda to više one slike, koje prikazuju kako mrtvi na Sudnji dan ustaju iz svojih grobova. Na takav si način ne smijemo predočivati uskrsnuće, jer ono nije povratak u zemaljsku zbilju, kao da bi uskrsli na život nekako dalje živjeli i kao što su prije živjeli. Uskrsnuće ne znači ni povratak besmrtne duše Bogu. U ispovijesti «vjerujem u uskrsnuće mrtvih» naviješta se da dovršenje ne nalazi samo dio čovjeka, ne samo duša, nego da Bog konačno prihvaća jedinstvenu čovjekovu osobu.

Božja stvarnost je veća od našeg predočivanja

Istine koje ulaze u naše ljudsko iskustveno, kao npr. život poslije smrti, ne mogu se drugačije izreći negoli na slikovit način. Znamo da se i Isus služio prispodobama. Preko opće poznatih stvari svakodnevnice (npr. kvasac, gorušičino zrno, gozba) želi nam uprizoriti Božju stvarnost. No slike su u usporedbi sa stvarnošću uvijek slabe i nedostatne. Radi se samo o pojedinim točkama koje možemo s nečim usporediti.
Ako se npr. slikom gozbe prikazuje nebo, svatko može mirno zaključiti da nebo u sebi sadrži beskrajno više od radosti jednog lijepog slavlja. Radost, slavlje, ljubav i zajedništvo kao značajke gozbe, daju nam mogućnost da razmišljamo i da si predočimo gozbu koju će nam pripraviti Bog.
Isto je tako slikovit način govora kada je riječ o «Sudu Božjem». Bog sigurno ne treba pozivati nikakve svjedoke, nije mu potrebna obrana a niti se kod njega mora sve odvijati prema nakon Zakoniku. No ono što se misli pod Sudom, jeste jedna nepobitna istina koja je neizreciva i daleko dublja od ljudskog sudstva.
Čovjek, koji smrću ostavlja svoj zemaljski život, može spoznati je li u svom životu opsluživao Božje zapovijedi dobro ili loše, ili, Gospodnjim riječima rečeno, on mora položiti račun o povjerenim mu talentima.
I sâm govor o Općem sudu, na kojem će se na kraju dana sabrati svi ljudi koji su ikada živjeli, krije u sebi duboku istinu, naime, da se Božja ljubav treba očitovati svim stvorenjima, te da čovjek nije ni u životu a niti poslije smrti pred Bogom sâm kao pojedinac; on je uvijek vezan uz ljudsku obitelj s kojom se treba nositi i za koju treba biti suodgovoran.
Budući da u onostranosti više nema mjerenja vremenom jer ono prestaje, bilo bi proturječno misliti da duša mora čekati do smrti posljednjeg čovjeka, pa da tek na Sudnji dan po uskrsnuću bude u potpunom Božjem zajedništvu i ljubavi. Zato je pitanje «kada», zapravo krivo, jer na drugom svijetu nema više vremenskih tokova. Stoga vjerujemo da uskrsnuće čovjeka na vječni život započinje u času smrti, čime se nipošto ne isključuje posljednje čišćenje. Naše uskrsnuće, kojemu se u vjeri nadamo na temelju Isusove uskrsne pobjede, znači dovršenje cijelog čovjeka, njegove jedinstvene osobnosti, i to po Božjoj ljubavi i svemoći.
Da je čovjek u svojoj osobi – zbilji, koju zovemo dušom, bio od Boga obdaren besmrtnošću i određen za vječno zajedništvo, to je naše kršćansko uvjerenje. Zato nam se poruka o «posljednjim stvarima» može posredovati samo usporedbama, ali za njih se ne trebamo čvrsto vezati, jer Božja je stvarnost uvijek veća a naš govor o tome jeste i ostaje jedno tepanje. Stoga, tko god odviše vjeruje da o svijetu znade puno, zapravo znade manje. To se osobito odnosi na znanje o uskrsnuću mrtvih, pa čak i o Isusovu uskrsnuću. Ono jeste i ostaje otajstvo koje se naviješta i o kojemu se piše gotovo dvije tisuće godina. To će trajati do svršetka svijeta, a Isus će uvijek biti s nama. Stoga «otajstvo» Objave, koje se očituje samo onima koji vjeruju, osobito vrijedi za obećanje budućeg svijeta: «Mi naviještamo, kako kaže Pavao, što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9).


Fra Nikola Bašnec



„Bog ljubi nešto više od molekula koje se u času smrti nalaze u našem tijelu. On ljubi tijelo koje je označeno sa svim trpljenjima, ali i koje neprestano čezne za jednim hodočašćem. To je hodočašće za vrijeme svih svojih putovanja ostavilo puno tragova u ovome svijetu, koji je po tome postao ljudskiji... Uskrsnuće tijela znači, da ništa od svega toga nije kod Boga izgubljeno, jer Bog ljubi čovjeka. On je sabrao sve suze, a nije izgubljen nijedan osmijeh. Uskrsnuće tijela znači, da čovjek ne nalazi kod Boga samo svoj posljednji čas, nego i svoju povijest“. W. Breuning

SVETA BERNARDICA SOUBIROUS



16. travnja

Nalazimo se u Godini Lurdskih ukazanja, jer prije 150 godina Marija se 11. veljače 1858. prvi put ukazala djevojčici Bernardici Soubirous, a do 16. srpnja iste godine, tj. do blagdana Gospe Karmelske, ukazala se ukupno osamnaest puta.
Naše čitatelje i štovatelje Gospe Lurdske želimo pobliže upoznati s djevojčicom Bernardicom Soubirous, čiji spomendan Crkva slavi 16 travnja, jer ona je tog dana 1879. godine blago preminula u Gospodinu.
Bernardica se rodila 17. veljače 1844. godine u Lurdu kao prva kći iz obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze r. Casterot. Poslije nje rodile su se u obitelji još tri sestre. Gradić Lurd nalazi se na jugu Francuske ispod visokih Pirineja s kojih 20.000 stanovnika. Grad se nalazi uz rijeku Gavu, ispod brijega na kojem je starinska tvrđava. Iz njezinog djetinjstva poznato je da je bila pobožna djevojčica i ujedno je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. To se već vidi kod prvog Gospina ukazanja uz rječicu Gavu, kamo je Bernardica s dvije djevojčice došla brati drva, o čemu svjedoči ona sama.

Gospa mi je govorila

Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona (krunica) ispadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu; Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanjekako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dadne znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se na to povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: «Ja sam Bezgrješno začeće».
Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da ih ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala


Radoznalost naroda dovodi djevojčicu u neprilike

Kad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima.
Vlasti su htjele spriječiti okupljanje naroda, te su oko špilje dale napraviti drvenu ogradu, ali navala naroda bila je jača od svih prijetnji i sprječavanja. Na izvoru se pojavljivao sve veći mlaz vode, a nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom ukazanja.
Kod jednog ukazanja bio je posve blizu Bernardice dr. Douzou, kada su ljudi opazili kako djevojčica drži svijeću a plamen joj zahvaća ruku. Htjeli su joj maknuti svijeću, ali im je dr. Douzou to zabranio jer je primijetio da Bernardica za vrijeme viđenja ništa ne osjeća, da je sva uronjena u viđenje, a plamen svijeće tijekom 8 minuta, koliko ju je doticao, ipak joj nije nimalo opržio ruku.
Lurdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala.
Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. godine bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: Que soy èra Imaculado Councepciou – Ja sam Bezgrješno začeće!» Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.

Bernardičin daljnji život

Bilo bi dugo posebno zalaziti u svako daljnje Gospino ukazanje i kako su ona utjecala na Bernardicu. Izgleda da je gore spomenuto ukazanje na blagdan Gospodnjeg navještenja učinilo prevrat u djevojčici. Ovdje vrijedi spomenuti samo neke važne datume iz njezina života:
- U kapeli gostinjca časnih sestara iz Neversa primila je 7. travnja iz ruku župnika prvu svetu pričest.
- Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, što je po redu bilo osamnaesto.
- Svetu krizmu primila je 5. veljače 1860. godine. Kao učenica sestara preselila se u njihov gostinjac.
- Tu ju je iste godine 7. prosinca saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbes-a, koji osnovao komisiju za istraživanje lurdskih ukazanja.
- Nakon tri godine saslušavanja sa strane komisije, biskup je 18. siječnja 1862. godine proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod njih se «nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost».
- Gospin kip prema Bernardičinu opisu postavljen je u špilju 4. travnja 1864. godine, a izradio ga je lionski kipar Josip Fabish.
- Dvije godine kasnije (1866.) počela je gradnja velike bazilike, a već 19. svibnja bila je posvećena njena kripta.

Bernardica postaje časna sestra

Kod početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lurdske 1866. godine Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. godine oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u lijepi samostan svetog Gildarda blizu grada Nevers-a. U samostanu je dobila ime «Marija Bernarda». Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život.
Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao «vidjelicu iz Lurda» očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. U samostanu je vršila službu sakristanke.
Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja.
Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1897. u 31. godini života podlegla svojim patnjama.
Kad su je neposredno prije smrti još jednom zapitali što kaže o svom životu, izrekla je svojom krajnjom snagom: «Vidite, moj je život sasvim jednostavan. Gospa se sa mnom poslužila, a mene su onda poslali u kut. Tu je moje mjesto, tu sam sretna i tu ostajem». Preminula je s riječima na usnama: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!»
Kad su joj pričali o ozdravljenjima po zagovoru Gospe Lurdske, ona je uvjerljivo govorila da ta čudesa nisu za nju nego za druge. Bog je nju odredio za patnju da bi se grješnici obratili. Čini se da je u tome tajna koju je Gospa povjerila samo njoj.

Čudesna ozdravljenja poslije njezine smrti

Nakon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima. Bila je pokopana u kapeli svetog Josipa usred samostanskog vrta u Neversu.
Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali a križ je zarđao. Onako kako je tada ležala, blažena Bernardica Soubirous danas počiva u jednom lijesu obrubljenom zlatom i kristalom u samostanskoj kapeli u Neversu, u svom crnom redovničkom odijelu, pognute glave i raširenih ruku iznad srca. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava.
O Bernardici ne postoje nikakve legende. Ono što je na njoj čudesno, očituje se na činjenici da je jedna siromašna i neuka djevojka sa sela postala povodom za ponovno oživljavanje štovanja Majke Božje i u naše vrijeme. Lurd je postao novi izvor milosti, čiji izvor napaja cijeli zemaljski krug. Da se u Lurdu događaju čudesa, to nije sporno. Njihov broj ne kaže puno; ono što ima značenje jeste, da fenomen postoji i da ispada iz okvira naravnog. Lurdska čudesa, kao i sva druga čudesa, su bez sumnje samo znakovi po kojima se Bog objavljuje, jer čudo je iznimka – uvijek je bila i uvijek će ostati.
Bernardicu je 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja.

Fra Nikola Bašnec




«Lurska čudesa uspostavljaju povezanost između Srednjeg vijeka i sadašnjosti. Ona posreduju jedan način duhovne razmjene između onog doba i ovoga našeg (20.) stoljeća. Tada su ljudi vjerovali iskreno, pa recimo mirno, čak i naivno. Naše stoljeće vjeruje u bezgranične mogućnosti napretka i nadima se svojim tekovinama u napretku i tehnici…»
Pierre Claudel u svojoj knjizi «Misterij Lurda», izišla
1958. prigodom stote obljetnice lurdskih ukazanja


«Najjača poruka Gospe Lurdske jest poziv na vjeru i čistoću srca, molitva i pokora za obraćenje grješnika. Tu se nebeska Kraljica očituje kao iskustveno «Utočište grješnika!, kao «Zdravlje bolesnih» kao «Utjeha žalosnih» - kao Majka hodočasničke Crkve. Tako je mali Lurd došao na veliki glas kao znak susreta neba sa zemljom, te poziva zemnike u nebesku onostranost. Tako je mala Bernardica postala vidjelica i svjedokinja velike Gospe koja svijetu dokazuje da je zaista Pomoćnica i Zagovornica moćnog utjecaja kod svoga Sina.
Crkva je po Lurdu dobila nove iskustvene dokaze nadnaravnog svijeta protiv onih nevjernika, koji u ime prirodnih znanosti zanijekaše natprirodnu objavu Božju i vrijednost vjere u nad-svijet vječnoga života. Dobila je i potvrdu s neba da je Marija doista Bezgrješna, kako Crkva na usta nezabludivog učiteljstva Petrova nasljednika i Kristova namjesnika na zemlji naučava one koji su poučeni Objavom».
Antun Weissgerber
Dragi čitatelji!

Ove godine slavimo Uskrs jako rano, pa tako i naš list stiže ranije u vaše domove. Više me vjernika pitalo, zašto Uskrs nema stalni blagdan. Vrijedi znati da je Isus proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt te uskrsnuo u okvirima stare židovske Pashe, koju Židovi slave 14. dana mjeseca nisana. To je sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našem ožujku i travnju, tj. početku proljeća. Već od samog početka Crkve, Uskrs se u svim krajevima nije slavio podjednako, ali uvijek se slavio u vezi sa židovskom Pashom.
Crkveni sabor u Niceji 325. godine donio je opće pravilo za datum Uskrsa, «kako bi svi u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa». Istina, na Saboru se nije raspravljalo o Isusovu uskrsnuću, nego o njegovu božanstvu. Tako je Crkva na tom Saboru ispovjedila da je Isus Krist, kako to ispovijedamo svake nedjelje, «Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga; rođen ne stvoren, istobitan s Ocem».
Uskrs otada ima pomični datum i slavi se između 21. ožujka i 25. travnja, i to u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koja prati proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij, tj. prve nedjelje nakon prvoga proljetnog uštapa. Naravno da datum Uskrsa utječe i na odrađivanje ostalih pomičnih blagdana u crkvenoj godini. Ove godine slavimo Uskrs samo jedan dan kasnije (23.) od mogućeg ranog datuma, tj. 22. travnja. Datumi Uskrsa ponavljaju se svakih 532 godine, a u tom uskrsnom krugu ova najveća Svetkovina slavi se 129 puta u ožujku i 403. puta u travnju.
Kao kršćani pripadamo Crkvi koja već gotovo 2000 godina ispovijeda vjeru da je Isus uskrsnuo i da danas živi kao preobražen Gospodin, a možemo ga na osobit način prepoznati u Njegovoj riječi i lomljenju kruha, tj. u euharistiji. Po njemu smo i mi obdareni besmrtnošću i određeni za vječno zajedništvo s Bogom. Isusovo uskrsnuće jeste i ostaje misterij koji se naviješta i o kojemu se piše gotovo dvije tisuće godina. To će trajati do svršetka svijeta, a mi vjerujemo da će Isus uvijek biti s nama. Stoga s Pavlom naviještamo: «Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9).
Iza nas je Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, te u tom vidu donosimo opširnu vijest o središnjoj molitvi koja je bila u kapucinskoj crkvi u Osijeku, gdje se na osobit način štuje sveti Leopold.
Ove se godine navršava 150 godina Gospina ukazanja u Lurdu, čije se štovanje brzo raširilo Europom, a to znači i kod nas. Kapucini su bili prvi promicatelji štovanja Gospe Lurdske u Hrvatskoj, a u njihovim se crkvama svake godine slavi Misa ukazanja s početkom u 12 sati. Možemo samo zamisliti koliku je radost proživljavao sveti Leopold kad je 1934. godine hodočastio u Lurd. Budući da se Gospa ukazala djevojčici Bernardici Soubirous, to donosimo i njezin životopis. Njezin se spomendan slavi 16 travnja, tj. na obljetnicu njezine smrti.
U ovom broju imate i druge korisne priloge, u kojima nisu zanemareni sveci, a isto tako možete nešto pročitati o redovništvu, s osobitim naglaskom na redovnice danas. U listu ćete naći i druge priloge.
Svima vama, dragi čitatelji i štovatelji svetog Leopolda, želim da vam ovogodišnji rani Uskrs bude uistinu sretan, i da svima produbi nadu u vječnost za koju smo stvoreni.

Nikola Bašnec

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com