Poteškoće s vjerom u uskrsnuće u Starom zavjetu
U središtu kršćanske vjere jeste ispovijest da je Otac uskrisio svoga Sina od mrtvih. Vjeru u uskrsnuće mrtvih u Isusovo doba jako je poricala politička stranka saduceja, stranka farizeja ju je branila, a Isus je u odnosu na uskrsnuće ukazivao na Pisma.
U Starom zavjetu se činjenica da je svaki čovjek smrtan, tumači iz povijesti stvaranja: «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane živa duša» (Post 2,7). «U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratit" (Post 3,19). «Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje, i njegova pravda nad sinovima sinova, nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše» (Ps 103,15-18).
Za Izraelce je smrt nešto tužna, ali se ipak prihvaća kao datost. Život je za njih najviše dobro, njihov je cilj postati «star i sit života». To je za njih značilo osobitu milost. Obećanja izraelskim patrijarsima, kojima je bila obećana posebna Božja blizina, božanska zaštita, brojno potomstvo i zemlja kao životni prostor, su za Izraelce životna obećanja, premda u njima ne odzvanja neka mogućnost spasenja. U pozivu Abrahamu i njegovoj seobi (Post 12,1-7) te u obećanju i Savezu (Post 15,1-21), Bog daruje život protiv svake nade. Živjeti znači hvaliti i slaviti Boga u njegovoj nazočnosti. U podzemlju (šeolu) više nema slavljenja Boga. Na smrt se nije gledalo samo kao na gubitak života, nego i kao na gubitak živog odnosa prema Bogu: «Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?» (Ps 6,6).
Daljnji dijelovi Biblije ne znaju ni za kakvo očekivanje uskrsnuća. Dug i sretan život u zemlji obećanja je sadržaj spasenja darovanog od Boga. Pa i nagovještaj novog Saveza kod Jeremije: «Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez» (31,31), koji će biti vječan i konačan: «I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah, da se nikad više ne odmetnu od mene» (32,40), još ništa ne mijenja u ovoj zemaljskoj nadi spasenja. Spasenje je obećano cijelom narodu Saveza, a da se o fizičkoj smrti pojedinog čovjeka ne razmišlja.
Tek kasnije nalazimo u Starom zavjetu svjedočanstva nade u uskrsnuće. Tako prorok Izaija u svojoj Apokalipsi kaže: «Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati » (26,19). Ovaj je tekst nastao negdje krajem 4. ili početkom 3. st. prije Krista. Isto tako prorok Daniel (2. st. pr. Kr.) u odlomku « Uskrsnuće i plaća» kaže : «Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost» (12,2). Kako kod Izaije tako i kod Daniela, uskrsnuće se odnosi samo na izabrane u Božjem narodu, tj. tiče se samo Židova, što nipošto ne znači da nežidove isključuju iz općeg uskrsnuća.
Izrael nije svoju nadu poslije smrti izricao poput Grka, koji su dijelili dušu od tijela i tumačili da je tijelo smrtno a duša besmrtna, nego u sigurnosti da zajedništvo s Jahvom – radi njegove vjernosti Savezu – ne može biti završeno smrću. Mrtvi uskrisuju, jer Jahve ima vlast i na njima ispuniti svoje životno obećanje.
Vjera izvodi iz smrti
Kada se u starom Izraelu govorilo o smrti, onda se pod time nije mislilo samo na fizičku smrt. U knjizi Ponovljenog zakona, raznim Psalmima i mudrosnoj literaturi nalazimo razmišljanja o jednoj «sferi smrti», koja se može svesti na područje grijeha. Narod na sudu, lišen svoje domovine, Hrama, a time i Božje blizine, nalazi se u tom carstvu smrti. Udaljenost od obećanog mu života i Božjeg blagoslova za njega već znači smrt. Grješnik je u carstvu smrti jer je daleko od Boga. Onaj koji je vjeran Savezu nalazi se u području života. Tjelesna smrt je jedan način udaljavanja od Boga.
Budući da vjeran Izraelac u svim iskušenjima i trpljenju svoju nadu polaže jedino u Boga, morao si je postaviti pitanje, je li pripadnost Bogu, s kojim je u molitvi tako pouzdano razgovarao, u času smrti završava ili će nadići umiranje. Hoće li Bog, koji je svoje vodio kroz dolinu suza, stajati i na drugoj strani puta? Ovo pitanje, koje je u molitvama i Psalmima stalno odzvanjalo i odzvanja, zahtijevalo je jedan potvrdni odgovor. U žestokim borbama, koje su Židovi morali u 2. stoljeću prije Krista izdržati protiv poplave stranaca sa strane Sirijaca i Grka, postavljao se gorući problem, hoće li na budućem spasenju sudjelovati i pali pravednici u borbi. U odnosu na besprijekornu vjernost žrtava nije bilo sumnje, ali nebo nije interveniralo spasavajuće. U takvoj situaciji stamena vjera i pouzdanje u Božju riječ otkrivali su duboku dimenziju životnog obećanja i nadu u moć Boga Saveza.
Isusov argument
U Isusovu sporu sa saducejima oko pitanja, čija će o uskrsnuću biti žena kojoj je umrlo sedam muževa, ostavivši je bez poroda (Mk 12,18-27), on odgovara da uskrsnuće sobom ne donosi neko onostrano produljenje ovostranih odnosa, jer o uskrsnuću «niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima» (12,25). To znači da u Božjem svijetu neće biti kao na zemlji. No Isus zaključuje svoj dokaz, kojega obrazlaže nadom u uskrsnuće mrtvih. U Pismu se kaže: «Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev" (Izl 3,6). Nije slučajno da Isus za svoj dokaz uskrsnuća ukazuje na Boga koji samoga sebe naziva po trojici prvih nositelja obećanja izraelske povijesti te odatle zaključuje, da Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih.
Budući da sâm Bog spominje imena otaca, time kazuje da On nije samo bio njihov Bog, nego da i jeste njihov Bog. Evanđelist Luka tu dodaje: «Ta svi njemu žive» (20,38). Bog svoje ne napušta. On je vjeran svojoj Riječi i poziva svoje iz smrti u život. Budući da je on Bog živih, zato postoji uskrsnuće mrtvih.
Neko zornije opisivanje uskrsnuća nije potrebno. Tko god je u Njemu, taj se nalazi u životu. Ako samo to znamo, dostatno je.
Krist je središte nade
Naša vjera u uskrsnuće mrtvih, kako je izričemo u Vjerovanju Crkve, je jedan odgovor na čovjekovo traženje i čežnju za životom koji nikad ne prestaje. Ova vjera raste iz pouzdanja koje crpimo iz Objave, da nam je Bog vjeran i da nas ni u smrti neće pustiti da propadnemo; jer On i dalje u vječnosti želi s nama voditi razgovore koje je jednom započeo s čovjekom. Ono novo, što se iz Novog zavjeta unosi u nadu za vječni život, nalazi se u zajedništvu s Kristom, uskrsnulim Gospodinom. U njegovoj je osobi Bog došao u ljudsku povijest, da je privede punoj životnoj stvarnosti i njezinom dovršenju. Radi toga je kršćanska nada u onostranost vezana uz osobu Isusa Krista, jer ona je bez njega nezamisliva. Obećanje da možemo s njim biti i postati dionici zajedništva s Bogom, središte je nade od koje treba shvaćati obećanje Kristova dolaska i uskrsnuće mrtvih.
Da Krist nije uskrsnuo, ljudska bi nada i dalje postojala, ali bi bila jako nesigurna i sasvim neodređena, te bi graničila s očajavanjem. Zato je Kristovo uskrsnuće temelj, jezgra i stožer svega kršćanskog nadanja.
Neko maštovito oslikavanje uskrsnuća, tj. spašavanja našega života neprolaznim Božjim životom, nema u Bibliji nikakvo uporište. Ako već zakazuju naše riječi, onda to više one slike, koje prikazuju kako mrtvi na Sudnji dan ustaju iz svojih grobova. Na takav si način ne smijemo predočivati uskrsnuće, jer ono nije povratak u zemaljsku zbilju, kao da bi uskrsli na život nekako dalje živjeli i kao što su prije živjeli. Uskrsnuće ne znači ni povratak besmrtne duše Bogu. U ispovijesti «vjerujem u uskrsnuće mrtvih» naviješta se da dovršenje ne nalazi samo dio čovjeka, ne samo duša, nego da Bog konačno prihvaća jedinstvenu čovjekovu osobu.
Božja stvarnost je veća od našeg predočivanja
Istine koje ulaze u naše ljudsko iskustveno, kao npr. život poslije smrti, ne mogu se drugačije izreći negoli na slikovit način. Znamo da se i Isus služio prispodobama. Preko opće poznatih stvari svakodnevnice (npr. kvasac, gorušičino zrno, gozba) želi nam uprizoriti Božju stvarnost. No slike su u usporedbi sa stvarnošću uvijek slabe i nedostatne. Radi se samo o pojedinim točkama koje možemo s nečim usporediti.
Ako se npr. slikom gozbe prikazuje nebo, svatko može mirno zaključiti da nebo u sebi sadrži beskrajno više od radosti jednog lijepog slavlja. Radost, slavlje, ljubav i zajedništvo kao značajke gozbe, daju nam mogućnost da razmišljamo i da si predočimo gozbu koju će nam pripraviti Bog.
Isto je tako slikovit način govora kada je riječ o «Sudu Božjem». Bog sigurno ne treba pozivati nikakve svjedoke, nije mu potrebna obrana a niti se kod njega mora sve odvijati prema nakon Zakoniku. No ono što se misli pod Sudom, jeste jedna nepobitna istina koja je neizreciva i daleko dublja od ljudskog sudstva.
Čovjek, koji smrću ostavlja svoj zemaljski život, može spoznati je li u svom životu opsluživao Božje zapovijedi dobro ili loše, ili, Gospodnjim riječima rečeno, on mora položiti račun o povjerenim mu talentima.
I sâm govor o Općem sudu, na kojem će se na kraju dana sabrati svi ljudi koji su ikada živjeli, krije u sebi duboku istinu, naime, da se Božja ljubav treba očitovati svim stvorenjima, te da čovjek nije ni u životu a niti poslije smrti pred Bogom sâm kao pojedinac; on je uvijek vezan uz ljudsku obitelj s kojom se treba nositi i za koju treba biti suodgovoran.
Budući da u onostranosti više nema mjerenja vremenom jer ono prestaje, bilo bi proturječno misliti da duša mora čekati do smrti posljednjeg čovjeka, pa da tek na Sudnji dan po uskrsnuću bude u potpunom Božjem zajedništvu i ljubavi. Zato je pitanje «kada», zapravo krivo, jer na drugom svijetu nema više vremenskih tokova. Stoga vjerujemo da uskrsnuće čovjeka na vječni život započinje u času smrti, čime se nipošto ne isključuje posljednje čišćenje. Naše uskrsnuće, kojemu se u vjeri nadamo na temelju Isusove uskrsne pobjede, znači dovršenje cijelog čovjeka, njegove jedinstvene osobnosti, i to po Božjoj ljubavi i svemoći.
Da je čovjek u svojoj osobi – zbilji, koju zovemo dušom, bio od Boga obdaren besmrtnošću i određen za vječno zajedništvo, to je naše kršćansko uvjerenje. Zato nam se poruka o «posljednjim stvarima» može posredovati samo usporedbama, ali za njih se ne trebamo čvrsto vezati, jer Božja je stvarnost uvijek veća a naš govor o tome jeste i ostaje jedno tepanje. Stoga, tko god odviše vjeruje da o svijetu znade puno, zapravo znade manje. To se osobito odnosi na znanje o uskrsnuću mrtvih, pa čak i o Isusovu uskrsnuću. Ono jeste i ostaje otajstvo koje se naviješta i o kojemu se piše gotovo dvije tisuće godina. To će trajati do svršetka svijeta, a Isus će uvijek biti s nama. Stoga «otajstvo» Objave, koje se očituje samo onima koji vjeruju, osobito vrijedi za obećanje budućeg svijeta: «Mi naviještamo, kako kaže Pavao, što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9).
„Bog ljubi nešto više od molekula koje se u času smrti nalaze u našem tijelu. On ljubi tijelo koje je označeno sa svim trpljenjima, ali i koje neprestano čezne za jednim hodočašćem. To je hodočašće za vrijeme svih svojih putovanja ostavilo puno tragova u ovome svijetu, koji je po tome postao ljudskiji... Uskrsnuće tijela znači, da ništa od svega toga nije kod Boga izgubljeno, jer Bog ljubi čovjeka. On je sabrao sve suze, a nije izgubljen nijedan osmijeh. Uskrsnuće tijela znači, da čovjek ne nalazi kod Boga samo svoj posljednji čas, nego i svoju povijest“. W. Breuning
U središtu kršćanske vjere jeste ispovijest da je Otac uskrisio svoga Sina od mrtvih. Vjeru u uskrsnuće mrtvih u Isusovo doba jako je poricala politička stranka saduceja, stranka farizeja ju je branila, a Isus je u odnosu na uskrsnuće ukazivao na Pisma.
U Starom zavjetu se činjenica da je svaki čovjek smrtan, tumači iz povijesti stvaranja: «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane živa duša» (Post 2,7). «U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratit" (Post 3,19). «Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje, i njegova pravda nad sinovima sinova, nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše» (Ps 103,15-18).
Za Izraelce je smrt nešto tužna, ali se ipak prihvaća kao datost. Život je za njih najviše dobro, njihov je cilj postati «star i sit života». To je za njih značilo osobitu milost. Obećanja izraelskim patrijarsima, kojima je bila obećana posebna Božja blizina, božanska zaštita, brojno potomstvo i zemlja kao životni prostor, su za Izraelce životna obećanja, premda u njima ne odzvanja neka mogućnost spasenja. U pozivu Abrahamu i njegovoj seobi (Post 12,1-7) te u obećanju i Savezu (Post 15,1-21), Bog daruje život protiv svake nade. Živjeti znači hvaliti i slaviti Boga u njegovoj nazočnosti. U podzemlju (šeolu) više nema slavljenja Boga. Na smrt se nije gledalo samo kao na gubitak života, nego i kao na gubitak živog odnosa prema Bogu: «Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?» (Ps 6,6).
Daljnji dijelovi Biblije ne znaju ni za kakvo očekivanje uskrsnuća. Dug i sretan život u zemlji obećanja je sadržaj spasenja darovanog od Boga. Pa i nagovještaj novog Saveza kod Jeremije: «Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez» (31,31), koji će biti vječan i konačan: «I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit ću im u srce svoj strah, da se nikad više ne odmetnu od mene» (32,40), još ništa ne mijenja u ovoj zemaljskoj nadi spasenja. Spasenje je obećano cijelom narodu Saveza, a da se o fizičkoj smrti pojedinog čovjeka ne razmišlja.
Tek kasnije nalazimo u Starom zavjetu svjedočanstva nade u uskrsnuće. Tako prorok Izaija u svojoj Apokalipsi kaže: «Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati » (26,19). Ovaj je tekst nastao negdje krajem 4. ili početkom 3. st. prije Krista. Isto tako prorok Daniel (2. st. pr. Kr.) u odlomku « Uskrsnuće i plaća» kaže : «Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost» (12,2). Kako kod Izaije tako i kod Daniela, uskrsnuće se odnosi samo na izabrane u Božjem narodu, tj. tiče se samo Židova, što nipošto ne znači da nežidove isključuju iz općeg uskrsnuća.
Izrael nije svoju nadu poslije smrti izricao poput Grka, koji su dijelili dušu od tijela i tumačili da je tijelo smrtno a duša besmrtna, nego u sigurnosti da zajedništvo s Jahvom – radi njegove vjernosti Savezu – ne može biti završeno smrću. Mrtvi uskrisuju, jer Jahve ima vlast i na njima ispuniti svoje životno obećanje.
Vjera izvodi iz smrti
Kada se u starom Izraelu govorilo o smrti, onda se pod time nije mislilo samo na fizičku smrt. U knjizi Ponovljenog zakona, raznim Psalmima i mudrosnoj literaturi nalazimo razmišljanja o jednoj «sferi smrti», koja se može svesti na područje grijeha. Narod na sudu, lišen svoje domovine, Hrama, a time i Božje blizine, nalazi se u tom carstvu smrti. Udaljenost od obećanog mu života i Božjeg blagoslova za njega već znači smrt. Grješnik je u carstvu smrti jer je daleko od Boga. Onaj koji je vjeran Savezu nalazi se u području života. Tjelesna smrt je jedan način udaljavanja od Boga.
Budući da vjeran Izraelac u svim iskušenjima i trpljenju svoju nadu polaže jedino u Boga, morao si je postaviti pitanje, je li pripadnost Bogu, s kojim je u molitvi tako pouzdano razgovarao, u času smrti završava ili će nadići umiranje. Hoće li Bog, koji je svoje vodio kroz dolinu suza, stajati i na drugoj strani puta? Ovo pitanje, koje je u molitvama i Psalmima stalno odzvanjalo i odzvanja, zahtijevalo je jedan potvrdni odgovor. U žestokim borbama, koje su Židovi morali u 2. stoljeću prije Krista izdržati protiv poplave stranaca sa strane Sirijaca i Grka, postavljao se gorući problem, hoće li na budućem spasenju sudjelovati i pali pravednici u borbi. U odnosu na besprijekornu vjernost žrtava nije bilo sumnje, ali nebo nije interveniralo spasavajuće. U takvoj situaciji stamena vjera i pouzdanje u Božju riječ otkrivali su duboku dimenziju životnog obećanja i nadu u moć Boga Saveza.
Isusov argument
U Isusovu sporu sa saducejima oko pitanja, čija će o uskrsnuću biti žena kojoj je umrlo sedam muževa, ostavivši je bez poroda (Mk 12,18-27), on odgovara da uskrsnuće sobom ne donosi neko onostrano produljenje ovostranih odnosa, jer o uskrsnuću «niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima» (12,25). To znači da u Božjem svijetu neće biti kao na zemlji. No Isus zaključuje svoj dokaz, kojega obrazlaže nadom u uskrsnuće mrtvih. U Pismu se kaže: «Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev" (Izl 3,6). Nije slučajno da Isus za svoj dokaz uskrsnuća ukazuje na Boga koji samoga sebe naziva po trojici prvih nositelja obećanja izraelske povijesti te odatle zaključuje, da Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih.
Budući da sâm Bog spominje imena otaca, time kazuje da On nije samo bio njihov Bog, nego da i jeste njihov Bog. Evanđelist Luka tu dodaje: «Ta svi njemu žive» (20,38). Bog svoje ne napušta. On je vjeran svojoj Riječi i poziva svoje iz smrti u život. Budući da je on Bog živih, zato postoji uskrsnuće mrtvih.
Neko zornije opisivanje uskrsnuća nije potrebno. Tko god je u Njemu, taj se nalazi u životu. Ako samo to znamo, dostatno je.
Krist je središte nade
Naša vjera u uskrsnuće mrtvih, kako je izričemo u Vjerovanju Crkve, je jedan odgovor na čovjekovo traženje i čežnju za životom koji nikad ne prestaje. Ova vjera raste iz pouzdanja koje crpimo iz Objave, da nam je Bog vjeran i da nas ni u smrti neće pustiti da propadnemo; jer On i dalje u vječnosti želi s nama voditi razgovore koje je jednom započeo s čovjekom. Ono novo, što se iz Novog zavjeta unosi u nadu za vječni život, nalazi se u zajedništvu s Kristom, uskrsnulim Gospodinom. U njegovoj je osobi Bog došao u ljudsku povijest, da je privede punoj životnoj stvarnosti i njezinom dovršenju. Radi toga je kršćanska nada u onostranost vezana uz osobu Isusa Krista, jer ona je bez njega nezamisliva. Obećanje da možemo s njim biti i postati dionici zajedništva s Bogom, središte je nade od koje treba shvaćati obećanje Kristova dolaska i uskrsnuće mrtvih.
Da Krist nije uskrsnuo, ljudska bi nada i dalje postojala, ali bi bila jako nesigurna i sasvim neodređena, te bi graničila s očajavanjem. Zato je Kristovo uskrsnuće temelj, jezgra i stožer svega kršćanskog nadanja.
Neko maštovito oslikavanje uskrsnuća, tj. spašavanja našega života neprolaznim Božjim životom, nema u Bibliji nikakvo uporište. Ako već zakazuju naše riječi, onda to više one slike, koje prikazuju kako mrtvi na Sudnji dan ustaju iz svojih grobova. Na takav si način ne smijemo predočivati uskrsnuće, jer ono nije povratak u zemaljsku zbilju, kao da bi uskrsli na život nekako dalje živjeli i kao što su prije živjeli. Uskrsnuće ne znači ni povratak besmrtne duše Bogu. U ispovijesti «vjerujem u uskrsnuće mrtvih» naviješta se da dovršenje ne nalazi samo dio čovjeka, ne samo duša, nego da Bog konačno prihvaća jedinstvenu čovjekovu osobu.
Božja stvarnost je veća od našeg predočivanja
Istine koje ulaze u naše ljudsko iskustveno, kao npr. život poslije smrti, ne mogu se drugačije izreći negoli na slikovit način. Znamo da se i Isus služio prispodobama. Preko opće poznatih stvari svakodnevnice (npr. kvasac, gorušičino zrno, gozba) želi nam uprizoriti Božju stvarnost. No slike su u usporedbi sa stvarnošću uvijek slabe i nedostatne. Radi se samo o pojedinim točkama koje možemo s nečim usporediti.
Ako se npr. slikom gozbe prikazuje nebo, svatko može mirno zaključiti da nebo u sebi sadrži beskrajno više od radosti jednog lijepog slavlja. Radost, slavlje, ljubav i zajedništvo kao značajke gozbe, daju nam mogućnost da razmišljamo i da si predočimo gozbu koju će nam pripraviti Bog.
Isto je tako slikovit način govora kada je riječ o «Sudu Božjem». Bog sigurno ne treba pozivati nikakve svjedoke, nije mu potrebna obrana a niti se kod njega mora sve odvijati prema nakon Zakoniku. No ono što se misli pod Sudom, jeste jedna nepobitna istina koja je neizreciva i daleko dublja od ljudskog sudstva.
Čovjek, koji smrću ostavlja svoj zemaljski život, može spoznati je li u svom životu opsluživao Božje zapovijedi dobro ili loše, ili, Gospodnjim riječima rečeno, on mora položiti račun o povjerenim mu talentima.
I sâm govor o Općem sudu, na kojem će se na kraju dana sabrati svi ljudi koji su ikada živjeli, krije u sebi duboku istinu, naime, da se Božja ljubav treba očitovati svim stvorenjima, te da čovjek nije ni u životu a niti poslije smrti pred Bogom sâm kao pojedinac; on je uvijek vezan uz ljudsku obitelj s kojom se treba nositi i za koju treba biti suodgovoran.
Budući da u onostranosti više nema mjerenja vremenom jer ono prestaje, bilo bi proturječno misliti da duša mora čekati do smrti posljednjeg čovjeka, pa da tek na Sudnji dan po uskrsnuću bude u potpunom Božjem zajedništvu i ljubavi. Zato je pitanje «kada», zapravo krivo, jer na drugom svijetu nema više vremenskih tokova. Stoga vjerujemo da uskrsnuće čovjeka na vječni život započinje u času smrti, čime se nipošto ne isključuje posljednje čišćenje. Naše uskrsnuće, kojemu se u vjeri nadamo na temelju Isusove uskrsne pobjede, znači dovršenje cijelog čovjeka, njegove jedinstvene osobnosti, i to po Božjoj ljubavi i svemoći.
Da je čovjek u svojoj osobi – zbilji, koju zovemo dušom, bio od Boga obdaren besmrtnošću i određen za vječno zajedništvo, to je naše kršćansko uvjerenje. Zato nam se poruka o «posljednjim stvarima» može posredovati samo usporedbama, ali za njih se ne trebamo čvrsto vezati, jer Božja je stvarnost uvijek veća a naš govor o tome jeste i ostaje jedno tepanje. Stoga, tko god odviše vjeruje da o svijetu znade puno, zapravo znade manje. To se osobito odnosi na znanje o uskrsnuću mrtvih, pa čak i o Isusovu uskrsnuću. Ono jeste i ostaje otajstvo koje se naviješta i o kojemu se piše gotovo dvije tisuće godina. To će trajati do svršetka svijeta, a Isus će uvijek biti s nama. Stoga «otajstvo» Objave, koje se očituje samo onima koji vjeruju, osobito vrijedi za obećanje budućeg svijeta: «Mi naviještamo, kako kaže Pavao, što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9).
Fra Nikola Bašnec
„Bog ljubi nešto više od molekula koje se u času smrti nalaze u našem tijelu. On ljubi tijelo koje je označeno sa svim trpljenjima, ali i koje neprestano čezne za jednim hodočašćem. To je hodočašće za vrijeme svih svojih putovanja ostavilo puno tragova u ovome svijetu, koji je po tome postao ljudskiji... Uskrsnuće tijela znači, da ništa od svega toga nije kod Boga izgubljeno, jer Bog ljubi čovjeka. On je sabrao sve suze, a nije izgubljen nijedan osmijeh. Uskrsnuće tijela znači, da čovjek ne nalazi kod Boga samo svoj posljednji čas, nego i svoju povijest“. W. Breuning
Divno!
OdgovoriIzbriši