14 ožujka 2008

REDOVNIČKI ŽIVOT U CRKVI

Svojim naučavanjem Isus je «udario» temelje i redovništvu i svećeništvu koje se kasnije vrlo brzo razvilo u Crkvi.
Svećeništvo je nastalo tako da su apostoli, nakon što su naviještanjem Krista osnivali nove crkvene zajednice i za njih postavljali njihove starješine (odnosno prezbitere kako su ih nazivali na grčkom jeziku) polažući na njih svoje ruke.
Redovništvo se pak pojavilo kao odgovor ljudi koji su prepoznali da su pozvani ispuniti Isusove evanđeoske savjete o kojima posebno piše u 19. glavi evanđelist Matej.
Prvo su se razvili redovnici koji su živjeli osamljeni u pustinji čineći pokoru. Nešto kasnije razvili su se tzv. cenobiti, tj. redovnici koji su živjeli u zajednicama.

Redovnički život najprije je započeo je na Istoku. U 4. st. sv. Antun Pustinjak († 356) živio je pokorničkim i isposničkim životom u Egiptu u pustinji. Oko njega su se vrlo brzo počeli okupljati učenici, ali to još nije bio organizirani zajednički život, kao u današnjem smislu.
Sv. Pahomije († 347) prvi počinje organizirati zajednički život u samostanima.
Vrlo dragocjene praktične i duhovne norme monaškim zajednicama je ostavio sv. Bazilije († 379) koji je živio u Kapadociji. Te se tradicije redovničkoga života nastavljaju u sljedećim stoljećima na Istoku, u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji i u drugim zemljama. I danas se monaški život njeguje u Katoličkoj i u Pravoslavnim Crkvama Istoka. U 4. st. i na zapadu se počinje organizirati redovnički život.
Naime, sv. Augustin († 430) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu. Otac zapadnog monaštva sv. Benedikt († 547) napisao je svoje slavno Pravilo. I njegova sestra sv. Skolastika († 547) živjela je redovničkim životom.
Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Mnogi od njih bijahu misionari, kao npr. sv. Adalbert († 997), biskup Praga, koji je vlastitom krvlju posvjedočio misijsko djelovanje na području poganskih Prusa.
U 13. stoljeću s «prosjačkim» redovima u Zapadnoj Europi počinju nicati novi oblici redovničkog načina života. Oni se zalažu u obdržavanju strogog siromaštva, živeći u neprestanoj molitvi i u isto vrijeme naviještaju Riječ Božju i slave sakramente, a žive u samostanskim zajednicama. Utemeljitelji prosjačkog načina života bijahu sv. Franjo Asiški († 1226) u Italiji i sv. Dominik († 1221) u Španjolskoj. U isto vrijeme nastaju i ustanove ženskoga redovničkoga života kao što je sv. Klare († 1253).
Daljnje buđenje redovničkoga života susrećemo u 16. st. u vrijeme Tridentskog sabora. Novi zahtjevi vremena našli su prikladne odgovore u pojavi novih ustanova posvećenoga života kao što je onaj kojega je utemeljio sv. Ignacije Lojola († 1556), s ciljem da se članovi njegove Družbe posvete raznovrsnim apostolskim djelatnostima. Između mnogih redovničkih ustanova u to vrijeme nastaju i braća kapucini koji su se na osobit način posvetili propovijedanju i radu oko obraćenja protestanata.
U Italiji sv. Angela Merici († 1540) osniva družbu za odgoj djevojaka. U isto se vrijeme obnavljaju i već postojeći Redovi, a u Španjolskoj sv. Terezija Avilska († 1582) obnavlja muški i ženski ogranak karmelskog Reda.
Posljednjih stoljeća niču mnoge nove muške i ženske zajednice. Ti instituti posvećena života vrše različite oblike apostolata: pastoral, misije, poučavanje i odgoj, služenje bolesnicima i dr.
II. vatikanski sabor svojim je naukom ojačao redovnički život u Crkvi. I u našem vremenu – punom nesigurnosti i traženja, dobra i zla – ne može izostati neprestano otkrivanje i produbljivanje toga nauka. I danas redovnici/ce – slijedeći Kristov primjer – trebaju biti svjedoci ljubavi Božje i čovjekove.
U posljednjim se desetljećima u mnogim narodima vodila tvrda borba protiv vjere i Crkve, što je uzrokovalo razaranje mnogih crkvenih struktura među kojima su i instituti posvećenoga života. Veliki događaj osamdesetih i devedesetih godina napokon su otvorili tračak nade. Ponovno su otvorene crkve i samostani. Ustanovilo se da je vjera još uvijek živa i da, usprkos mnogim gubicima, Crkva još uvijek postoji. Ostali su mnogi instituti posvećena života od kojih mnogi pripadaju velikoj franjevačkoj obitelji. Oni su za vrijeme progona svjedočili ljubav prema Bogu i prema čovjeku.
Danas je sve življa nada da će se posvećeni život ponovno razvijati i donositi svoje plodove.

Evanđeoski savjeti ili redovnički zavjeti

Na temelju Isusova propovijedanja i Predaje oblikovala su se tijekom Crkvene povijesti tri evanđeoska savjeta ili redovnička zavjeta:
a) - savjet za život u čistoći (govoreći o ljudima koji se ne žene, Isus je rekao: «A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog»)
b) - savjet za život u siromaštvu (na temelju poznatog susreta Isusa i bogatog mladića kojemu je Isus rekao: «Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu»)
c) - savjet poslušnosti po primjeru Isusove poslušnosti prema Ocu koji ga je poslao na ovaj svijet.

Praktičan život s vremenom je zahtijevao pravnu regulaciju slobodnog prihvaćanja tih savjeta koji time postaju zavjeti ili neopoziva obećanja. Tako su nastale različite redovničke regule ili pravila, koje je odobrila crkvena vlast, i po kojima se onda organizira život u redovničkoj zajednici u duhu karizme osnivača koji je svojim idealizmom i svojim primjerom uspio privući svoje sljedbenike.
Bit redovničkog poziva je Božji dar određenom čovjeku da prepoznaje da je život u duhu evanđeoskih savjeta upravo najbolji za njega da bi se ostvario kao čovjek i kao kršćanin u službi Bogu i ljudima te se onda u potpunoj slobodi odlučuje za takav život.
Krivo je shvaćanje da su ljudi koji se odluče za svećenički i/ili redovnički život – žrtve svojega izbora načina života. Naime, ako netko u svojoj slobodi, nakon dužeg i trijeznog promišljanja, nešto izabere, ne može se onda govoriti da je to žrtva. Žrtva bi netko bio tek onda kad bi na nešto bio prisiljen, a Crkva nikoga nije prisiljavala da izabere svećenički poziv ili da uđe u bilo koju redovničku zajednicu, već se u njih ulazi potpuno slobodno.
Redovnici i redovnice ulaskom u samostan nipošto se ne odriču svoga ljudskog dostojanstva nego ga upravo svojim životom promiču, a svojim asketskim životom sve se više humaniziraju pobjeđujući u sebi naravnoga požudnog čovjeka. Bez stanovite askeze, kojom se očovječuju porivi, ne može nitko od ljudi biti čovječan.
Položiti zavjet siromaštva znači izabrati život čovjeka koji je oslobođen posjedovanja materijalnih dobara koje često ljude na razne načine sputavaju a katkad čak i zarobljavaju te postaju neljudi.
Zavjet čistoće – u duhu Isusova evanđeoskog savjeta – zorni je navještaj budućega života u kraljevstvu nebeskom u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti. I taj zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji.
Konačno, položiti zavjet poslušnosti, nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice.
Sva tri navedena zavjeta zapravo su na izgradnju čovjekova dostojanstva, njegove čovječnosti i njegove slobode za što uspješnije i zauzetije činjenje dobra.
Stoga je tako shvaćeno i življeno redovništvo blagoslov za Crkvu i za sve ljude kako nekada tako i danas.
priredio

Nema komentara:

Objavi komentar

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com