Bog ima cipele!

Na redovitom susretu mladih koji se održava u okviru seoske kapele, (u sklopu priprema za Suret Hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu) mladi su dobili zadatak da na komadu papira nacrtaju Boga i sebe. Obadva crteža morala su biti napravljena samo jednim potezom po crtežu.
Mladi, njih oko 10, odmah su prionuli na posao. Bilo je svakojakih crteža svaki je od njih imao skrivenu poruku.

Tako, jedna je djevojka Boga nacrtala kao uskličnik, a sebe kao upitnik: druga Boga kao križ, a sebe kao grob. Jedan je mladić nacrtao dva čovječuljka - jedan čovječuljak prikazuje Boga, drugi je vrlo sličan njemu, jedino mu nedostaje jedna ruka. Uglavnom, svi su Boga nacrtali kao neko više, savršeno biće, a sebe kao osobu sa nedostacima, pitanjima i ograničenostima.
Napose mi je pred očima ostao crtež jednog 15-godišnjaka. Pošto je crtež morao biti jednostavan i u samo jednom potezu i on je nacrtao čovječuljka. Dakle, sebe je nacrtao kao običnog čovječuljka, Boga isto tako, samo što je Bogu nacrtao i - cipele.

Upitah ga za značenje crteža. On reče da je obični čovječuljak on, a ovaj drugi Bog i kako Bog ima cipele, a on ih nema. Zadivila me jednostavnost njegovih riječi. Nije mi bilo potrebno dulje objašnjavati jer sam uvidjela dubinu tih riječi. Naime, u današnje vrijeme napredne tehnologije, kompjutera i mobitela ta mlada osoba nije smatrala potrebnim Bogu nacrtati išta od toga. Njemu je bilo važno da Bog ima cipele. Mislim da na ovom istinitom primjeru možemo vidjeti kako Bogu ne trebaju zamršena sredstva da nam se približi. „Trebaju“ mu samo cipele, zapravo trebamo mu samo otvoriti svoje srce.
Iako je Bog sve stvorio i sve može, ipak On neće doći tamo gdje ga ne žele. Isus je predivan Bog koji poštuje našu slobodnu volju i važno mu je naše mišljenje. Vjerujte mi, nećete požaliti ako mu dopustite da vam dođe. Korak božjih cipela nije baš glasan. Osobno, nisam ga ni čula kad mi je došao. Znam samo da sam poput psalmiste žeđala za njime kao zemlja suha, žedna, bezvodna (Ps 63), a Isus, naša raspeta ljubav to je znao, ušao je u moje srce i od tada više ništa nije isto. Sve dobiva smisao, a ja više ne mogu i ne želim živjeti bez Isusa. Ako Njega nema, sve ostalo postaje nevažno. Bez Isusa je život samo velika praznina, ne živi se „punim plućima“.

Zato, ne bojte se. Želim vam poput blagopokojnog Ivana Pavla II reći da širom otvorite srca Isusu. Dopustite mu da vam dođe, sa cipelama ili bez njih!

Anika Sačić, Varaždin