Promatram nebeska prostranstva, tu dubinu i udaljenost zvijezda od Zemlje. Gledam, ali kraja ne dokučujem. Koliko ih samo ima na svodu? Je li ih netko do sada pokušao izbrojati? I sâm mi se odgovor nameće – ne, nitko ih do dana današnjega nije prebrojio. Kada uzmeš teleskop, otkrivaš ih još više i više. Tada postaju veće, nadohvat ruke, ali broja čovjek ne zna. Pa dokle to one sežu – dokuda – gdje li je kraj tome nebu?I netko kaže, pa kraja nebu nema. Svuda je beskraj. Zvijezde su udaljene jedne od drugih mnoštvo svjetlosnih godina. Za neke u našoj galaksiji i izračunasmo za koliko bi vremena stigli do njih i to su naše sadašnje spoznaje o udaljenostima.
I sada opet pitanje pred moj razum.
Što je beskraj? Koja je to udaljenost?
U enciklopediji je napisano – beskonačno je preko svake mjere, pretjerano dugo. I stalno želim da mišlju dosegnem kuda je taj beskraj – do kuda? O Bože moj, do kuda je beskraj? Udaljenost je to pred kojom ljudski razum ostaje nemoćan spoznati tu stvarnost. Ne možemo to shvatiti, niti mišlju obuhvatiti svu dubinu te beskrajnosti. I koliko god naprezao duh svoj da doživim u sebi, ostajem nemoćan. A želio bih se u taj beskraj uputiti, po njemu putovati, sve vidjeti i spoznati. Promatrajući osvijetljeni svod, mišlju prelazim od zvijezde do zvijezde i pitam se: Bože moj, zašto se sada ne mogu vinuti u ta prostranstva, zašto sam prikovan za tu Zemlju? A toliko bih te još više želio upoznati i doživjeti.
U sebi nosim težnju za dalekim svjetovima, za nepreglednošću nebeskog svoda, ali stalno neke prepreke. Beskraj ne mogu spoznati. A sada u mojoj glavi vrluda još veće pitanje. Ako i ima negdje kraj svemu tome, a što je iza toga kraja?
U knjizi Postanka stoji: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« (1,6). A taj svod Bog prozva nebo. Nebo je nada mnom, u njega upirem svoj pogled, ali gdje li su vode iznad neba? O Gospodine, koliko sam sićušan pred Tvojom veličinom. Tko sam i zašto Tebi postavljam takva pitanja? A duh moj kao da je beskrajan jer neprestano teži prema toj spoznaji. Od voda pod nebom nastade kopno i more jer tako reče Bog. Ali do kuda sežu vode nad nebom i svodom? Beskraj, beskraj…, to odjekuje u mojoj duši koja teži k njegovoj udaljenosti i dokučivosti, ali saznanja u meni nema. Kao da mi je duh ograničen i ne mogu u potpunosti uroniti u tu stvarnost.
I tako možemo mjeriti taj svijet raznim mjerilima, ali dužine za beskraj nema, sve je nedokučivo i nigdje ne postoji kraj.
A koliko dugo možemo mjeriti taj beskraj? Satima, danima, godinama, stoljećima, milijunima i milijardama bilo kojih vremenskih razmaka, drugim riječima, beskraj ne bismo mogli izmjeriti vječno.
I eto nas pred još jednom novom bitnošću, a to je vječnost. U Novom zavjetu evanđelist Ivan kaže: »Tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni« (6,40). I ne samo Ivan, nego i drugi evanđelisti navješćuju da je čovjek stvoren za vječnost. Poslanje Sina Božjega rođenog na zemlji je radosna vijest o vječnom životu. Smrt kao kazna za naš grijeh je pobijeđena te nećemo samo ovaj kratki zemaljski život proživjeti, nego ćemo u budućem svijetu primiti život vječni. Koliko ćemo dugo onda živjeti po tome? Stalno i neprestano, uvijek i vazda u vječnosti. Koliko je to? To je beskonačno trajanje, tj. vrijeme bez početka i kraja.
A što je vrijeme? Sveti Augustin reče: »Kad me nitko ne pita što je vrijeme, onda znam, a kad to moram objasniti drugome, ne znam.« Vrijeme? Neopipljivo, nevidljivo i gotovo imaginarno, a sve jedno – stvarno. Ipak se za nas ljude sada na zemlji sve događa u vremenu i s vremenom. U Bibliji čitamo: »Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme«(Prop 3,1).
Tko zna što je vrijeme? Nije li to naše postojanje? Naše življenje i umiranje? Nastajanje i nestajanje svega? Vrijeme? Znamo li uistinu što je vrijeme? Je li to možda protjecanje svijeta? Trajanje Svemira kroz milijune i milijarde godina? Rekli bismo, vječnost prije nas i vječnost poslije nas. Ali ja ne mogu pojmiti koliko je to dugo. Dvije su, dakle, bitnosti postojanja: beskrajno i vječno - za koje ne možemo naći riječi da ih opišemo niti da ih svojim umom dokučimo.
I ne samo sada, nego od rane mladosti kada počinjem donositi logične zaključke, kad promišljam o beskrajnosti i vječnosti. Ulazim u dubinu duha i svoje misli naprežem već pedesetak godina, ponirući u činjenice koje postoje tu pored mene i koje su nam objavljene od Sina Božjega, ali odgovor ne nalazim. Sada ne, ali u nekom drugom obliku, da.
Marijan Vuković, prof.
Nema komentara:
Objavi komentar