25 veljače 2008

KAD SMO BOLESNI....

Vjerujemo li u uskrsnuće svoje boli i patnje?

11.veljače, na dan kad Crkva slavi liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Lurdske obilježava se i Svjetski dan bolesnika. Taj dan posvećen je onima koji pate, koji su neizlječivo bolesni i u terminalnoj fazi bolesti.

Što je zapravo bolest, bol, zdravlje?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj definiciji „Zdravlje predstavlja tjelesno, duševno, socijalno i ekonomsko blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti“.
Bol je štogod osoba koja ju doživljava kaže da jest i postoji kadgod ona kaže da postoji. (M.McCafery)
Bolest označava vidljivo oštećenje ćelije, tkiva i organa, odnosno bolest je poremećaj zdravlja.
Bolest neizbježno donosi trenutke krize i trijezno razmatranje vlastitog osobnog položaja.

Svaka od ovih izjava potiče nas da razmislimo o događaju u Lurdu. Iz pisma svete Marije Bernardice Soubiros čitamo i očima duše promatramo livadu, stabla iole koja su se micala te pećinu u kojoj bijaše Gospođa odjevene u bijele haljine. Ugledavši to Bernardica je protrljala oči misleći da je pogled vara. Uzela je krunicu i drhtavih ruku nije mogla se ni prekrižiti, a pošto se ona Gospođa prekrižila, uspjela je i Bernardica.
Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Nakon završetka krunice viđenje nestane. Njezine dvije prijateljice to nisu vidjele, no Bernardica je osjetila poziv iznutra da se vrati na to mjesto viđenja i tek treći puta joj je Gospođa progovorila.
Bernardica je dala obećanje dolaska i slušanja njezinih uputa. Gospođa ju je zamolila da upozori svećenike da izgrade crkvicu te da se napiju iz izvora. Nije vidjela izvor ali joj Ona dade znak i prstom pokaza na izvor. Bernardica je pronašla samo malo ustajale vode, upornošću je uspjela dupsti i pošlo joj je za rukom te četvrti put zahvati vodu za piće i umije se. Dolazila je kroz petnaest dana i slušala molbu Gospođe da se ondje sagradi crkvica, umije na izvoru i moli za obraćenje grešnika. Bernardica nije znala tko je ona Gospođa, pa ju je jednom zapitala: „Tko si ?“ Gospođa se blago smješila, napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče joj: „Ja sam Bezgrešno Začeće.“

Što je zapravo pouka i kave veze ima ova priča sa bolesnima i umirućima?
Bezgrešno začeće uzvišen je i besplatan Božji dar jednoj ženi kako bi posvema mogla s čvrstom i nepokolebljivom vjerom pristati uz Božje nacrte, unatoč kušnjama i patnjama s kojima se morala sućeljavati. Svatko od nas, a naročito bolesnici svih uzrasta moraju jednom reći: „EVO ME; EVO MOG TIJELA I DUŠE“.

Promatrajući „GOSPOĐU“, kako ju je nazvala Bernardica, kako prebire krunicu, i kako je to sama Bernardica prvi puta drhtavim rukama nastojala učiniti, pitam se da li i u bolesti drhtavim rukama postoji volja i želja za istim činom, a da usta miruju.
Da li smo voljni prihvatiti Božju volju?
Doći na „IZVOR“ i umiti se da probistrimo svoj pogled i molimo za obraćenje grešnika.
Bog nije htio zlo svijetu. Ljudi nisu poštivali i danas ne poštujemo njegov plan (tu je grijeh). Krist je došao uspostaviti red i tako je „beskorisnu patnju“ u očima ljudi pretvorio u pravi izvor otkupljenja.

Stanje bolesti sa sobom neizbježno donosi trenutke krize i ozbiljno sučeljavanje s vlastitom situacijom. Napredak u medicinskim znanostima često nudi posebna sredstva za suočavanje s tim izazovom, barem u odnosu na njegov fizički vid.
Ljudski život, ipak, ima svoja ograničenja, te prije ili kasnije, završava smrću.

Često prije tog čina svako ljudsko biće prolazi kroz faze reagiranja na bolest, smrt i umiranje.
Prva faza je poricanje i osamljivanje. Bolesnik ne vjeruje da je dijagnoza točna, traži pomoć kod više liječnika i nada se da će mu netko dati bolju prognozu.
Druga faza je faza gnjeva. Bolesnik si postavlja pitanje zašto se to događa baš njemu, zašto sada. Zavidi osobama koje su mlade i zdrave, iskaljuje bijes na sestru, no ljutnja nije usmjerena na osobu nego na situaciju.
Treća faza je cjenkanje. Ako je u bolesnika bolest teška ili neizlječiva, bolesnik pravi pogodbu sa Bogom ili sa samim sobom i traži više vremena. Nastoji odgoditi neizbježan kraj života kako bi uspio još nešto obaviti, doživjeti još ugodnih trenutaka.
Četvrta faza je faza depresije. Bolesnik shvaća da će umrijeti i da ne može ništa promijeniti. Svatko od nas i medicinsko osoblje pomoći će svojim prisustvom, dodirom i toplom riječi. Tuga i patnja su kod bolesnika jako izraženi, ali je važna emocionalna podrška.
Peta faza je prihvaćanje kada bolesnik potpuno prihvati neizbježnost svoje sudbine. To je vrijeme relativnog mira. Bolesnik želi revidirati svoju prošlost i očekuje budućnost. Od neprocijenjene je važnosti u tome trenutku za svakog bolesnika PRISUTNOST BLISKIH OSOBA.

Prolazeći kroz bolničke odjele, hospicije i razne domove susrećemo toliko patnje koja nas razdire i slama, ali i radosti onih bolesnika koji su se podigli, pobijedili bolest, potpuno ili djelomično, i osoblja koje se nesebično daje, a i oni su samo ljudi i time koji puta možda nespretni ili ograničeni u svojim mogućnostima sebedarivanja.
Zato ovaj dvostruki dan 11.veljače, od nas traži „DA“ i to „KONAČNI“.
Koračajući do kalvarijske uzvisine sa „Gospođom“, odnosno Gospom Lurdskom odložiti ćemo sve, ostaviti sve zemaljsko i potpuno se predati volji Božjoj.
Neka svaka bol i patnja u nama probudi nadu da što spremnije dočekamo zoru uskrsnuća. Tada više neće biti boli ni jauka, ovozemaljsko putovanje biti će okrunjeno i obasjano, iza nas će se teški trenuci života zaboravljati, a ostaju dobra djela, stisak ruku, osmijeh i topla riječ upućena svakome kojeg smo susreli na životnom putu.

Ljubica Fiškuš, medicinska sestra, FSR „Sv. Feliks“ Varaždin

3 komentara:

  1. hvaljen isus i marija...
    molila bih vas ako mi ikako možete reći kako se zove ona haljina koje nose časne sestre...to mi treba za vjeronauk...požurite s odgovorom...unaprijed hvala...

    OdgovoriIzbriši
  2. hvaljen isus i marija...
    molila bih vas ako mi ikako možete reći kako se zove ona haljina koje nose časne sestre...to mi treba za vjeronauk...požurite s odgovorom...unaprijed hvala...

    OdgovoriIzbriši

IMPRESSUM

LJUDIMA PRIJATELJ - Glasnik Sv. Leopolda Bogdana Mandića
Časopis za vjersku kulturu i informaciju

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića
Uredničko vijeće: Zlatko Josip Šafarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica,
Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb)
Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik); Suzana Peran (Zagreb); Juro Šimić (Zagreb); Dubravka Rovičanec (Zagreb); Mira Šincek (Varaždin); Stjepan Novoselec (Zagreb); Maro Jović (Dubrovnik); Anika Sačić (Varaždin)
Glavni urednik online-izdanja: Miljenko Vrabec (Split)


Kontakt: ljudima.prijatelj@gmail.com